Kako u socijalističkoj Jugoslaviji nijedna etnička grupa nije bila većina – po čemu se ona razlikovala od Čehoslovačke i SSSR-a, što će imati posljedice za načine na koji su se te tri zemlje raspale – bilo je prilično lako objasniti prednosti sustava koji se temeljio na ideji “nema većinâ, nema manjinâ”. Većina nitko nije mogao postati, osim ako ne bi “prisvojio” neku drugu naciju i predstavio je kao “svoju”, što socijalistički poredak nije dopuštao, a manjina nitko nije htio biti. Bez obzira na pokušaje da se formiraju razne “koalicije”, na kraju bi se uvijek oni koji su ih pokušali napraviti povukli pred mogućnošću stvaranja neke nove koalicije koja bi bila usmjerena protiv njih samih. Nitko nije mogao postići kontrolu nad drugima, ali je ipak svatko mogao – sve dok se poredak učinkovito držao vlastitih načela – spriječiti “preglasavanje” i “majorizaciju”. Sa stajališta političke racionalnosti, bilo je opravdano pribojavati se stvaranja jasne i permanentne većine – bilo političke bilo etničke – jer bi tada status manjih naroda i manjina mogao postati lošiji od onoga kakav je bio održanjem statusa quo. To bi se dogodilo da se u Jugoslaviji vodila politička igra nultog zbroja (zero-sum game) u kojoj dobitak jednoga automatski znači gubitak drugoga. Podizanje statusa jednog igrača u političkoj utakmici znači njegovo izjednačavanje s drugim, a time i neizravno negiranje moći koju drugi ima nad onim čiji je status “podignut” makar u simboličkom smislu.

Da bi se bolje razumjele potencijalne posljedice tih promjena, dovoljno se prisjetiti teorija relativne deprivacije kojima je, među ostalima, i Josip Županov (1983) objašnjavao uzroke krize jugoslavenskog socijalizma. Bojazan da bi se upravo to moglo dogoditi u nekome drukčijem poretku pojavila se 1980-ih, a intenzivirala pred kraj socijalizma, kad je postalo jasno da će stara pravila prema kojima veličina etničke grupe nije bila presudna za njezin status morati biti zamijenjena novim, među kojima je najvažnije načelo brojanja glasova.


Stvaranje većina i manjina

Uvođenjem načela predstavničke demokracije, čija se legitimnost temelji na izborima i izbornim rezultatima, poništena je stara ravnoteža i uzdrmana relativna stabilnost međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. U novim je okolnostima postalo važno tko je većina, a tko manjina u pojedinim zemljama. Novonastale države bile su izraz volje etničkih većina, ali ne nužno i manjina. Većine su se ubrzo proglasile jedinim “konstitutivnim narodom”, dok su sve ostale etničke skupine počele nazivati i tretirati kao manjine. Nove većine počele su se ponašati kao stvarni suveren u novim etnodemokracijama na postjugoslavenskom prostoru. Pokušale su uspostaviti ako ne monoetničan sustav, a onda svakako unipolaran sustav u kojemu njihova (dominantna, konstitutivna, državotvorna) nacija preuzima punu kontrolu nad karakterom države. Sve nove nacionalne države, osim BiH, postale su u političkom smislu jednonacionalne, budući da je u svima samo jedan narod priznat kao izvorište stvarne (ne nužno i formalne) suverenosti, dok su svi ostali postali manjine. Uslijedilo je i definiranje opsega naroda o kojemu se radilo: tko je, što je, gdje je i kad je narod?

Kao što uvjerljivo pokazuju nedavna istraživanja o politikama dodjeljivanja državljanstava u svim postjugoslavenskim državama, uključujući i Sloveniju, uključenost, isključenost i “pozvanost” u državljanstvo ponajviše su ovisile o etničkoj pripadnosti kandidata. Nove nacionalne države definirale su se kao monoetničke države, koje u zakonskome, političkom, a ponegdje i ponekad i u vojnom smislu štite sve pripadnike “svoga” naroda, bez obzira na to nalazili se oni unutar ili izvan države. “Matične države” postale su legitimni politički predstavnici svojih etničkih većina, pa se politika dodjele ili priznavanja državljanstava odnosila na sve pripadnike naslovne etničke zajednice, uključujući i one koji žive u bliskom inozemstvu (primjerice, Hrvati u BiH). Dok se unutar granica novostvorenih nacionalnih država legitimnost izvodila iz demokratskog načela – dakle, iz volje većine – za pripadnike “vlastitog” naroda u drugim državama tražili su se posebni instrumenti zaštite koji bi sprečavali “minorizaciju”, i to tako što bi se uspostavila određena razina autonomije koja ne mora biti teritorijalna. Unutar zemlje tražila se izborna demokracija, a isto se to načelo suspendiralo kad je riječ o statusu “naše” etničke zajednice drugdje. Prava koja su tražena za “naše” u drugoj zemlji, nisu bila dobrodošla kad je riječ o “njihovima” u našoj zemlji. Posrijedi je bila, makar u prvoj fazi nakon 1990, jedna vrsta “etničkog intervencionizma”.

Sporovi o statusu pripadnika “našeg” naroda u drugim zemljama na postjugoslavenskom prostoru još traju, kao što pokazuju stalne rasprave o statusu i pravima bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, hrvatskih Srba i dr. Kako se približava popis stanovništva ove godine, te se rasprave intenziviraju.


Etnička homogenizacija

Novo načelo političkog odlučivanja koje je uvedeno nakon 1990. i koje razlikuje većine i manjine stvorilo je goleme probleme i postavilo goleme izazove pred sve nove etničke demokracije. Sve su one morale pronaći neku novu formulu za odnose većine i manjine koji bi bili održivi na dugi rok, posebno nakon što se u prvim godinama nakon 1990. vidjelo da nedostatak sporazuma o fundamentalnim pitanjima vodi u sukobe i ratove. Inicijalni pokušaji da se postigne ravnoteža nisu uspjeli, ponajviše zato što su agresivni nacionalizmi, u prvom redu srpski, precijenili vlastitu snagu, jer su u jednom trenutku zaboravili da nitko, pa ni oni koje su “predstavljali”, nije dovoljno moćan da uspostavi hegemoniju na cijelom području koje se smatra “svojim” prema etničkom načelu. Prvi pokušaji – utemeljeni na načelu konsenzusa u BiH od 1990. do travnja 1992. ili kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj (Roksandić, 1996) – nisu uspjeli. To je vodilo u ratne sukobe koji su na kraju najviše naštetili manjinama i manjim zajednicama, koje su bile najveće žrtve ne samo promjene statusa, nego i agresivnosti koju su veće zajednice, gotovo bez iznimke, pokazale prema njima. Budući da su u jugoslavenskom kontekstu sve zajednice bile “manjine”, iako nijedna nije prihvaćala taj pojam i svaka ga je smatrala političkom provokacijom, sve su na neki način stradale. To se odnosi na Hrvate u BiH, Srbe u Hrvatskoj, Bošnjake u krajevima u kojima su bili manjina te na sve ostale koji su se na nekom području (u regiji, općini, selu, pa čak i u mikrozajednicama kao što su dijelovi grada ili ulice) zatekli u istom statusu.

Jedan od rezultata rata bilo je etničko homogeniziranje mnogih, nekoć etnički heterogenih područja te konsolidiranje monoetničkog karaktera gotovo svih država s iznimkom BiH (ali ne i njezinih unutarnjih administrativnih jedinica) i Makedonije, u kojoj rata nije ni bilo, jer se sukob 2001. ne može smatrati nečim većim od značajnijega, ali ograničenog incidenta. Te su dvije države danas najveći problemi Zapadnog Balkana, a ne model rješenja međuetničkih odnosa. To će još više postati nakon dvije nedavne izjave koje dovode u pitanje vrijednost multikulturalnosti u Zapadnoj Europi: one koju je dala njemačka kancelarka Angela Merkel i one koju je početkom veljače 2011. izrekao britanski premijer David Cameron. Oboje su doveli u pitanje sam koncept multikulturalizma, te njegovu svrhovitost i učinkovitost u svojim zemljama. A ako taj koncept ne može funkcionirati u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, kako će funkcionirati u Makedoniji i BiH? Bitka za etnički status nastavit će se, možda, ponajviše upravo u BiH i Makedoniji, o čemu svjedoče i aktualne rasprave o popisu stanovništva u njima.


Zemlje u regiji – Slovenija

U svim zemljama na postjugoslavenskom prostoru popis stanovništva koristi se kao sredstvo u borbi za etnički status. U svima njima na njega se gleda kao na instrument učvršćivanja dominacije ili monopola etničke većine. U svima njima manjine ga pokušavaju iskoristiti kako bi istaknule svoju prisutnost, te zadržale ili čak proširile prava stečena na osnovi svoje veličine ili posebnih institucionalnih dogovora s većinom. U njih ubrajam i Sloveniju, iako se ona jedina znatnije udaljila od opisanog modela i integrirala u liberalno-demokratsku tradiciju koja je temelj identiteta EU-a.

I u Sloveniji se popis 2011. očekuje sa zanimanjem, budući da se prvi put provodi kao “registracijski popis”, te neće rezultirati podacima o jeziku, nacionalnoj pripadnosti i vjeri. Registracijski popis ne temelji se na anketiranju građana, nego na podacima iz raznih registara stanovništva koji se akumuliraju da bi se dobili temeljni demografski i drugi podaci. Takav se popis provodi u nekoliko europskih zemalja, npr. u Austriji, Švedskoj i Norveškoj, a ranije se provodio i u Danskoj, Finskoj, Nizozemskoj i na Islandu. Popis bez pitanja o jeziku, nacionalnosti i vjeri nije sasvim neuobičajen u EU-u. No može imati ambivalentne učinke: može označiti značajniji iskorak iz prakse etnodemokracija prema građanskoj demokraciji, s jedne, ali i biti instrument pritiska na manjine koje se bez pitanja o vjeri, jeziku i nacionalnosti neće moći jasno izraziti, s druge strane. Bez tih pitanja, teško će biti utvrditi broj pripadnika manjina, pa će i manjinsko pitanje biti skinuto s dnevnog reda.

Koristeći Billigovu (2009) teoriju o banalnom nacionalizmu, moglo bi se kazati da je takav popis stanovništva proizvod stanja u kojemu većina za sebe misli da je totalitet, to jest da su njezine vrijednosti, osobine i identitet univerzalni. Ona jednostavno ne vidi ili ne želi vidjeti da postoji alternativni identitet u granicama do kojih se prostire njezina identitetska hegemonija. Liberalni koncept univerzalnog građanstva tako lako može postati instrument etničkog inženjeringa i nedobrovoljne asimilacije, čak onda kad većina ne primjećuje da je riječ upravo o tome. Imajući u vidu prethodno iskustvo s izbrisanima, ne iznenađuje određeni stupanj skeptičnosti kad su posrijedi stvarne intencije registracijskog popisa.


Hrvatska

U Hrvatskoj je najveća manjina, srpska, odbila priznati rezultate popisa 2001, jer su njezini predstavnici (Srpsko narodno vijeće) smatrali da u njega nisu bili uključeni izbjegli Srbi koji iz Hrvatske nisu otišli svojom voljom nego zbog rata (1991-1995), a kasnije se u nju nisu mogli vratiti, čak i kad su pokazivali volju da se vrate. Oni koji ne mogu biti u svojim domovima prilikom popisa ne bi trebali biti tretirani kao da nemaju dom u Hrvatskoj (Duspara, 2002). Dodatan problem bilo je to što se Srbi tada još nisu osjećali dovoljno sigurnima da se uvijek i izjasne kao Srbi, osobito ako bi popisivači bili nekadašnji branitelji koji su osobno poznavali obitelji koje su došli anketirati. U slučaju hrvatskih Srba određena prava, primjerice poseban model izbora zastupnika, izravna su posljedica toga što su oni najbrojnija manjina, tako da očuvanje tih prava ili njihovo širenje izravno ovise o broju građana koji će se izjasniti kao Srbi. Srpsko narodno vijeće najavilo je kampanju pod naslovom “Izjasni se – važno je!”, kojom želi potaknuti Srbe da se izjasne kao Srbi i time zaustavi prethodne trendove, uključujući i alternativno izjašnjavanje kao Jugoslaveni, regionalci ili Hrvati. Srpske institucije nisu zadovoljne ni pozivom Istarskog demokratskog saveza (IDS) stanovnicima Istre da se izjasne kao Istrijani (ili Istrani), jer misle da će neki Srbi iskoristili tu mogućnost, čime bi se smanjio njihov broj u ukupnom stanovništvu.

Angažirala se i Srpska pravoslavna crkva, pa je na božićnoj liturgiji u Zagrebu 6. siječnja 2011. mitropolit Jovan Pavlović “pozvao okupljene vjernike da prilikom popisa stanovništva u aprilu po vlastitoj savjesti upišu nacionalnost, ne stideći se svoje nacionalne pripadnosti”.  Još je eksplicitniji bio episkop dalmatinski Fotije, koji je ustvrdio da će “predstojeći popis stanovništva biti od mnogostrukog značaja za Srbe i njihov status i prava u Hrvatskoj”.

Sličnu kampanju vode i organizacije Bošnjaka u Hrvatskoj, kao i organizacije Hrvata u Vojvodini. Krajem siječnja 2011. Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre objavila je proglas Bošnjacima u kojemu se upozorava na “historijski trenutak da se ispravi šteta koju smo na prethodnom popisu stanovništva 2001. sami sebi nanijeli”, te ih se poziva da se izjasne kao Bošnjaci, “jer time doprinosiš da se potvrdimo kao druga nacionalna manjina po brojnosti u RH i uvećavaš svoja prava”. U proglasu se kaže da “broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava, u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama”. Bošnjaci navode da se u prošlom popisu u Hrvatskoj, ali i u Crnoj Gori i Srbiji, ta nacionalna zajednica podijelila na dvije: jedni su se registrirali kao Bošnjaci, a drugi su ostali vjerni imenu Muslimani. U Crnoj Gori je na popisu 2003. sedam posto ili 48.184 stanovnika reklo da su Bošnjaci, a četiri posto ili 24.625 da su Muslimani. Ta je podjela smanjila snagu te zajednice, te je novi popis stanovništva prigoda da se to izmijeni.

I u slučaju vojvođanskih Hrvata pojavile su se kompetitivne regionalne identifikacije, kao što su Šokci i Bunjevci. Više organizacija vojvođanskih Hrvata upozorilo je sredinom veljače 2011. na pokušaje favoriziranja Bunjevaca kao posebne, od hrvatskog korpusa odvojene, etničke grupe, te su pozvali Republiku Srbiju da im dopusti da se slobodno izjasne kao bunjevačka podetnička skupina unutar hrvatskog naroda. Sličan je poziv uputilo i Hrvatsko nacionalno vijeće iz Crne Gore. Na popisu stanovništva 2003. u Crnoj Gori bilo je samo oko jedan posto Hrvata. “Umanjenje udjela hrvatskog naroda u ukupnom stanovništvu imalo bi nesagledive posljedice, a posebno ako se uzme u obzir da slijedi donošenje izbornog, kao i zakona o manjinama, kojima se garantiraju pravo na mandate u lokalnom i državnom parlamentu, te korištenje jezika manjinskih naroda”. Dakle, problem slobodnog izražavanja etničke pripadnosti pojavljuje se u gotovo svim zemljama, a najviše ga osjećaju manjine i male zajednice koje su nekoć bile tretirane kao dio nekoga od jugoslavenskih konstitutivnih naroda, ali su nakon raspada Jugoslavije došle na rub nestajanja, djelomice zbog nacionalističkih i homogenizacijskih politika novostvorenih nacionalnih država, a djelomice zbog ratnih i poratnih okolnosti u kojima se stvorio strah od nacionalnog izjašnjavanja.


Načelo ili-ili

Osim prigovora koji se tiču statusa Srba i profesionalne korektnosti popisivača, u Hrvatskoj se pojavio i prigovor da se favorizira katolička vjera. Udruga “David”, koja se bavi zaštitom vjerskih manjina i nereligioznih osoba, upozorila je na pristranost pitanja o vjerskoj pripadnosti, koje katolicima omogućava da se izjasne jednostavnim odgovorom “da” na pitanje jeste li katolik, dok se od drugih traži da navedu puno ime vjerske zajednice kojoj pripadaju, čime se obeshrabruju i diskriminiraju nekatolici. Ta je udruga primijetila i da se agnostici ne mogu izjasniti kao takvi, nego mogu eventualno reći da su ateisti. Ti prigovori pokazuju da se ne favorizira samo etnička većina, nego da se načelo favoriziranja većina proteže i na druga područja.

U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, vrijedi načelo monizma kad je riječ o važnim odrednicama kakve su vjera, jezik i nacionalnost. Nije se, naime, moguće izjasniti kao pripadnik dvaju ili više naroda istodobno, kao istinski bilingvist s dva materinska jezika ili kao “pomalo vjernik, a pomalo ne”. Nemogućnost izražavanja finesa dovodi u pitanje potpunu reprezentativnost podataka koji se prikupljaju popisom stanovništva, s jedne strane, dok za određeni broj ljudi koji osjećaju da pripadaju dvjema ili većem broju zajednica monistički karakter dopuštenih odgovora predstavlja određeni pritisak i ograničenje slobode izražavanja identiteta, s druge strane. Monistički karakter dopustivih odgovora na ta pitanja u neskladu je s mogućnošću posjedovanja dvaju državljanstava. To da netko može legalno biti državljanin dviju država, ali ne može istodobno biti i etnički Hrvat i etnički Srbin, pokazuje da je za poredak koji organizira i provodi popis stanovništva važnije pitanje etničnosti nego državljanstva. Državljanstvo može biti dvojno, dakle “podijeljeno”, ali etnička pripadnost mora ostati ekskluzivna. Paradoksalno je da se taj problem s kojim se u popisu stanovništva, ali i ispunjavanju drugih statističkih upitnika, susreće određeni broj građana, i to upravo onih koji su “manjina unutar manjine”, zapravo ni ne primjećuje. To je i logično u etnodemokraciji u kojoj stvarna prava često proizlaze više iz etničke nego iz državljanske ili individualne komponente. Pripadnici etničke većine tretiraju se kao državljani čak i kad to nisu ako uspiju dokazati da su pripadnici većinskog naroda, dok su pripadnici manjine često tretirani kao da zapravo nisu državljani, iako to jesu, ili da makar nisu pravi nego uvjetni ili privremeni državljani koji su se u našu domovinu doselili iz neke druge sredine.

Načelo ili-ili, a ne i-i, uvuklo se i u samu matricu prikupljanja podataka, a u skladu s duhom banalnosti asimilacijskog nacionalizma rijetko tko ga uopće primjećuje ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim zemljama u regiji. Neprilagođenim pojedincima često ostaje samo da se izbore za individualnu autonomiju, ako je ona uopće moguća u konzervativno utemeljenim porecima.

(Nastavlja se)

 
* Dejan Jović izvanredni je profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti i glavni analitičar predsjednika RH.

* Ovaj je tekst izvorno objavljen u stručnom časopisu “Političke analize” br. 5, 2011.

* Stavovi izraženi u ovome tekstu isključivo su autorovi i ne treba ih pripisivati nijednoj instituciji.

Novosti, 16.04.2011.

Peščanik.net, 17.04.2011.

Srodni linkovi:

Leave a Reply