Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

On leži na aparatima već dugo, do njega je teško dopreti jer se nalazi na intenzivnoj nezi, u šok sobi, dok krivulja na monitoru sve češće pokazuje ekstrasistole koje nikog više ne uznemiravaju, jer su očekivane a neophodnih lekova nema. Zapravo, ima ih ukoliko ih pacijent sam kupi i donese u bolnicu, međutim ako se tako dugo nalazi na aparatima, malo je verovatno da će mu lekovi biti dostavljeni na vreme. Neko bi rekao, skoro pa tragedija, i ne bi mnogo pogrešio jer do tragedije nema još puno a tim iskusnih lekara trenutno je zabavljen lečenjem drugog pacijenta, na suprotnom kraju hodnika, ka kome je usmerena sva medijska pažnja.

Naš pacijent se, međutim, ne žali. Sve dok je na aparatima ima nade, bar se tako sugeriše preko medija – zdravstveni sistem „drži stvar pod kontrolom“. Ipak, uvidom u istoriju bolesti i tekuće analize, ispostavlja se da nije u pitanju samo kardiovaskularni sistem, već i da respiratorni sistem posustaje. Poslednja spirometrija pokazuje katastrofalne rezultate – najgore u istoriji lečenja ovog pacijenta: kapacitet pluća je dramatično smanjen kao kod onih pušača koji naposletku, sa preostalih deset posto funkcionalnih pluća, traže spas u vazdušnoj banji na Ozrenu.

Od predugog ležanja, polako se otvaraju rane od dekubitusa, koje se pritom ne čiste redovno, pa slatkasti smrad polako zaposeda, ne samo šok sobu, već čitavo odeljenje intenzivne nege. Kičmu više ne oseća u lumbalnom delu kao ni reumatske bolove u zglobovima koji su mu nekada predstavljali problem. Danas je to samo sećanje na neka lepša vremena.

Naposletku, dolazi na red i centralni nervni sistem, svih dvanaest pari kranijalnih nerava koji premrežavaju telo pacijenta na aparatima, čiji osećaji otupljuju u rukama i nogama. Gase se refleksi, na udar gumenog čekića ne reaguje nijedan mišić, ali aparati to ne beleže. To bi mogao da vidi samo lekar specijalista, ali takvi više ne zalaze u ovu sobu koja smrdi sve više. A kada bi se desilo da jednog dana zaista uđe neki lekar iz inostranstva, jedan od onih što iz Brisela dolaze da bi potvrdili napredak razvoja u bolnici, na temperaturnoj listi mogao bi da vidi da se taj pacijent u katastrofalnom stanju, koji je doživeo skoro pa tragediju, zove Beograd, i da je nekada bio glavni grad Jugoslavije, a da je sada samo bolesnik na aparatima, o kome se brine jedan doktor kao gradonačelnik, kao i njegov logoreični zamenik, meštar od propasti od koga ne može da se dođe do reči, kako bi se ukazalo na alarmantno stanje pacijenta.

Koristim namerno vučićevsko-lončarevske medicinske metafore, koje je savetnica predsednika Suzana Vasiljević proteklih dana podigla na nivo književno teorijskog diskursa. Sada je taj govor jasan skoro svima, jer predinfarktno stanje shvaćeno kao metaforični korak do tragedije, pojačano glumatanjem ministra Lončara, koji bolje od svih nas zna šta znači letalni ishod, mora da unese dubok nemir u svakog konzumenta režimskih vesti. S druge strane, ovaj diskurs bi morao najpre da razume sam gradonačelnik Zoran Radojičić, specijalista za dečju hirurgiju i urologiju, koji je, izgleda, otkad se provozao prvom Vučićevom metro linijom Makiško polje – Mirijevo, zaboravio na svoje osnovno zvanje a posebno na lekarsku etiku. Naime, on se, brinući o glavnom gradu, ogrešio pre svega o jedno pravilo Hipokratove zakletve koje izričito nalaže da na vršenje dužnosti lekara „ne sme uticati politička i klasna pripadnost pacijenta“. (Ovo važi i za ministra dr Lončara, koji je lažno informisao javnost o uzrocima, toku i ishodu predsednikove bolesti!)

Zašto gradonačelnik Zoran Radojičić, specijalista za dečju hirurgiju i urologiju, pravi političku i klasnu diskriminaciju kada je Beograd u pitanju, pri čemu svojski podupire razvoj infrastrukture u Beogradu na vodi, dok iz senke utiče na saobraćajnu amputaciju mnogih delova Beograda, koji su se ovih dana, poput Zvezdare, našli na udaru restriktivnih saobraćajnih mera, nakon obustavljanja trolejbuskih linija 19 i 28? Ali ne radi se tu samo o dvema trolejbuskim linijama, ekološkim saobraćajnim arterijama preostalim iz socijalističkog vremena, već o čitavom infrastrukturnom kolapsu koji u Beogradu traje već godinama, što se sada, nakon rekonstrukcije Trga Republike i preslaganja kocki, samo ozvaničilo kao stanje sa nepostojećim prevozom. Generalno, svaki odlazak do centra grada postao je noćna mora, kruženje oko gradskog jezgra postalo je nemoguće, odlazak do Kliničkog centra na Zvezdari – isto tako uzaludna misija, a prilazi Beogradu iz pravca Novog Sada i Zagreba, u špicu, nalik na trening nerava sa mentalnim rastrojstvom na kraju.

No i pored svega ovoga, gradonačelnik Radojičić je privezao zelenu kravatu i izašao sa idejom da Beograd kandiduje za „pametni“ grad i „zelenu“ prestonicu Evrope 2022, i to u sedmici pošto se Beograd našao na listi najzagađenijih gradova na planeti. Zaista, teško je poverovati da čovek, koji prihvati da odigra ulogu gradonačelnika, makar i u Vučićevom igrokazu o najlepšim parkovima i bulevarima u Evropi, može da ode toliko daleko da više ne primećuje očite kontradiktornosti između „zelenog“ i ukidanja trola, ili enormnog zagađenja i gradske „pameti“. Gradonačelnik kaže da mu je najvažnije da je Beograd ušao u proces takmičenja sa gradovima kao što su Oslo, Lisabon, Budimpešta, Lion i Zagreb. „Cilj je da naš grad“, dodao je Radojičić, „bude zdraviji i zeleniji i verujem da ćemo uticati na poboljšanje kvaliteta života Beograđana“. Ovakav gubitak kontakta s realnošću nisu zabeležile svojevremeno ni kolumne Mirjane Marković. Smirenost i osmeh s kojima gradonačelnik izgovara ove rečenice na konferenciji za novinare skoro da su na ivici tragedije, koja se izvodi u Beogradu danas. Za to vreme, Radojičićev zamenik objavljuje tender za podizanje ekološkog jarbola od 80 metara za srpsku zastavu enormnih dimenzija na Ušću. Očigledno je da uprava ovog grada pokazuje veliki kapacitet za takmičenje koje bi se organizovalo u kategorijama koje stoje nasuprot svemu pametnom i zelenom.

Peščanik.net, 20.11.2019.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)