Nadgrobno zajedništvo

stena u moru podeljena na pola, Novi Zeland

Foto: Rosino/Flickr

Gradonačelniku Splita Ivi Baldasaru dogodio se jedan od najvećih dana u njegovu životu. „Ovo je jedan od najvećih dana u mome životu“, svečano je izjavio jučer, 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, na splitskome groblju Lovrinac, pred Spomen kosturnicom poginulim pripadnicima NOB-a, a zatim, jedva suzdržavajući suze radosnice, pojasnio zašto je tome tako: „Danas smo svi zajedno, antifašisti iz Drugog svjetskog rata i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, položili vijence na grobove onih koji su se borili protiv zla, protiv fašizma“. Rumen od uzbuđenja, širokim potezom desnice pokazao je prema učesnicima pomno režirane ceremonije i tronutim glasom dodao: „Pokazali smo da možemo, znamo i trebamo biti zajedno, da se možemo pomiriti… Mi jesmo svi zajedno baštinici naših djedova antifašista!“

Jedan od najvećih dana u životu gradonačelnika Baldasara zbio se mjesec i pol dana nakon onoga dana – 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada je općinski odličnik, opremljen teget odijelom besprijekorna kroja, prisustvovao otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a koja nosi naziv po fašističkome ratnom zločincu Rafaelu Bobanu, kada se smjerno postrojio uz špalir crnokošuljaša s fašističkim oznakama na rukavima, kada je razdragano zapljeskao na fašistički pozdrav „Za dom spremni“ i kada je – u prigodnome govoru – jednim lapsusom unio osvježavajući dašak istine u ritual, proglasivši rečeni praznik „Danom pobjede nad antifašizmom“.

Suočen kasnije s neshvatljivom zlobom nekih novinara, poznatih mrzitelja samostalne i suverene Hrvatske, revoltirani je gradonačelnik kazao kako bi sve to bez dvoumljenja ponovio, kako su pripadnici jedinice s imenom fašističkoga zločinca, koji se kite fašističkim insignijama i pozdravljaju fašističkim pokličem, zapravo dokazani antifašisti, te kako će on osobno to široko antifašističko društvo, skupa s antifašistima iz pretprošloga rata, prilikom prve sljedeće antifašističke obljetnice okupiti oko nekog antifašističkog spomen obilježja i obaviti svenacionalnu pomirbu, kada to već nije pošlo za rukom prerano preminulom Franji Tuđmanu. I, evo, nakon „Dana pobjede nad antifašizmom“ osvanuo je Dan antifašističke borbe…

Tako se, upravo jučer, dogodio jedan od najvećih dana u životu gradonačelnika Baldasara. Ni jednu njegovu minutu nije htio propustiti. „Prije 73 godine naši sugrađani svih vjera i nacija ustali su zajedno protiv ultimativnog zla“, kliktao je dok se blagi povjetarac veselo igrao s trobojnim trakama na vijencu, „protiv fašizma koji je htio uništiti ljudskost na generalnom nivou, a to se isto dogodilo i 1991. godine, samo je u pitanju bio jedan drugačiji oblik fašizma“. To mu se osobito svidjelo, tih pedeset godina čelične postojanosti, pola vijeka od jednoga do istog, pa je misao glasno podvukao, samo što je projurio kroz vrijeme u obrnutom smjeru: „I 1991. i 1941. godine svi antifašisti u Hrvatskoj digli su se na noge i otišli u borbu protiv fašizma!“

Društvo se sa splitskoga groblja pomalo razilazilo, čelnici veteranskih udruga iz oba rata gubili su se među čempresima, a gradonačelnik Baldasar još je kod Spomen kosturnice palim antifašistima strpljivo davao izjave novinarima, nastojeći produžiti povijesni trenutak, svjestan silne simboličke snage netom obavljena ujedinjenja, čina do kojeg je dovela njegova politička vizija. „Osobno mi jako mnogo znači zajedničko obilježavanje Dana antifašizma i smatram da je ovo pravi put kojim trebamo ići“, diktirao je u smartfon izvjestitelju Slobodne Dalmacije, da bi mu onda ovaj, preko istog smartfona, pokazivao izjavu koja je već objavljena na portalu lista, zajedno s gramatičkim greškama: čuda čini današnja tehnologija. Okrenuo se zatim prema novinarevu kolegi žućkasta lica i nešto krupnijeg nosa, te pun samopouzdanja krenuo recitirati: „Osobno mi jako mnogo znači…“

„Pardon, gradonačelniče, ja nisam novinar“, prekinuo ga je nosati. „Ovo što držim u ruci nije ni mikrofon ni smartfon, nego drška od metle. Ja ovdje čistim, znate. Službeno lice zaduženo za sanitarne poslove.“

„A je li?“, zbunio se gradonačelnik Baldasar. „Oprostite…“

„No što se tiče ‘pravog puta kojim trebamo ići’“, nastavio je nosonja, „preporučio bih vam da prema gradskoj upravi vozite samo ravno i kod trećeg semafora skrenete u bivšu Ulicu žrtava fašizma, koja se danas zove Ulica Domovinskog rata… Što mi je, moram priznati, malo neobično.“

„Što vam je neobično?“ štrecnuo se gradonačelnik.

„Pa to da Ulica žrtava fašizma više ne postoji, i to već dvadeset i nešto godina, nego se zove Ulicom Domovinskog rata“, rekao je nosati. „Pogotovo u svjetlu današnje svečanosti, gdje ste istaknuli da su se učesnici Domovinskog rata napajali istom idejom kao partizani ili, u širem smislu, kao žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata. Ne razumijem zašto je onda Ulicu žrtava fašizma trebalo ukloniti, odnosno, ukoliko je možda greškom bila uklonjena, zašto nije ponovo vraćena, svakako prije današnjega obreda, nego se i dalje inzistira na samorazumljivosti jednog nesporazuma, to jest na goloj simboličkoj hipokriziji.“

„Kakvoj hipokriziji?!“ nakostriješio se Baldasar.

„Vidite, gradonačelniče“, mirno je nastavio nosonja, „ako je točno ono što ste danas govorili, naime da su se ‘i 1991. i 1941. godine antifašisti u Hrvatskoj digli na noge i otišli u borbu protiv fašizma’, tada bi se Ulicom žrtava fašizma iskazao pijetet i jednima i drugima, dok se Ulicom Domovinskog rata odaje počast samo onima prvima. Ovako ispada da su antifašisti iz 1991. zatrli žrtve fašizma iz 1941. i onda se naknadno pozvali na njihovu časnu tradiciju. Što je to nego hipokrizija? Ispada da ste današnjom ceremonijom ostvarili zajedništvo s onima koje ste planski zbrisali.“

„Ja nisam nikoga zbrisao!“ intervenirao je gradonačelnik.

„Naravno da niste“, složio se nosati, „učinio je to HDZ početkom devedesetih. Bilo je to ‘ultimativno zlo’, može se reći, a potom ste se vi pridružili ‘uništavanju na generalnom nivou’. Podsjećam da je vaš SDP u nekoliko mandata obnašao gradsku vlast i nije vam palo na pamet pozabaviti se tim problemom i ispraviti počinjena zlodjela. Nego još svako malo imate potrebu istaknuti antifašističke vrline onih koji su se sa žrtvama fašizma obračunali na najbrutalniji način, uključujući ustaše iz bojne ‘Rafael vitez Boban’. Ukratko: hrvatska je desnica nasilnim metodama pomela partizansku tradiciju, a hrvatska ljevica osigurala za taj pothvat čudesno ideološko obrazloženje, proglašavajući ga nastavkom partizanske borbe.“

„Čovječe, što vi od mene hoćete?!“ graknuo je gradonačelnik.

„Da vratite Ulicu žrtava fašizma tamo gdje joj je mjesto, kad su vam već puna usta antifašizma. Prosto kao pasulj“, uzvratio je nosonja.

„Ali tamo je sada Ulica Domovinskog rata!“ oštro je reagirao Baldasar.

„Jeste, slažem se da je to malo nezgodno… Ispalo bi da sada uklanjate Ulicu Domovinskog rata, a takav skandal nikako ne želite.“

„Ne, to nikako ne želim!“

„No vi ste poznati kao ujedinitelj, gradonačelniče, stručnjak za pomirenja i kompromise, takoreći. Mogli biste, na primjer, predložiti da se polovica spomenute prometnice nazove Ulicom Žrtava fašizma, a druga polovica Ulicom Domovinskog rata. To bi bio kakav-takav pokazatelj da ovo što ste danas zanosno zborili nisu bile masne laži u petparačkoj cirkuskoj predstavi. Onda biste lijepo mogli okupiti sve raspoložive antifašiste, i preživjele partizane i penzionirane branitelje, najbolje baš ovdje kod Spomen kosturnice na Lovrincu, da izvlače šibice ili igraju par-nepar kako bi odlučili koji će naziv pripasti sjevernome, a koji južnome dijelu ceste. Što kažete?“

„Oprostite, imam važne obaveze“, promrsio je bijesno gradonačelnik i uputio se odlučnim korakom naprijed.

„Svakako, svakako, i mene čeka posao…“ uklonio mu se s puta čovjek s metlom. „Netko sad treba počistiti ovaj nered.“

Vidjevši da se općinski odličnik naglo okrenuo i začuđeno ga pogledao, konspirativnim je tonom dodao:

„Svakakvoga svijeta danas ima, gradonačelniče. Dođu demonstrirati zajedništvo tako što, da oprostite, seru po grobovima.“

Peščanik.net, 23.06.2014.

TEMA – JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)