U Srbiji i u Crnoj Gori ovo će biti prvi popis stanovništva nakon razdvajanja tih dviju država 2006. Za Srbiju popis će biti novi izazov, jer neće moći popisati stanovništvo Kosova koje je u veljači 2008. proglasilo nezavisnost. U prošlom popisu kosovsko je stanovništvo procijenjeno, te je procijenjeni broj dodan stvarnom broju popisanih u Srbiji. Ove godine to će biti politički mnogo problematičnije, pogotovo ako se taj broj pokuša koristiti pri apliciranju za status članice EU-a. Osim spomenutih pitanja statusa Hrvata u Vojvodini i podjele na Bošnjake i Muslimane u Sandžaku odnosno Raškoj, Srbija je zauzela aktivniji stav u poticanju Srba u drugim zemljama da se izjasne kao Srbi. Predsjednik Boris Tadić sastao se 8. veljače 2011. s predstavnicima Srba iz susjednih zemalja, a glavna tema bio je popis stanovništva. Kasnija izjava srpskog ministra za iseljeništvo Srđana Srećkovića da će Srbija tražiti povratak statusa konstitutivnog naroda Srbima u Hrvatskoj pokazala je izravnu vezu između popisa stanovništva i ostvarivanja etničkog statusa.


Crna Gora

U Crnoj Gori je status srpskog naroda, koji je nakon otcjepljenja Crne Gore od Srbije postao nacionalna manjina, ali mu taj status nije službeno priznat, potpuno ustavno i politički nedefiniran. Na prošlom popisu stanovništva 2002. oko 20 posto stanovništva promijenilo je etničku samoopisnicu, postavši od Crnogoraca, kako su se izjasnili 1991, Srbima. Crna Gora je tako, uz BiH, postala još jedna država bez većinskog naroda: Crnogoraca ima 43,2 posto, a Srba 32 posto. O rezultatima popisa stanovništva ove godine ovisi hoće li se Crna Gora u budućnosti razvijati kao “dvonacionalno” društvo ili će biti etnička crnogorska država u kojoj Srbi imaju status manjine. Tek treba odrediti kakav će taj status biti, jer se Crna Gora još nije izjasnila o statusu srpskog jezika kojim je 2003. govorilo 63,5 posto stanovništva, a nije jasna ni njezina pozicija u sukobu između samoproglašene Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve. Na posljednjem popisu 2004. golema većina građana Crne Gore izjasnila se kao pravoslavci i pripadnici Srpske pravoslavne crkve. No u postupku osamostaljivanja, a osobito nakon proglašenja neovisnosti, crnogorska je država radila na montenegiziranju stanovništva, te je favorizirala crnogorski jezik koji je 2010. proglasila jedinim službenim jezikom i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Popis stanovništva pokazat će je li uspjela promijeniti etničku, jezičku i vjersku samodefiniciju svojih državljana.

Popis je, dakle, za Crnu Goru temeljno pitanje identiteta. On je i temeljno pitanje za Srbe u Crnoj Gori, koji trenutačno nisu ni manjina ni konstitutivni narod, a nije posve jasno koji od ta dva statusa zapravo žele. Radikalni srpski nacionalisti uvijek su negirali opstojnost crnogorske nacije, inzistirajući na tome da su Crnogorci “grana na srpskom deblu”. Za njih stoga nije logično da Srbi traže ni status manjine ni status konstitutivnog naroda u dvonacionalnoj državi, upravo zato što ne prihvaćaju etnički identitet crnogorske nacije s kojom bi trebali biti sukonstitutivni ili u odnosu prema kojoj bi trebali postati manjina. Borba za status Srba u Crnoj Gori makar je djelomice i borba unutar srpskog korpusa o tome što su i tko su Srbi. Ta rasprava ima šire konotacije i mogla bi utjecati na samoodređenje i Srba i Crnogoraca.


Kosovo

Na Kosovu, koje šest država u regiji priznaje, a pet ne priznaje kao samostalnu državu, popis će se prvi put održati u novim okolnostima, bez utjecaja Beograda i Srbije. Kosovari priznaju relevantnim i relativno slobodnim samo popis iz 1971. Prvi kosovski protesti buknuli su upravo u doba popisa stanovništva u proljeće 1981, popis 1991. proveden je u uvjetima izvanrednog stanja, a popis 2001. nije ni proveden zato što Kosovo nije priznavalo nadležnost Srbije, a samo nije imalo izvorne nadležnosti u okviru režima određenog Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Popisivači na Kosovu suočit će se s problemima na sjeveru zemlje koji je de facto izvan nadležnosti kosovskih institucija i gdje popis vjerojatno nije provediv.


Makedonija

S najvećim problemima političari, popisivači i opća javnost suočit će se u dvije najkompleksnije države Zapadnog Balkana – u Makedoniji i BiH.

U Makedoniji je sama najava popisa 2001. bila jedan od uzroka pobune relativno malog broja radikalnih Albanaca na sjeverozapadu zemlje, koja je kasnije eskalirala u niz incidenata srednjeg intenziteta koji su doveli do izravne političke intervencije EU-a i NATO-a, a potom i do prihvaćanja kompromisnog rješenja koje je kodificirano Ohridskim sporazumom. Tim je sporazumom učinjen ključan korak ka institucionalizaciji dvonacionalne strukture Makedonije, iako nisu formirana posebna autonomna područja niti je Makedonija formalno postala federacija ili konfederacija. Ipak, Ohridski sporazum izravno je povezao status etničkih skupina s njihovom brojnošću, te zajamčio određena prava onim “zajednicama koje imaju više od 20 posto stanovništva”, a to su bili samo Albanci. Eventualni pad udjela Albanaca u stanovništvu ispod 20 posto doveo bi u pitanje prava koja im je dao Ohridski sporazum 2001.

Prelazak tog “praga” nije nevažno pitanje ni za Albance ni za karakter makedonske države. Albanci su odbili provođenje popisa 2001. bez međunarodnog nadzora, pa je on održan pod tim nadzorom 2002. Na temelju tog popisa Albanci su ostvarili pravo na osnivanje i priznavanje visokoškolskih institucija na albanskom jeziku, a formirane su i nove općine, uglavnom s albanskom etničkom većinom, kako bi se odgovorilo na potrebu za što većom autonomijom Albanaca u odlučivanju o lokalnim pitanjima. Stanovit napredak postignut je i u pogledu zastupljenosti Albanaca u državnim službama, iako je njihov udio u njima još daleko ispod udjela u stanovništvu, kao i u pogledu korištenja albanskoga jezika u javnim i službenim prilikama. Prema podacima međunarodno nadziranog popisa 2002, Albanci su činili 25,4 posto, a Makedonci oko 62 posto stanovnika. Taj je podatak, na neki način, umirio i umjerene Albance i umjerene Makedonce. Kako je Albanaca bilo više od 20 posto, mogli su aktivirati prava zajamčena Ohridskim sporazumom. Istodobno se pokazalo da je Makedonija zemlja u kojoj apsolutnu većinu čine etnički Makedonci. Udio Albanaca povećan je za nekoliko postotaka u odnosu prema popisima 1991. i 1981. kad ih je bilo 21 odnosno 19,7 posto, ali ne toliko da bi u doglednoj budućnosti bila izgledna albanska većina u Makedoniji.

Sporazumu nesklone snage među Albancima i uoči ovogodišnjega, kao i prijašnjeg popisa, tvrde da popisivači nisu uzeli u obzir sve Albance, te da u Makedoniji nema manje od 30 posto Albanaca. Dvije albanske opozicijske stranke, Demokratska stranka Albanaca i Nova demokracija, protive se popisu. Albanska stranka u vladajućoj koaliciji, Demokratski savez za integraciju, podržava popis koji će provoditi dvonacionalne grupe popisivača. No, opozicijska Nova demokracija najavljuje da će sama organizirati “popis Albanaca u dijaspori i na privremenom radu u inozemstvu”, te tražiti da se tako ustanovljeni broj doda broju Albanaca koji će se popisati u Makedoniji. Nova demokracija traži da se popis provede tijekom ljeta kako bi mogao obuhvatiti i one Albance koji žive i rade u drugim zemljama, a ljeti se vraćaju kući odnosno na adrese s kojih se nikad nisu formalno odjavili. Demokratska stranka Albanaca sklonija je potpunom bojkotu popisa. Ako se to dogodi, kaže Nova demokracija, rezultat će biti vrlo nepovoljan za Albance, jer bi se moglo dogoditi da njihov udio padne ispod 20 posto. To bi otvorilo ustavno-političku krizu u Makedoniji, u kojoj je u posljednjih nekoliko godina iznimno ojačao i albanski i makedonski nacionalizam. Makar neke skupine Albanaca sigurno neće prihvatiti rezultate popisa stanovništva.


Bosna i Hercegovina

Dok će u Makedoniji popis vjerojatno biti proveden (makar i sa zakašnjenjem, ako se uskoro ne postigne suglasnost važnih političkih aktera), u BiH ga vrlo vjerojatno neće biti, makar ne u cijeloj državi. Otkako je popis dospio na dnevni red, tamošnji se političari ne mogu dogovoriti o tome koja pitanja treba postaviti u popisu stanovništva. Donekle je paradoksalno da instrument koji je u svom popisu primijenila Slovenija predlažu i vodeći bošnjački političari u popisu u BiH: i oni predlažu da se popis provede bez pitanja o vjeri, naciji i jeziku. Taj je prijedlog neprihvatljiv bosanskim Srbima i Hrvatima, koji tvrde da bi popis bez pitanja koja su u etnokraciji fundamentalna ne bi bio samo besmislen, nego i štetan za status ta dva naroda. Hrvatski i srpski političari polaze od toga da bi stvaranje bosanskog naroda značilo gubitak statusa konstitutivnog naroda Hrvata i Srba i de facto vodilo k njihovu degradiranju na status manjina. Neki misle da bi svaki popis stanovništva koji bi pokazao da je stvorena etnička većina, primjerice Bošnjaka, bio politički nepoželjan, jer bi poremetio uspostavljenu ravnotežu snaga između tri konstitutivna naroda i/ili dva entiteta, kako ističu srpski političari u BiH. Dodatan je problem i to što bi popis stanovništva vjerojatno pokazao da BiH danas više nije ni onako multikulturna (višeetnička) ni onako “etnički izmiješana” kao što je bila prije rata. Ako bi se to pokazalo, etnički separatisti dobili bi prilično snažan argument u prilog secesiji od BiH. Bosanski integralisti tvrde da je BiH nemoguće podijeliti, jer u njoj nema etnički jasno definiranih teritorija. BiH sigurno nije moguće podijeliti – tako da nestane kao država. No najjači argument tome u prilog zacijelo nije nekadašnja, a ni današnja, etnička karta te države koja ne izgleda više kao “tigrova koža”. Predstavnici međunarodne zajednice u BiH teško će riskirati uspostavljeni stupanj ravnoteže i stabilnosti, pa je pitanje popisa – iako je inicijalno prikazano kao jedan od uvjeta za nastavak pregovora o članstvu BiH u EU – stavljeno ad acta.

Ako je BiH i zapala u slijepu ulicu glede popisa, Republika Srpska nije. Tamošnji političari najavljuju da će ona organizirati vlastiti popis stanovništva ako središnja vlast to ne učini za cijelu državu. Njima je u interesu pokazati visok stupanj jednonacionalnosti Republike Srpske u kojoj postoji srpska etnička većina koja je prisvojila taj entitet kao svoje vlasništvo. Republika Srpska zagovara popis, smatrajući da bi njegovi rezultati dodatno konsolidirali taj entitet i prikazali ga kao etnički homogenu i relativno nekompliciranu poludržavu. Predstavnici tog entiteta naglašavaju da i EU zagovara provedbu popisa stanovništva, te kritiziraju Sarajevo zbog izbjegavanja suočavanja s “novom stvarnošću”. No kako nema suglasnosti o tom pitanju, malo je vjerojatno da će se popis stanovništva u BiH provesti. Uz Somaliju i Libanon, BiH će biti jedina država u kojoj popisa stanovništva neće biti zbog političke odluke da se on ne organizira. Eventualni popis koji bi samostalno provela Republika Srpska, BiH neće priznati. Razlike će se produbiti, a mogućnost ostvarenja trajne stabilnosti BiH dodatno smanjiti.


Zaključak

Popis stanovništva ostaje jedan od instrumenata u borbi za etnički status. Koriste ga i većine i manjine: većine da bi konsolidirale poziciju stvarnog suverena u novostvorenim nacionalnim državama, a manjine da bi potvrdile udio u stanovništvu koji im daje posebna prava ili da bi spriječile asimilaciju ako im udio opada i prijeti nestanak. Popis stanovništva stoga nikad nije bio nevažno političko ili puko statističko pitanje. Prijepori o njemu pokazuju važnost brojeva u etnodemokracijama. Čak i ondje gdje su učinjeni određeni koraci k liberalnome i građanskom nacionalizmu, na njih se gleda s priličnom sumnjičavošću upravo zato što je prethodna praksa pokazala da se demokratski instrumenti – odlučivanje većinom glasova, individualizacija, te univerzalizacija vrijednosti koje poštuje i preferira većina – katkad mogu upotrijebiti kako bi se potaknuo etnički inženjering ili osigurala i konsolidirala dominacija većine nad manjinom. Paradoksalno, pred stvarnom ili percipiranom opasnošću od dominacije većine nad manjinom, manje se zajednice još uvijek najčešće štite oslanjajući se na institucionalne mehanizme koje je razvila i ozakonila socijalistička Jugoslavija. U BiH, a djelomice i u Makedoniji, vanjska intervencija kojom su se nastojali postići stabilnost i mir preuzela je neke od tih instrumenata zbog nedostatka alternativnih.

U zemljama koje sve više postaju jednonacionalne postavlja se pitanje opstanka “malih identiteta”. Danas, kad je ideja multikulturalnosti opet na udaru kritike predstavnika konzervativizma, zemlje na postjugoslavenskom prostoru na neki način potvrđuju tezu kritičara multikulturalizma da su jednonacionalne zajednice ne samo stabilnije, nego i sklonije demokratskima, a možda i liberalnim rješenjima od multinacionalnih. Istodobno bi se moglo reći da je, možda, točno i obratno: zajednice koje su sklonije prihvatiti neke demokratske, ali ne nužno i liberalne, vrijednosti sklonije su postati jednonacionalne. Znači li to da multikulturalnost ne ide uvijek ruku pod ruku s demokracijom i liberalizmom? Narušavaju li liberalizam i demokracija ponekad multikulturalnost, a osobito status manjih zajednica i manjina? Ta pitanja ostavljam za neku drugu analizu.

(Kraj)

 
* Dejan Jović izvanredni je profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti i glavni analitičar predsjednika RH.

* Ovaj je tekst izvorno objavljen u stručnom časopisu “Političke analize” br. 5, 2011.

* Stavovi izraženi u ovome tekstu isključivo su autorovi i ne treba ih pripisivati nijednoj instituciji.

Novosti, 23.04.2011.

Peščanik.net, 28.04.2011.

Srodni linkovi:

Leave a Reply