Ide prema meni kao vojnik u punoj ratnoj spremi. Odlučno korača po zamišljenoj ravnoj crti, na leđima ruksak, uši zapušene I-Podom. Sa sunčanim naočalama na nosu odbija svaku mogućnost nagodbe pogledima. Vlastito tijelo koristi kao nevidljivu ralicu, čisti prostor ispred sebe kao snijeg. I ja se pokorno sklanjam u stranu. Ljudi u javnom prostoru sve češće postavljaju svoja tijela kao ralice. Ja sam ta koja se uvijek sklanja u stranu.

Dok čekam u redu u samousluzi u moje uho zabada se poput iznenadne boli glasno napjevavanje mujezina. Okrećem se i vidim mladu ženicu u dugoj jeans-suknji. Na nogama japanke ukrašene svjelucavim plastičnim ukrasima, na glavi hijab. Ženica vadi iz torbice mobilni telefon i nešto petlja po njemu. Možda je mobilni upozorava da je vrijeme za molitvu, pomišljam pomireno. I moje uho se smiruje. A onda ga ponovo potresa zvuk: mlada Kineskinja u redu kriješti nešto na kineskome na mobilni telefon. Glasove mladih Kineskinja i glasove mladih Marokanaca povezuje ista prodornost, mislim. A onda sa stidom brišem misao. Kunem se, nisam ja u pitanju, nego moje uho. Formiralo se u sredini gdje visoki C nikada nije bio na cijeni. Moje je uho šovinist!

Na ulicama primjećujem da biciklisti sve češće pjevaju. Okreću pedale i puštaju glas. To s pjevanjem je nova stvar, egzibicioniranje opuštenosti, javno osvajanje personalne slobode u javnom prostoru. Moje je uho nervozno, neadaptirano i diskriminativno. Moje je uho ogavni control freak.

Dok u cafeu s pogledom na jezero čekam na kavu moj pogled zapinje o mladi par za susjednim stolom. Mlada žena duge plave kose opušteno je stavila gole tabane na stol, točno pored zdjelice s juhom. Mladi muškarac nježno masira ženine nožne prste jednom rukom, a drugom dovršava juhu. Žena razdragano hihoće i pokušava nožnim prstima prevrnuti njegovu zdjelicu. Pogled na ženine gole tabane na stolu ispunjava me laganom mučninom. Moje je oko mizantrop. Scenu za stolom preko puta ne mogu isključiti s nevidljivim mjenjačem kanala – što u mislima priželjkujem – i zato ustajem i poraženo odlazim.

Liftovi koji vode na platforme metro-stanica – a njih uglavnom koriste majke s djecom u kolicima, starije osobe i biciklisti s biciklima – uvijek su zapišani i zapljuvani. Muškarci koriste liftove kao javne zahode i pljuvaonice. I dok se penjem s ulice na platformu prekrivam nos rukama ili šalom. Smrad je nesnosan. Moj nos je kriv, moj nos je prokleti elitist.

Čim se dokopaju sjedišta u tramvaju, mlade žene sve češće vade svoje toaletne torbice i obavljaju dnevno šminkanje. Sve je tu: olovka za izvlačenje crte iznad oka, mascara za trepavice, rašpica i lak za nokte, pinceta za čupanje dlaka. Zašto mlade žene biraju baš tramvaje za šminkanje? Ako to već moraju obavljati u javnom prostoru, zašto ne odaberu javni zahod ili klupu u parku?!

Stojim na ulici i neki biciklist baca kutiju od pice prema nepostojećoj kanti za smeće. Kutija od pice promašuje moju glavu za nekih desetak centimetara. Hej! – vičem, ali mogućnosti pregovaranja nema. Tip na biciklu brzo nestaje iz moga vidnoga polja.

U mome susjedstvu je božji hram. Hram je očito pretijesan, pa vjernici za lijepog vremena izađu napolje i kleče s glavom okrenutom prema istoku, a stražnjicama prema zapadu. U vrijeme kada vjernici mole ne može se proći putem koji je predviđen za sve prolaznike, i vjernike i bezvjernike. Pored božjeg hrama koči se prometni znak. Na znaku je prekriženi pas. Moj prijatelj ima psa. Samozvani vjerski policajci upozorili su ga već nekoliko puta da je psima prolazak pored hrama božjeg zabranjen. Oko hrama je, usput rečeno, veoma prljavo, jer djeca koja posjećuju hram ostavljaju za sobom smeće, limenke od bezalkoholnih pica, omote od dječjih grickalica. Ali bogu, očito, ne smeta smeće, smetaju mu – psi.

U tramvajima i metroima sjedišta zauzimaju većinom adolescenti, dječaci. Starije osobe pokorno stoje. Javni prostor je polje za egzorciranje pritajenog sadomazohizma. Jači istjeruju svoja prava, slabiji šute.

Pred mojom samoposlugom već mjesecima stoji antipatični tridesetogodišnjak s gitarom i drnda. Tip je totalno bez sluha, gitaru, očito, ne zna svirati, on naprosto drnda. Drndanjem upozorava na svoju prisutnost i traži od prolaznika da ubace novčić u njegov šešir.

Neki stanari u stambenim zgradama zabavljaju se bacanjem hrane s prozora na ulicu. Tako hrane ptice. Ptice, uglavnom galebovi i golubovi, u letu ispuštaju izmet na prozorska stakla. Ono što ne pojedu ptice dovršavaju štakori. Štakori noću slobodno lunjaju javnim prostorom. Borci za prava životinja likuju.

Ulazim u taksi. Taksist je musliman koji vozeći taksi obavlja svoju molitvu. Drži u ruci malenu vjersku knjižicu i mantra svoje. Povremeno prekida molitvu kada treba zakočiti ili obratiti pažnju na semafor. Jednolično mantranje para moje bezvjerničko uho, ali pristojno podnosim situaciju u kojoj sam se obrela. Na izlasku iz taksija dajem taksistu krupnu novčanicu, jer nemam sitno.

– Koliko ćeš mi dati napojnice? – pita.

Zamjećujem kako se boja njegova glasa naglo promijenila. Ono pokorno vjersko meketanje maločas bilo je upućeno bogu, a ovaj prijeteći ton meni. Novčanica je već u njegovoj ruci, nema mogućnosti za pregovaranje, mogao bi pritisnuti gas i uzeti sav novac. Zato pristajem na veliku napojnicu da bih izvukla ostatak.

Javni prostor, koji podrazumijeva pisana i prešutna pravila ponašanja, danas služi za egzibicioniranje osobne slobode. Starinska pravila bon-tona više ne vrijede, table s natpisima zabranjeno pljuvanje po podu, koje su zbog svog apsurdnog sadržaja nasmijavale prisutne, odavno su iščezle. U rezultatu danas mnogi pljuju po podu, markiraju prostor svojom pljuvačkom, svojom mokraćom, svojim tijelima, svojim glasovima. Nitko više ne želi ostati nezamjećen.

Svatko se bori za svoja osobna prava, malo tko poštuje tuđa.

Zamjećujem da sve manje izlazim van. Na vrata sam postavila tri brave. Na prozore navlačim zavjese, moj stan se polako pretvara u gerilsko gnijezdo. Zamjećujem i to da ne ljubim više bližnjega svoga. Ljubiti bližnjega svoga zahtijeva nadljudski napor. To je ljubav bez reciprociteta, a ja sam samo običan i slab primjerak ljudske vrste. Bog je, uostalom, zadužen za taj resor, razmišljam, on je stvorio čovjeka na vlastitu sliku i priliku, neka ga on i voli.

Nedavno me neki blogger optužio da se u svojim esejima služim tehnikom pretjerivanja. Moje pretjerivanje, ako se o tome uopće radi, samo je drugi oblik zabrinutosti za budućnost. Posve je moguće da će se za samo desetak godina ovaj zapis čitati kao nerazumljiva sličica iz urbane svakidašnjice. Budući čitaoci neće znati što znače riječi javni prostor, niti će im biti jasno što je pisac želio reći. Priznajem, u ovom trenutku to ne znam ni ja. Nisam prorok niti svetac, kao Michael.

Michael je uvaženi američki sveučilišni profesor, šezdesetogodišnjak, koji svakoga dana pješačeći od kuće do fakulteta skuplja prazne boce i limenke. Sve to donosi na fakultet i odlaže u svome kabinetu. Kada se vraća kući, nosi sa sobom skupljeno, i usput pokupi još ponešto. Toliko koliko je u stanju ponijeti. Prazne boce razdvaja u hrpe, staklene boce, plastične boce, limenke. Sve to uredno posloženo ostavlja na svome trijemu. Noću, kada svi zaspu, ljudske sjenke švrljaju oko Michaelova trijema. To su mladi Portorikanci. Oni odnose smeće koje Michael ostavlja za njih na trijemu i prodaju ga da bi zaradili koji novčić.

Peščanik.net, 26.11.2008.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)