Ustoličenje crkvenog dostojanstvenika je vjerski obred. U kršćanskim crkvama je, barem što se tiče djelovanja institucije, jedan od značajnijih vjerskih obreda ustoličenje biskupa. Crkva je vodila teške borbe da bi imenovanje i ustoličenje biskupa bilo vjerski obred. I jer je po vlastitom uvjerenju vjeru personificirala sama, vjerski obred je mogao biti samo njena, crkvena stvar, odnosno takva stvar iz koje su bili isključeni svjetovni nosioci vlasti.
Nedavno ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa nije bilo skandalozno samo za zakržljale zagovornike laičke države, za nas koji ustrajavamo na odvajanju crkve od države. Takvi ljudi, naime, još uvijek postoje, čak i u Sloveniji, premda smo u defanzivi i naši se redovi prorjeđuju. Ustoličenje nadbiskupa Stresa bilo je i iznevjeravanje svijetlih tradicija katoličke crkve. Žalosna i zabrinjavajuća je činjenica da je pri tome obredu bio prisutan čitav državni vrh. I da su vrhovni predstavnici išli tamo i da ih je crkva pripustila u područje svetoga. Alarmantno je da se zbog toga, kao što izgleda, nitko nije sekirao. Nadolazi novo doba.
O tradicijama laičke odnosno sekularne države još i mislimo da nešto znamo, koliko god to znanje već postaje nerelevantno. Niti to da su načela odvajanja crkve od države, na kojima laička odnosno sekularna država – štaviše, strogo uzeto, država kao takva – stoji ili pada, zapisana u vrhovnom zakonu naše države, ne znači više baš mnogo. Zato je vjerojatno tim manje važno upozoriti da je sekularnu vlast izumila crkva. No potpuno bez značenja možda ipak nije. Ako je sekularna vlast dio naše vjerske tradicije, crkva bi je morala njegovati i čuvati. Ako već laička država ne zna brinuti za sebe, ako se više ne možemo pouzdati u državne voditelje, mogli bismo možda očekivati da će crkva u brizi za vlastitu tradiciju očuvati nešto sekularne vlasti. Logično bi bilo dakle takvo očekivanje, ali realistično gotovo zasigurno nije.
Kad je kršćanstvo postalo državna, što državna, imperijalna religija, kršćani su većinom odahnuli. Proganjanjima, kojima su se zbog njihove građanske neposlušnosti služili neki carevi, bilo je kraj. Vladari bi trebali slušati kršćane i proganjati nekršćane. No mnogi su biskupi uskoro počeli zabrinuto gledati na novu situaciju. Naravno, bilo je i takvih koji su novu politiku s veseljem iskorištavali za svoje lične interese i ambicije i više nego samo pristajali da crkvena vlast odstranjuje njihove takmace. Oni dostojniji su, pak, ustanovljavali da državna privilegiranost dana crkvi krati njihovu slobodu. O velikim i mnogim crkvenim stvarima odlučivao je car. I biskupi su počeli govoriti i tumačiti da su na svijetu dvije vlasti, međusobno različite, svjetovna i duhovna, i da svjetovna ne može naređivati duhovnoj.
Više stoljeća su tražili pravi odnos između dvije vlasti, nagib terazije išao je malo na jednu, malo na drugu stranu. Na kraju krajeva, gotovo hiljadu godina je prošlo kako su vodeće crkvene glave ustanovile da je crkva služavka svjetovne vlasti. Zaključili su da to više neće dopustiti. Kad danas gledamo na to vrijeme, govorimo o reformi 11. vijeka.
Crkveni reformatori su morali najprije počistiti u vlastitim redovima. Osim što su neki svećenici bili oženjeni i imali su djecu, bilo je i takvih koji su crkvene položaje kupovali. Na drugoj se strani događalo da su crkvene dostojanstvenike ustoličavali svjetovni vladari. Biskupi su iz svjetovnih ruka primali simbole svoje službe, biskupski štap i prsten. I potom su služili svjetovnim vladarima, umjesto da bi svjetovni vladari služili njima i Bogu.
Godine 1509. rimski crkveni očevi prihvatili su dekret o izboru pape. Pri izboru i ustoličenju rimskog biskupa kraljevi i carevi nisu više imali nikakvu riječ. Reformatori su počeli proganjati simoniju, kupovanje crkvenih službi. Dvadeset godina kasnije zabranili su laičku investituru, uzurpaciju svjetovnih vladara pri imenovanju crkvenih dostojanstvenika. Dodjeljivanje crkvenih sakramenata i biskupske odnosno pastirske milosti bilo je u crkvenim rukama. Svete stvari,sacra i sacramenta, bile su povjerene isključivo kleričkom redu. Svjetovni vladari nisu se smjeli upletati u crkvene stvari. U sferu svetog nisu imali pristup. Tako je zapovjedio Bog. Između crkvene i svjetovne vlasti bila je zacrtana neprolazna granica. U borbi za vlastitu slobodu crkva je instituirala svjetovnu, privremenu, sekularnu vlast.
To je bilo dostignuće od epohalnog značenja. Moja generacija je još živjela u toj epohi. Ali svijet se promijenio. Naravno, sada svi vidimo najprije, ako ne samo, talibane. Ne talibane kao oslobodilački pokret protiv tuđe – i slovenačke – okupacije Afganistana, nego talibane koji predstavljaju tip djelovanja i vlasti gdje nema razlike između vjere i politike, između religije i države.
Uglavnom nam se to ne sviđa. U tome vidimo suprotnost onome što nam je drago, prijetnju našem načinu života. Ali pri tome smo površni i dopuštamo se navlačiti i onda prijetnju vidimo u tome što su ti talibani druge vjere – one vjere s kojom se naša već hiljadu i više godina tuče. Prijetnju smo spremni vidjeti u njihovoj (islamskoj) vjeri. I s obzirom na historijska iskustva ne možemo nikome poricati da u ovoj ili onoj vjeri ili čak u religiji kao takvoj vidi prijetnju.
Međutim, temeljna prijetnja, koju personificiraju talibani, nije njihova vjera. Temeljna prijetnja je njihovo brisanje razlike između vjere i politike, između vjere i države. A to ne čine samo talibani u onoj dalekoj zemlji. Talibani, koji to čine, su i među nama – od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koji djeluje po božjim uputama, do naših državnih funkcionera, koji su išli na ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa, i naših klerikalnih voditelja koji su ih pripustili obredu.
Ne želim reći da država i crkva ne smiju imati dodira. Neka razgovaraju i neka, u skladu s važećim zakonima, i sarađuju. Civilizirano je da predsjednik države i predsjednik vlade pošalju čestitku vrhovnom crkvenom dostojanstveniku u Sloveniji prilikom njegova preuzimanja funkcije. Ali da cjelokupna personificirana država ide na vjerski obred, gdje nema što tražiti, po mom je mišljenju korak prema talibanizaciji Slovenije.
Dnevnik.si, 30. 01. 2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 30.01.2010.
