I tako se prije sedam dana, u srijedu u frtalj do deset navečer, u južnoafričkom gradiću Mbombeli raspao kult srpske nogometne reprezentacije. Tek je odigrana osmina finala, a jedva da se itko više uopće i sjeća da je na Mundijalu igrala i Srbija.

Devedeset minuta herojske bitke s Nijemcima, deset dana Mundijala, dva mjeseca priprema za Svjetsko prvenstvo, dvije godine truda Fudbalskog saveza i marketinških agencija, četiri godine srpskog državnog imena, stotinu trideset godina nezavisnosti, dvjesto godina ustale i prkosne Karađorđeve Srbije, čitavih hiljadu i pol godina slavne historije i požrtvovnog mara nebrojenih generacija na stvaranju kulta fudbalske reprezentacije Srbije, sve je stalo u onu poliuretansku Adidasovu loptu koju je australska rezerva Brett Holman sa dvadeset pet metara zabio u desni kut Stojkovićevog gola.

I sad valja sve ispočetka.

Zanimljiva je stvar taj „kult reprezentacije“. Raspravljajući nebrojeno puta u Beogradu o fenomenu Hrvata i Srba, njihovim historijskim sličnostima i razlikama, više puta sam u Beogradu čuo famozni „kult reprezentacije“ nego Jugoslaviju, Tita, NDH, Jasenovac, ustaše, četnike, Jadransko more, latinicu, ćirilicu, hrvatsko-srpski jezik, auto-ceste, otoke, ostrva, Mesića, Tadića, Karlobag, Karlovac i Viroviticu zajedno.

Uvriježena je, naime, i općeprihvaćena teza da Hrvati imaju „kult reprezentacije“, a Srbi, eto, nemaju.

Sličnosti jezika, porijekla, kulture, tradicije ili mentaliteta vjekovima tako zavode znanstvenike da zaključe kako su Hrvati i Srbi barem dva najsrodnija od svih na svijetu srodnih naroda, sve dok netko na kraju ne izvuče „kult reprezentacije“, kao ključni dokaz kako Hrvate i Srbe nepovratno razdvaja duboki ambis razlika u štovanju kulta državnog nogometnog tima. Hrvati tako već dvadeset godina, slobodni od zdravog razuma, šaraju lica crveno-bijelim kvadratićima, s rukama na grudima i suzom u oku pjevaju nacionalnu himnu, pa se ujedinjeni u nacionalnom deliriju klanjaju tom osebujnom kultu, dok Srbe taj kult drži, po prilici, najviše sat vremena, dakle do prvog primljenog gola.

Nisam čuo da Srbi Hrvatima na ičemu tako zavide – a čuo sam, vjerujte, mnogo – kao što im zavide na tom neobičnom kultu. Lijepa je Dalmacija, lijepa je obala i lijepi su dalmatinski otoci, fantastični su novi auto-putevi i uredni zahodi, i dvostruko veće plaće i mediteranska kuhinja, i Oliver i Gibo i Severina, sve je to ekstra, brate, znači vrh, ali ništa zavist Srba ne pobudi kao neki njemački ili francuski stadion pun posve odlijepljenih luđaka koji su na tribine sišli ravno s uma, išarani u crveno-bijele kvadratiće, odjeveni u majice s crveno-bijelim kvadratićima, s šalovima i zastavama na crveno-bijele kvadratiće, pa u pivskom transu pjevaju „Lijepu našu“ potpuno mokri od suza.

„Jebem im majku ustašku, tako se navija za svoju zemlju!“, reći će prosječni kafanski Srbin pred televizorom, dok će drugi, čuli ste to bezbroj puta, obavezno dodati: „A ne kao mi, pičke.“

I ne postoji u cjelokupnoj slavnoj srpskoj povijesti ništa što Srbi ne bi s Hrvatima koliko sutra mijenjali za onu broncu s Mundijala 1998., koju im komšije nabijaju pod nos onako kako Zvezdaši već dvadeset godina svojim komšijama nabijaju Kup šampiona 1991., ne postoji ništa što u navijača, čovjeka i Srbina izaziva takvu zavist kao prizori u kojima Štimac, Jarni ili Bilić ulijeću glavom u njemačku kopačku, Šuker se krsti nakon gola Francuzima, a Boban medalju posvećuje napaćenom hrvatskom narodu.

„Jebem im majku ustašku“, reći će onaj, „tako se bori za svoju zemlju!“ Dok će drugi dodati: „A ne kao naši, pičke.“

Nije, ako bolje pogledate, hrvatska reprezentacija sve od te slavne 1998. godine napravila baš ništa vrijedno spomena – već na sljedećem Mundijalu je, baš kao sad Srbija, pobijedila veliku Italiju, a izgubila od Meksika i Ekvadora, na prošlom nije uspjela pobijediti ni Japan, ni Australiju, a kamoli Brazil, dok se na ovaj uopće nije plasirala – pa ipak su Srbi sveudilj zavidili Hrvatima na tom neobičnom kultu.

„Jebem im majku ustašku“, i dalje je rogoborio onaj namćor u kafani, „vidi ih: gube, a pevaju!“.

„A ne kao mi“, rezignirano je zaključivao kolega. „Pičke.“

Moramo da probudimo nacionalni identitet“, uključio se tada u raspravu i predsjednik Fudbalskog saveza Srbije Zvezdan Terzić. „Tu pre svega mislim na grb, himnu, zastavu i boje. Ne možemo da nasleđujemo sve stvari iz prošlosti, pa i one loše, izjavio je Terzić novinarima nakon onog historijskog razdruživanja sa Crnom Gorom.

Shvatili su tako konačno i Srbi da je stvar u famoznom „kultu reprezentacije“. A kult reprezentacije – vidjeli su kod komšija – nije neka mudrost: „tu se pre svega misli na grb, himnu, zastavu i boje“. „Plavi“ su postali „crveno-plavo-beli“, na dresove je ušiven slavni štit, na stadione vraćena himna „Bože pravde“, samo je Kralj iz himne volšebnom taktičkom varijantom prebačen na zastavu. Srbi su tako dobili grb kakav nikad nisu imali, zastavu kakvu nikad nisu imali, himnu kakvu nikad nisu imali, državu kakvu nikad nisu imali i dresove kakve nikad nisu imali. Ukratko, „kult reprezentacije“ kakav nikad nisu imali.

Kad je, međutim, 2. septembra 2006. prvi put nakon hiljadu i pol godina konačno istrčala pod svojom zastavom i svojom himnom, pokazalo se da Srbija – usuprot zamislima predsjednika Fudbalskog saveza – ipak „može da nasleđuje stvari iz prošlosti, pa i one loše“: historijsku prvu službenu utakmicu, kvalifikacijski meč za Euro 2008. protiv Azerbejdžana, srpske je reprezentacija odigrala u nimalo historijskom ambijentu, pred praznom Marakanom, odrađujući kaznu koju je baš u inat predsjedniku Terziću „nasledila iz prošlosti“, zbog nereda na posljednjoj utakmici selekcije Srbije i Crne Gore protiv Bosne i Hercegovine.

U turobnom ambijentu odigrana je turobna utakmica, Srbija je jedva nekako pobijedila nejaki Azerbejdžan 1:0 Žigićevim golom pred kraj utakmice, nagovijestivši kasniju katastrofu s Kazahstanom, koji prije Srbije punih šest godina nije dobio nijednu službenu utakmicu, još od utakmice sa Makaom, i koji je u cijeloj svojoj povijesti pobjeđivao samo po stanovima – Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan, Pakistan i Tadžikistan. U svom prvom međunarodnom nastupu Srbija se tako nije ni plasirala na Euro, pa je te 2008. umjesto Stankovića i družine na televiziji gledala Hrvate kako išarani u crveno-bijele kvadratiće i obnevidjeli od sreće slave pobjedu nad Njemačkom.

„Jebem im majku ustašku, to ja zovem kult reprezentacije.“

„A ne kao mi“, nadovezivao se onaj. „Pičke.“

Odlučeno je onda na najvišem državnom vrhu da se ima nekako u sve slojeve društva uvesti taj, kako se zove, kult reprezentacije. Angažirane su vrhunske agencije, dizajneri i copywriteri, na brain storminzima strateški je razrađeno fudbalsko Načertanije, kampanja je rađena po svim pravilima marketinškog zanata, službeno je promoviran nadimak „orlovi“, pa brendiran, zaštićen i prodan reklamnoj industriji, štampani su posteri, plakati i billboardi, komponirane navijačke pjesme, izloge su preplavili crveni dresovi s bijelim krstačama, kape, šalovi i razni drugi fancy accesoires, mediji su radosno prihvatili lopate i krampove, novinari su zasukali rukave i s pjesmom na usnama masovno pohrlili na gradilište kulta, koje su već orno tamjanom kadili popovi, dvanaesti igrač srpske reprezentacije, i taman negdje pred prvenstvo, kult reprezentacije je bio gotov i svečano otkriven.

I onda, samo deset dana kasnije, u južnoafričkom gradiću Mbombeli sav trud raspao u paramparčad. Inženjeri nacionalnog fudbalskog jedinstva šokirani su otkrili da novi, najsuvremeniji kult srpske nogometne reprezentacije jednostavno – ne radi. Odjednom, ništa više nije dobro: ni igra, ni taktika, ni trener, ni atmosfera u reprezentaciji, ni Fudbalski savez, ni država, ni narod, ni mentalitet, ni taj jebeni kult. Odjednom se oko reprezentacije svađaju Delije i Grobari, odjednom je reprezentacija zvezdaška, odjednom je selektor Grobar, odjednom Marakana ne može biti srpski Wembley, odjednom je Stadion JNA prazan kad igra reprezentacija, odjednom se raspalo jedinstvo Zvezdinog sjevera i Partizanovog juga, ako ga je ikad bilo, odjednom nije valjalo više ništa, ni grbovi, ni zastave, ni bezvezni crveno-plavo-bijeli dresovi.

„Jebem im majku ustašku, ceo svet ih prepoznaje po onoj Pavelićevoj šahovnici. Tako se to radi.“

„A ne kao mi crveno-plavi, ne znaš da li su to Španci, Čileanci ili Korejanci, da li su to Česi ili Srbi. Pičke.“

Gde je greška? – pitaju se sad arhitekti monumentalnog kulta srpske fudbalske reprezentacije. Uradili su sve što treba, ništa nisu prepustili slučaju, sve su precizno prekopirali od Hrvata, pa ipak im je kult reprezentacije trajao kraće od ljetne viroze.

Mnogo je historijskih i posve znanstvenih razloga zašto je to tako. Samo je jedan, međutim, točan: u Hrvatskoj ne postoji ništa nalik kultu reprezentacije. To što Srbima izgleda kao kult hrvatske nogometne reprezentacije zapravo je – kult države. „Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju“, skicirao je taj kult selektor Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, pojasnivši uoči one povijesne polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. osobitu ulogu nogometa: „Kad nema rata, nogomet je najvažnija stvar na svijetu.“

Hrvatska je, naime, svoju reprezentaciju dobila kao i državu, dakle kad i državu, u slavnom historijskom trenutku, u veličanstvenom Domovinskom ratu: nogometna reprezentacija Hrvatima je državotvorni, emancipacijski kult. Zato Hrvati u ognjici reperezentativnog kulta ne pjevaju navijačke pjesme, kao ostale bjelosvjetske pičke, već zborno skandiraju „Ubij, zakolji, da Srbin ne postoji!“, bilo da igraju u Andori ili na Malti, zato – jer se „poslije rata narodi prepoznaju preko nogometa“ – u Maksimiru, bilo da gostuje Engleska ili Estonija, zborno skandiraju „Za dom, spremni!“, zato se iz pedeset hiljada grla čuje „Mi, Hrvati!“. Nijedan strani navijač iz Zagreba nije otišao s nedoumicom žive li u Hrvatskoj mi Kanađani ili mi Hrvati. To je ozbiljna država, ozbiljna reprezentacija i ozbiljan kult reprezentacije.

Srbija je, s druge strane, raspad jugoslavenske reprezentacije dočekala u shizofrenom historijskom vakuumu. Još godinama poslije njeni će igrači igrati pod imenom i himnom nepostojeće države, još godinama režiseri televizijskih prijenosa isključivat će ton kad se na Marakani bude intonirala „Hej, Slaveni“, protivnički igrači i suci šokirani će pitati domaćine zašto navijači zvižde vlastitoj himni, a kad se konačno i zasvagda ugasi nesretna Jugoslavija, Srbi će reprezentaciju još godinama dijeliti s Crnom Gorom.

Konačno, Srbija će svoju nogometnu reprezentaciju, prvu u historiji, dobiti kao i Hrvati, dakle kad i državu, ali to neće biti ni u kakvom veličanstvenom oslobodilačkom ratu, niti u nekom slavnom historijskom trenutku. Moderna je Srbija, strogo historiografski, nastala tako što je i Crna Gora, kao posljednja jugoslavenska republika, pobjegla od nje. A nije to, priznat ćete, osobito veličanstveni historijski dan. Teško je zamisliv entuzijazam i oduševljenje kojim bi hiljade Srba izašlo na ulice 21. maja, slaveći dan kad su Crnogorci na referendumu izglasali nezavisnost Srbije.

Ili bi taj dan trebali slaviti 17. februara, na dan kad je Kosovo 2008. jednostrano proglasilo nezavisnost, a Srbija ustanovljena u današnjim granicama? Ili – s užasom se sad srpski državotvorni paranoici hvataju za glavu – taj dan ne treba slaviti, barem ne još neko vrijeme?

Na kraju je, međutim, i dobro ispalo, jer da Boris Jeljcin onog aprilskog dana 1999. na svu sreću slučajno nije bio trijezan kad mu je Boro Milošević nosio bratovo pismo, još bi Srbi čekali da Putin i Lukašenko raspišu referendum za otcjepljenje Rusije i Bjelorusije od Srbije.

Konačna nezavisnost Srbiju je stoga zatekla nespremnu. Sportski novinari izgubili su se u tom vremensko-prostornom vakuumu, nisu više znali što se u srpsku sportsku historiju računa, a što ne, pa će od sreće obnevidjeli sportski komentator pred finale vaterpolskog prvenstva Europe u Malagi isticati historijsku priliku Srbije da protiv debitanata iz Crne Gore osvoji četvrtu titulu zaredom, iako je sva tri prethodna naslova osvojila sa Crnogorcima, prvi kao SR Jugoslavija, a druga dva upravo kao Srbija i Crna Gora.

Hrvati tih problema nemaju: oni povijest računaju od 1991., Hajduk i Dinamo, čut ćete to na početku svakog prijenosa najvećeg hrvatskog derbija, prije 1991. nisu odigrali nijednu utakmicu, a statistici hrvatske nacionalne vrste eventualno će se prigodno pridodati samo utakmice koje su odigrale selekcije Banovine Hrvatske i NDH.

Srbija je, međutim, bila zbunjena. Je li ona na Mundijalu u Južnoj Africi debitant, ili igra svoje drugo Svjetsko prvenstvo, s obzirom da su Srbi igrali i u Njemačkoj, pod imenom Srbije i Crne Gore? Ili treće, s obzirom da su nakon raspada SFRJ u Francuskoj igrali u dresovima Savezne Republike Jugoslavije? Ili četvrto, ako se računa i nastup Karađorđeve Jugoslavije na prvom Mundijalu u Urugvaju? Ili jedanaesto, ako se pribroji SFRJ, a svi rezultati sve tri Jugoslavije uračunaju – a načelno se računaju – u srpsko sportsko naslijeđe?

Srbi su, sve u svemu, na Mundijalima nastupali u pet različitih dresova, ormar Fudbalskog saveza izgleda kao garderoba Jelene Karleuše, pet raznobojnih majica i pet grbova na njima, a svaki računaju i ubrajaju kao svoj.

Da ste prije Mundijala pitali Hrvate, ne pravi se tako kult reprezentacije.

„Jebem im majku četničku, oni idu na Svjetsko prvenstvo, a naši snimaju reklame za pivo!“, rekao je prosječni kafanski Hrvat pred televizorom, pa nakon kraćeg razmišljanja dodao: „Jebiga, imaju jaku reprezentaciju.“

„A ne kao mi, kult reprezentacije“, dobacio je drugi rezignirano. „Pičke.“

 
Peščanik.net, 02.07.2010.