Načelnik moskovske službe za bezbednost i zaštitu od eksplozija Adolf Mišujev, povodom poslednjeg terorističkog akta u Moskvi, saopštio je sredstvima javnog informisanja da su teroristi ovoga puta primenili novu taktiku. Prema njegovim rečima, novina je u tome da je moskovski metro bio napadnut istovremeno na dva mesta, odnosno, u kratkom vremenskom razmaku su se dogodile dve eksplizije.

Koristim priliku da obavestim načelnika Mišujeva da su 6. oktobra 2000. u Nevinomisku i Petigorsku istovremeno eksplodirale tri bombe i to: na pijaci, autobuskoj i železničkoj stanici. Osmog decembra 2000. u 13.08, u Petigorsku su se ponovo čule dve eksplozije. 24. marta 2004, tačno u 10 časova, istovremeno su eksplodirale dve bombe, u naseljima Kavminvode i Esentukiju. Tada je u  Adige-Hablu, admnistrativnom centru Karačevo-Čerkeskog reona, trebalo da u isto vreme eksplodira i treći automobil, ali se to na nesreću dogodilo tek prilikom demontiranja eksplozivne naprave.

24. augusta 2004. sa ekrana radara civilne kontrole leta, istovremeno su isčezla dva aviona puna putnika: jedan na liniji Moskva-Soči, a drugi na liniji Moskva-Volgograd.

Kada se sve ovo ima u vidu, izjava načelnika Mišujeva me navodi na ozbiljno razmišljanje o njegovom profesionalizmu.

U vestima nam saopštavaju da su dve šahidke snimljene kamerama obezbeđenja, kako u pratnji dve žene slovenske spoljašnosti silaze u metro. Za ovim ženama je raspisana poternica. Iskreno rečeno, ja stvarno ne znam kakva je ta slovenska spoljašnost, a još manje kako se ona prepoznaje skrivena debelom maramom i snimljena jeftinom kamerom niske rezolucije, no u svakom slučaju, ova je informacija zaista čudna. Verovatnija je pretpostavka da su te dve žene takođe bile šahidke spremne da eksplozivom raznesu sebe i sve oko sebe, ali da im to iz nekog razloga nije pošlo za rukom. Ili je tehnika zatajila ili su se, što je inače čest slučaj kod terorista samoubica, u poslednjem trenutku predomislile i odustale od svoje namere.

Ali jedno treba imati u vidu. Ako organi gonjenja i nađu te dve osumnjčene žene za kojima se traga, to će se pre desiti zbog krajnje aljkavosti i neopreznosti samih terorista, nego kao rezultat efikasnosti specijalnih službi. Mi danas živimo u zemlji u kojoj nivo profesionalizma terorista potpuno odgovara nivou profesionalizma onih koji bi trebalo da nas od njih zaštite. Većinu terorističkih akcija u Rusiji izvršavaju mladi novopečeni vahabiti sa Kavkaza, koji svoje monstruozne zadatke izvode sa istom naivnom neposrednošću sa kojom su nekada, u svom ranijem „civilnom životu“, išli u komšiluk na mobu ili u pljačku neke lokalne banke.

Na primer dok su avarci iz sela Kudali, pripremajući miniranje u Bujanksku, u dvorištu kuće jednog od učesnika akcije utovarivali eksploziv u kamion sa namerom da ga sakriju među lubenice, iznenada su se u dvoruštu pojavili milicioneri. Na pitanje šta to rade, odgovoreno im je da istovaruju lubenice. A kada je svaki od njih dobio po lubenicu, milicioneri su se jednostavno okrenuli i otišli.

Jusuf Krimšamhalov, Timur Batčajev i Adam Dekušev su grupa mladih ljudi koja je izvršila terorističku akciju u Volgodonsku. Eksploziv su prevozili kamionom koji su prethodnog dana iznajmili od komšije. I da bi se zaštitili od milicije koja bi ih usput verovatno zaustavljala, jer je kamion bio oštećen u nekom sudaru, momci su se dosetili kako da organizuju sigurnu pratnju. Za vreću šećera ih je njihov poznanik, sabraćajni milicioner Ljubičev, bezbedno sproveo do mesta budućeg tragičnog događaja, a da pojma nije imao u čemu zapravo učestvuje.

U Rusiji nije bilo ni jednog terorističkog akta izvršenog pod zloslutnom senkom nekakve konspiracije, uz obaveznu pratnju anonimnih računa u nekoj švajcarskoj banci i besnih hotela sa pet zvezdica, tj. u stilu akcija često viđenih u holivudskim filmovima. Ruski teroristi borave kod svojih rođaka, kamione rentiraju kod komšija iz istog sela, mešalice za beton u kojima pripremaju ekspliziv zajme takođe u komšiluku, a pamučne fišeke, u koje potom pakuju eksplozivnu masu, zašivaju na šivaćim mašinama kod svojih poznanika.

Tako da, ako postoji nešto što je zaista jeftino u Rusiji, to je cena organizacije terorističke akcije. Terorizam je u Rusiji aktivnost koja najmanje košta. A ne, izvinite. Postoji još samo jedna uslužna delatnost jeftinija od terorističke. To je delatnost milicije. U Rusiji se nije dogodila ni jedna teroristička akcija koju pripadnici milicije nisu mogli blagovremeno da spreče. A nisu, jer su za nagradu i ne znajući ništa o vrsti usluge koju pružaju, za uzvrat dobijali džak krompira, vreću šećera ili lubenicu.

No zato su činovnici na Kavkazu (i u Kremlju) neuporedivo skuplji. I pošto je terorizam, u odnosu na administrativne usluge, pušten u promet po damping ceni, činovnici na Kavkazu nikako ne mogu da konkurišu teroristima.

Uzimajući u obzir činjenicu da opšti nivo kvalifikacija ruskih terorista po svim merilima sasvim odgovara opštem nivou kvalifikacija milicije (i načelnika Mišujeva), možemo se nadati da će izvršioci poslednjih moskovskih eksplozija biti uhvaćeni, ali je zato sasvim drugo pitanje možemo li se nadati da će terorističke akcije ubuduće biti blagovremeno sprečavane.

Kada se povede reč o islamskom terorizmu, činovnici iz Kremlja obično počinju da se pozivaju na internacionalni karakter nesreće koja nas je zadesila. Tobože mi na Kavkazu trpimo isto to što je SAD pretrpela 11 septembra. To jeste i nije tako.

Stvar je u tome što je u čitavom svetu ratoborni salafizam procvetao tek nakon kraha SSSR-a.

Na primer, pobunjenici koji su se borili za nezavisnost Alžira bili su vođeni isključivo svetovnim motivima, a nakon pobede, započeli su izgradnju socijalizma. Tek pošto je SSSR prestao da subvencioniše socijalizam, u zemlji su počele da se osnivaju islamske partije među kojima je i Groupe Islamique Armee (GIA). GIA je tokom 1994. i 1995. izvela seriju bombaških napada na pariski metro, izvršila otmicu aviona Air France, a u samom Alžiru sprovela, čak i po fundamentalističkim merilima, kampanju terora bez presedana. Ovaj talas smrti u Alžiru je tada za sobom odneo oko sto hiljada ljudskih života.

Somalijom je do 1991. vladao slabi i korumpirani diktator Said Bare, držeći se na vlasti isključivo uz pomoć sovjetskog novca. Kada je nestalo novca, Bare je pao, a njegovo mesto su zauzeli islamisti različitog stepena fanatizma.

Godine 1991, kurdski pokret otpora protiv Sadama Huseina „Pešmerga“, imao je isključivo svetovni karakter, a već 1993. naoružani islamski ekstremisti terorisali su nevernike i na ulicama napadali „nedolično obučene“ žene.

U zemljama trećeg sveta ideologija umrlog komunizma, zamenjena je ideologijom islamskog fundamentalizma. Ljudi koji su se 70-ih godina prošlog veka u Africi i na Bliskom Istoku, gradeći komunizam borili protiv prokletih imperijalista i njihovih lokalnih pomagača, danas se bore protiv zapadnih kaura i njihovih slugu munafika (domaćih izdajnika – prim.prev) sa ciljem da izgrade Alahovo carstvo.

Od islamskog ekstremizma pre svega stradaju zemlje trećeg sveta, a ne, kako se često misli, razvijene zemlje Zapada. Naravno da eksplozije u londonskom metrou privlače mnogo veću pažnju svetske javnosti od akcija islamskih boraca u zemljama kao što su Egipat i Somalija, ali ni SAD, a ni Velika Britanija ne pate od endemskog terorizma, sa kojim ljudi u Pakistanu već godinama žive.

U tom smislu, ruski Kavkaz spada u kategoriju zemalja kao što su Alžir i Somalija. To je teritorija koja je dugi niz godina bila pod jarmom socijalističkog korumpiranog režima i propovednika komunizma, a kada je režim pao, pojavili su se novi propovednici s Bliskog istoka, noseći sa sobom novac iz Saudijske Arabije.

Specijalne službe SAD i Velike Britanije nisu uspele da spreče ni 11 septembar ni eksplozije u londonskom metrou, ali su zato ovi nemili događaji za tren oka mobilisali čitavo društvo i sve nadležne službe, a teroristički akti se više nisu ponovljali. Naprotiv, u zemljama kao što su Egipat i Pakistan, terorizam je postao uobičajeni deo gradskog pejzaža. U ovim zemljama je organizacija terorističkih akcija jeftina (kao i u Rusiji), specijalne službe su korumpirane, a vlast se ne može pohvaliti ni ekonomskim uspesima, ni moralnim autoritetom.

Rusija stvarno ima tu nesreću da strada od međunarodnog terorizma, no pri tome ona ne spada u grupu ugroženih u kojoj se nalaze SAD i Velika Britanija, već u onu u kojoj su Somalija,Pakistan i Egipat. I baš zato već 11 godina traje ovaj smrtonosni niz eksplozija po Rusiji, a da vlasti veoma malo toga mogu da učine kako bi ga prekinuli.

 
Ежедневный Журнал, 31.03.2010.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 03.04.2010.