Neka se više ne brinu one iskrene duše koje su ove izbore shvatile kao istorijsku bitku, nekakav Staljingrad koji zaustavlja devedesete. U drami Tadićevih boraca protiv devedesetih, belih listića i strateškog glasanja, pokazalo se da, šta god ko mislio, ovako ili onako, Tadić ne može da se smeni! On ostaje. Nije važna funkcija, nego On lično, kao jedinstveni kontrolor svih medija, života i smrti, i svega ostalog. U stranci i kod svojih savetnika opstao je kao „najjači čovek“. I on sam kaže, što da idem, u stranci mi ne mogu ništa, a i dobio sam mnogo glasova. Izgleda da je očekivao da će Nikolić s nulom da ga bije.

Pošto ostaje Tadić, svi zabrinuti mogu da odahnu, a svi protivnici – da se nerviraju. Jel’ otišao iz predsedničke rezidencije? Nije, a nema ni nameru. Da li ima isto obezbeđenje? I to je isto, samo se još ne zna plata. Na isti način izdaje naređenja Mirku Cvetkoviću i telefonskoj vladi. Tako je obezbedio svog ljubimca Vuka Jeremića sa 7,5 miliona dolara, kako bi što lepše dane proveo u New Yorku. Svratiće tamo i Tadić, pa da i njemu bude lepo. Ako biste tražili da na tu temu još nešto pročitate, ništa nećete naći. Tema je skrajnuta na intrigantski teren “unutrašnjih DS sukoba”, to Đilas skida Tadića preko napada na ljubimca Jeremića. U Politici glavni naslov ono što već znamo – „Guverner na nišanu“, u Danasu mnogo važna stvar – „PUPS oštro upozorava Dačića, Vučića i Dinkića“, u Kuriru senzacionalno – „Crnogorci izbacili Srbe sa plaže“, u Blicu socijalno – „Dnevno 80 ljudi ostaje bez posla“. Jeremić i njegova anapaža u zemlju su propali. Nađem i objašnjenje. U malenom tekstu subotnje Politike, pod naslovom „Mediji i dalje pod kontrolom“, lepo se kaže kako je i posle izbora u Srbiji ostao isti medijski mrak. Pa čiji je to mrak?

Tamo gde niko ne sme da ode, Tadić sedi kao lider Demokratske stranke, na Kroacija samitu, u Dubrovniku. Regionalno prijateljuje kao i uvek, ali ovog puta s jednom inovacijom – rukovao se sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem. Za to vreme njegov naslednik sedi kod kuće i peče rakiju, ne sme na Kroacija samit ni da prigviri kako ne bi izd’o Kosovo. Kad si predsednik države ima da sediš kod kuće. Tako se čuva Kosovo. Jer, šta ako ona fusnota nije u redu, a pred njom se nađe srpski predsednik, pa očas ode sveta zemlja, i to zbog fusnote. Zato se bivši predsednik već uveliko priprema da postane budući. Povratak je zamislio na belom konju, i to onom kosovskom. Njegov savetnik, Nebojša Krstić, opširno je razradio ceo plan, u onoj istoj Politici.

Bedžet Pacoli, potpredsednik kosovske vlade, dao je predlog da sever Kosova postane slobodna ekonomska zona. Naš Tadić mora s njim da se nađe, kako bi njih dvojica sredili i rešili pitanje Kosova. Da jednom i zauvek pomire dva naroda otvaranjem radnih mesta i velikim investicijama. U prilog tome ide to što je naš Tadić samo predsednik svoje stranke, ali potkovan po tom pitanju. Ima one famozne četiri tačke koje će biti putokaz. Poenta je u tome da se Kosovo konačno izmesti na pravi teren – ekonomski. Prvo je bilo na političkom, pa je prebačeno na pravni teren, pa opet na politički, a tek je ekonomska teritorija ona prava. Krstić kaže da „zato na Pacolijev predlog treba gledati, osim kao na rešenje koje izlazi iz okvira političkih stereotipa, nacionalnih šablona o ‘našem’ i ‘njihovom’, i mitoloških magli – kao na teritoriju na kojoj je vidljivo da će svima perspektiva biti drugačija kada sever umesto troška postane dobit“.

Za to vreme, dok ovaj plan čeka, Krstić se žali da u „Beogradu imamo novog predsednika Republike koji nema rešenje kosovskog problema. Imamo vladu u porođajnim mukama, koja takođe neće imati jasnu predstavu o tome šta joj je činiti s Kosovom“. Pošto će ovi brzo shvatiti da nemaju rešenje, moraće da reaguju, a po sudu Nebojše Krstića, postoji samo jedno dobro rešenje. Ti što dolaze i ne znaju ništa, moraće da “lociraju ličnost koja ima potrebno znanje, iskustvo, volju i lični i politički integritet da reši Kosovo, pa ukoliko bude mudrosti, shvatiće da je jedina ličnost koja odgovara opisu – Boris Tadić“. Pošto više nije predsednik i ne mora da se drži onog glupog Ustava za koga je zdušno glasala njegova stranka, Tadićev savetnik kaže da on sada može da se susretne sa bilo kojom političkom ličnošću kosovske političke scene, a da to ne implicira bilo kakvo priznanje Kosova, i da može da vodi razgovore sa bilo kojom ličnošću „iz međunarodnog ringa, na način na koji nijedna druga osoba u Srbiji ne može“.

Dakle, opet Tadić, sada kao ekspert za Kosovo. On je građane ove zemlje do juče zamlaćivao sa onim NIKAD, sa implicitnim i eksplicitnim NEpriznavanjem Kosova, a sada kao gubitnik koji smera da se na vlast vrati, odjednom postaje odlučan da otkači Kosovo, i to na super moderan, ekonomski način. Šta će mu oni politički stereotipi, pa oni blesavi nacionalni šabloni, pa nekakve podele na naše i njihovo, pa sve one glupe mitologije… kada može da se napravi biznis sa Pacolijem i odagnaju sve one nesnosne magle.

Ponekad su stranci nerazumni, drže se izbornih razultata k’o pijan plota. Šta je imala Klintonka da se javlja novom predsedniku, kada će stari da je obraduje: neće više biti njene glavobolje a naše gnjavaže – Tadić će sa Pacolijem da reši Kosovo. Biznis je lek za sve te nebuloze, kažu Boris i Krle. I kasa puna i rešeno Kosovo. Iz Krletovih pisanija zaključak je jasan: što pre vratiti doživotnog predsednika i urednika svih novina i naših života, ali i njegovog savetnika Krstića koji romski neodoljivo hvali svoga konja.

Peščanik.net, 08.07.2012.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)