Milenko Kostić, najnovije čudo svetog Nikole Čudotvorca


Uvod

Nije nimalo neobično što je po mnogo čemu izuzetni lik Nikole Mirlikijskog, nekadašnjeg episkopa Mire Likijske, poznatog i kao sveti Nikola Čudotvorac, u današnje vreme najpoznatiji baš u svom infantilizovanom vidu kao Deda Mraz (engl. Santa Claus – abr. od Saint Nicholas) koji svake godine u vreme božićnih i novogodišnjih praznika stiže do nas u kokakola-crvenom odelu, s dugom belom bradom koja se vijori za njim poput snežne mećave, na saonicama pretrpanim vrećama sa poklonima za svu decu sveta. I nije nimalo neobično što ga toliko obožavamo.

Sveti Nikola je, naime, više od svega voleo da daruje.

A mi, ljudska bića, opet, više od svega volimo kad nam neko nešto daje.

Sveti Nikola Čudotvorac, stoga, i u svom ozbiljnijem vidu, kao zaštitnik moreplovaca, trgovaca, strelaca, dece i studenata (i Milenka Kostića), jedan je od najobožavanijih hrišćanskih svetaca, svetac zaštitnik nekoliko evropskih zemalja, i još mnogo toga pride.

Istina je da je istorijski Nikola (Mirlikijski) u stvari bolovao od  „manije poklanjanja”, tog vrlo specifičnog i retkog oblika opsesivno-kompulzivnog poremećaja, te da je čitav svoj život proveo nemoćno i bez učešća sopstvene volje darujući drugima sve što bi mu dopalo šaka, tuđe jednako koliko i sopstveno, a ta nesavladiva potreba zadala mu je mnoge nevolje i dovela ga u raznorazne neprijatne pa i potencijalno opasne situacije. Zbog nje je ujedno još za života postao neobično obožavan, siromasi su ga smatrali živim svecem i maštali o njegovoj iznenadnoj poseti, a njegova slava nije zgasnula ni do današnjih dana.

Kod Srba je sveti Nikola najčešća slava. Slave ga ovde mnogi, pa ga tako slavi i blagoverni i hristoljubivi biznismen Milenko Kostić iz drevnog grada Čačka na burnim vodama Zapadne Morave.

O kome ćemo ovom prilikom, u slavu Božiju i uz Božiju pomoć, pripovedati.


Mladost Milenkova

Ovaj, dakle, bogoljubni otac naš i ktitor, ljubljaše Gospoda još otkad mu je baba-Cmiljana po prvi put – ali potajno, da slučajno ne čuje Milenkov otac Dušan, komunista i nevernik – pripovedala o hrišćanstvu, pravoslavnoj veri i krsnoj slavi njihove porodice. Staračke su joj ruke pri tom drhtale, a Milenko Kostić, tada još u nežnim godinama, divljaše se jako njenoj toploj ljubavi prema Bogu. Božanstveni je oganj tako zažegao dušu njegovu, da je, duše ispunjene čednošću i uzbuđenjem, pao pred njena stopala i zavapio: „Baba-Cmiljana, da si Bogom blagoslovena, što ukrepi dušu moju! Kunem ti se čašću detinjom da ću čim odrastem i obogatim se obnoviti porušenu crkvicu svetoga i preslavnoga mučenika Hristova Pantelejmona ovde, na rodnoj grudi, u zaseoku Čakarevići, u selu Kotraži, u pitomom Dragačevu.“

Tako, dakle, postade Milenko Kostić blagoverni i hristoljubivi gospodin i doživotni miljenik svoje baba-Cmiljane.

Naučen u mladosti da poštuje rad, da bude častan i vredan, i okružen harmoničnom porodicom, izrasta u radna i humana čoveka. Osnovnu školu završava u rodnom u selu Kotraži u Dragačevu. Pustolovni duh predaka odvodi ga na Korčulu, gde završava srednju pomorsku školu. Odmah dobija posao u brodogradilištu, gde ostaje osam godina. Nostalgija za porodicom i rodnim krajem, međutim, vraća ga u Dragačevo. Zapošljava se u preduzeću „Sima Saraga“ pa, nezadovoljan jer mu to preduzeće nije pružalo priliku da napreduje, završava Višu poslovnu školu u Novom Sadu.

(izvod iz „Hagiografije prepodobnog Milenka Kostića“)


Studentski dani i prvi san

Pred završetak studija, u svom studentskom sobičku u Novom Sadu, jedne olujne noći nakon posebno teškog dana provedenog u ljutom dušogrizju oko elementarnih pitanja sopstvene budućnosti, Milenko Kostić usni bremenit san. Kao, on među oblacima, a pred njim niko drugi do – sveti Nikola. Nosi crvenu odoru a duga bela brada spušta mu se sve do oblaka na kom stoji. Spazivši ga i prepoznavši (s nekakve freske ili s one reklame za koka-kolu u Dunavskoj ulici, toga po buđenju nije mogao da se priseti) blaženi Milenko ničice pade na prečasnu nogu njegovu, i zavapi jednako kao i onomad, pred voljenom baba-Cmiljanom: „Sveti Nikola, da si Bogom blagosloven, što – „

„Dobro, dobro“, prekide ga tu sveti Nikola, pa ga pogleda odozgo, pomalo sumnjičavo i s rukama u džepovima, „pustimo formalnosti i pređimo na stvar. Da čujem?“

„?“

Sveti Nikola tu nestrpljivo prevrnu očima. „Pazi, ovako: ja darujem, delim, lečim, oporavljam, popravljam, krpim, asistiram pri seljenju, ponekad i čistim po kućama i na sve moguće načine pomažem – odabranima, prirodno! – ali to ne znači da imam vremena za gubljenje. Naprotiv! Uostalom, takva su vremena. Gde god pogledaš po neka nagradna igra, kviz, rialiti šou, i to sve brzo i konkretno i s obaveznom novčanom nagradom na kraju. Dakle?“

Začuđen ali ne i smeten, Milenko Kostić ne oklevaše ni časka, otvori dušu, jasno definisa želju, formulisa plan i program. I od tog trenutka desiše se mnoga čudesa. Blagočastivom Milenku Kostiću naprosto je cvetalo u životu. Što god da je dotakao, pretvaralo se u zlato. Ili već u nemačke marke, svejedno.


Biznismen i humanista

Blagorodne 1991. godine Milenko Kostić je s bratom Milijom osnovao preduzeće ingenioznog naziva „Autočačak“ koje će 1996. voljom Božije providnosti postati generalni zastupnik češke firme “Škoda auto”.

Tako Milenko Kostić prvo na sebi pokaza blagoverje, a potom i druge nauči istom. Pa pošto uz pomoć svojih časnih učenika, koji su s njim bili saposnici i u stranovanjima saputnici, i u putovanjima satrudnici, obnovi očevu dedovinu i bolje je utvrdi božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mu od Boga, i rukom svojom krepkom i mišicom visokom, Milenko Kostić u svom hristoljublju tačno je znao šta mu je dalje činiti.

Nesebičnost i vrlina koju Gospod podari ovom čoveku, ogleda se danas u velikom broju njegovih sponzorstava i donacija. Kao humanistu će ga pamtiti mnogi domovi zdravlja, razne institucije, pisci i pesnici.

(ibid.)

Nakon što poseja seme svojih sponzorstava i seme svojih donacija posvuda, omiljen među narodima i heroj čitave žičke eparhije, Milenko Kostić sede i pogleda šta je učinio. I vide Milenko Kostić da je dobro. Ostalo mu je doduše još samo jedno: da ispuni onaj zavet dat u detinjstvu mitskoj baba-Cmiljani i obnovi porušenu crkvu svetog Pantelejmona, u zaseoku Čakarevići, u rodnom selu Kotraži, u pitomom Dragačevu.


Ktitor i drugi san

Već sutradan, pod barjakom svetog Nikole i svetog Pantelejmona, povede Kostić Milenko herojsku iako neravnopravnu bitku protiv mnogoglave hidre zvane Zavod za zaštitu spomenika kulture.

I umesto da, po nalogu bezbožnika, zadrži gabarite stare crkve, da postojeće ostatke konzervira, a da fasade raščlani slepim lukovima, on na sebi svojstven način jednim udarcem razvali tu „gomilu kamenja“ sa polukružnom apsidom na istoku i pripratom na zapadu, s uzidanim nadgrobnim spomenikom iz XVI veka, sa sačuvanim nivoom kamenog poda u oltaru i ostacima amvonskih rozeta u naosu.

„Kakvi bre arheološki ostaci“, izgovori tad svoje znamenite reči, „kakve zidine! To je samo gomila kamenja!“

Pa na mestu gde je stajala ta nekadašnja „gomila kamenja“, dade da se izgradi sasvim nova crkva, hram božji, arhitektonsko i duhovno čudo koje sadašnjim i budućim generacijama pruža fascinantan uvid u neobičan uspešno ostvareni kontrast baroka (aha!), neoklasicizma (da, ali u snovima) i najprefinjenijeg „baki-sine“ primitivizma.

Ali, ni to mu nije bilo dosta već je dao da se crkva uredno oslika iznutra i ona zaista bi oslikana sve samim slikama bogougodnim, a centralno mesto po predlogu „vladike pokojnog Stefana“ zauzimaše – gle! – freska koja prikazivaše čuda svetog Nikole na moru i u sred nje, u malenoj barci koju nose uzburkani talasi (a koju sv. Nikola upravo izvlači iz snažne oluje i tako spašava živote utopljenicima) Milenko Kostić i čitava njegova nuklearna porodica, supruga i svo četvoro dece – u stilu čistog hiperrealizma koji je sasvim u skladu sa kanonom SPC. Bio je zadovoljan slikopisac, bio je zadovoljan Milenko Kostić a, bogami, bio je zadovoljan i „vladika pokojni Stefan“! Jedino Svetog Nikolu i profanu srpsku javnost niko ništa nije pitao.

Nakon što je i taj poslednji podvig uspešno izvršio, Milenko Kostić zanoćio je konačno s osmehom na licu i mirom čoveka koji zna da je učinio nešto veliko i važno u životu. I ponovo usnio bremenit san. Kao, on sa suprugom Vericom i sve četvoro dece i celokupnim bogatstvom svojim u krhkoj barci na sred uzburkanog mora. Negde oko Korčule, reklo bi se. Kao na fresci, pomisli Milenko Kostić u snu, hej, pa ovo obavezno treba ispričati „vladiki pokojnom Stefanu“! Tamni oblaci zakovitlali se nebom, vetrovi fijuču i sudaraju se, more potamnelo i zapenušalo se, snažni talasi bacaju maleni brod tamo-amo. I kad već barka popusti pod silnim damarima i kad se Milenku Kostiću učini da se više ništa sačuvati ne može i da će sve što ima, sve što je za života stekao, nestati u modrom bespuću, pa možda i život sam, oblaci se rastvore i meka crvena svetlost prospe se s neba, oblije ga i izbavi. I njega i porodicu i sve blago njegovo. I u času, kako to samo u snovima biva, gle, nema više ni olujnog mora, ni penušavih talasa, već je Milenko opet među oblacima, lebdi i valjuška se u nebeskom miru, kad se uz oštar, parajući zvuk iznenada s visina u oštroj dijagonali, poput Srebrnog letača, stušti niko drugi do – Sveti Nikola. Vetar je odjednom ponovo grozno zahučao. Munje su sevale. Talasi kiše udarali su u Milenkovo lice.

„Šta sam učinio, o Presveti?“ zavapi Milenko Kostić, stisnutih očiju i pognute glave.

Pa podigne pogled prema svetom Nikoli i gotovo se sledi od strogoće u njegovom pogledu. Ali, svetac uporno ne progovara ni reč. Samo seva očima pa – puf! – nestade u oblaku dima. Baš kao Nikola Simić u onom remek-delu filmskog genija Zorana Čalića, Svemirci su krivi za sve.

„Nisam kriv!” povika Milenko Kostić, usamljen među oblacima, tako da su se nebesa zatresla, „nisam tako mi Boga i voljene baba-Cmiljane! Sve je to onaj „vladika pokojni Stefan“ zamesio! Nisaaaam kriiiiiiiv!”


Sve je dobro kad se dobro svrši?!

Količinu primitivizma kod čovjeka, piše u svom romanu Dolazak crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, tačno možemo izmjeriti smetnjom koju on predstavlja za druge ljude. Jer, primitivan čovjek ne umije postojati u tišini i diskreciji: on uvijek proizvodi buku, ružnoću i smrad. I čini sve da bude primijećen – on svoje postojanje neprekidno emituje. Njegova egzistencija udar je na sva čula i um. On nas zlostavlja samim svojim postojanjem.

Tako i junak naše priče, Milenko prepodobni Kostić, izraziti predstavnik specifičnog ogranka autohtonog srpskog primitivizma, tzv. Čačanske škole. Čitavo njegovo postojanje, zaista, izneseno je pred naše oči, da nas zlostavlja. Ali, zlostavljan pri tom ujedno biva i on sam, kako obično bude u ovom najboljem od svih svetova, zlostavljan reakcijom javnosti i ljutnjom obožavanog sveca. Milenko Kostić se na to brani kako već zna i ume. Uporno optužuje „vladiku pokojnog Stefana“ i dodaje, u svom blagoglagoljivom, dobro poznatom oratorskom stilu: „Uopšte nemam nikakvih problema da se nelagodno osećam.“

Ipak, agonija ne prolazi. Povukao se u sebe, smrknuo i smršao. Ne brine njega strašna medijska hajka koja se formirala protiv njega i njegove porodice, ne brine ga podsmeh zle javnosti,  ali brine ga čitava ova stvar oko svetog Nikole i baba-Cmiljane i vladike pokojnog Stefana. Ne zna u čemu je njegova greška. Ne zna šta je to učinio da mu se ovako grozne stvari dešavaju. Zar je dovoljna jedna glupa freska u seoskoj crkvi da čovek ovako duboko potone?

Ostavljen, napušten i od boga i od ljudi, Milenko Kostić, kažu, ovih dana u samoći neprestano čupa kose, udara se po grudima i noktima grebe lice. Priča se da se sprema da čitavu svoju imovinu razdeli sirotinji i krene putem obožavanog Svetog Nikole, putem doživotnog odricanja i svetaštva…

I tu je kraj ove poučne pripovesti. Ali, da svim ovim biranim rečima ne bismo Milenka Kostića ukorili nego pohvalili, dodajmo samo još ovde, na samom kraju, da prema korenu treba tražiti i mladicu, a da ćemo slatki grozd naći i otrgnuti ne na trnju nego na lozi.

(…)

Ma šta god to da značilo.

 
Peščanik.net, 05.05.2010.