Nema životnih uslova na koje se čovek ne može navići, naročito kad vidi da su ih svi oko njega prihvatili.
Lav Tolstoj, Ana Karenjina

 
Tokom dugih decenija „izjednačavanja“, ideja da se takve popravke mogu održati postala je opšteprihvaćena. Redukcije nejednakosti same sebe potvrđuju: što smo više jednaki, utoliko više verujemo da možemo biti još „jednakiji“. Isto tako, trideset godina rastuće nejednakosti ubedilo je Engleze i Amerikance da je ovo prirodna životna činjenica, u vezi sa kojom se malo šta može učiniti.

Ako već govorimo o ispravljanju društvenih problema, pretpostavljamo da će za to biti dovoljan ekonomski „rast“: difuzija prosperiteta i privilegija uslediće prirodno, jer se kolač povećava: Nažalost, dokazi nam govore suprotno. Dok u teškim vremenima radije prihvatamo preraspodelu kao neophodnu i moguću, u prosperitetno vreme ekonomski rast ide na ruku malobrojnima, dok samo dodatno ističe relativno gori položaj mnogih.

To se često ne prepoznaje: rast ukupnog bogatstva samo je paravan za distributivnu nejednakost. Ovaj problem nam je poznat iz razvoja zaostalih društava – ekonomski rast odgovara svima, ali nesrazmerno pogoduje šačici ljudi, koji su tako pozicionirani da mogu da ga iskoriste. Dobar primer su Kina ili Indija. Ali neverovatno je da SAD, ekonomski potpuno razvijene, imaju „džini-koeficijent“ (uobičajeno merilo razlike između bogatih i siromašnih) koji je skoro identičan kineskom.

Jedna je stvar živeti u nejednakosti i njenim patološkim nuspojavama, ali je sasvim druga stvar u njima uživati. Svuda je prisutna inklinacija ljudi da se dive velikom bogatstvu i pridaju mu glamurozni status („Život bogatih i slavnih“). Sve smo to već videli: Adam Smit – rodonačelnik klasične ekonomije – još je u 18. veku primetio iste sklonosti kod svojih savremenika: „Svetinu čine obožavaoci i poklonici bogatstva i slave, i što je još čudnije, to su najčešće bezinteresni obožavaoci i poklonici.“

Za Smita ovo nekritičko obožavanje bogatstva kao takvog nije bilo samo degutantno. Ono je istovremeno predstavljalo i potencijalno destruktivnu odliku moderne tržišne ekonomije, koja je vremenom mogla da poljulja upravo one karakteristike koje su, po njegovom mišljenju, kapitalizmu bile potrebne da bi se održao i razvijao: „Sklonost tome da se divimo i bezmalo obožavamo bogate i moćne, i da preziremo, ili makar zapostavljamo, ljude u teškoj situaciji … jeste važan i najčešći uzrok kvarenja naših moralnih osećanja.“

Naša moralna osećanja zaista su iskvarena. Postali smo neosetljivi na ljudsku cenu navodno racionalnih socijalnih mera, naročito kada nam se kaže kako će one doprineti sveopštem prosperitetu i tako – posredno – i našem ličnom interesu. Setimo se 1996. i Zakona o ličnoj odgovornosti i mogućnosti za rad (što je upečatljivo orvelovski naziv), propisa iz Klintonovog doba, kojim je trebalo da se smanje troškovi socijalne pomoći u Americi. Navedeni cilj ovog propisa bilo je smanjenje spiska korisnika socijalne pomoći. To je trebalo da se uradi tako što će socijalna pomoć biti uskraćena svakome ko nije tražio (i ako pronađe, nije prihvatio) plaćeno zaposlenje. Budući da se poslodavac tako mogao nadati da će privući radnike uz praktično bilo kakvu nadnicu – nisu mogli da odbiju posao, kakav god on bio, a da ne rizikuju da će ostati bez naknade za socijalnu pomoć – broj korisnika pomoći ne samo da je značajno smanjen, već su smanjene i plate i troškovi poslovanja.

Štaviše, socijalna pomoć postala je stigmatizovana. Biti primalac državne pomoći, bila ona u obliku dečjeg dodatka, bonova za hranu ili naknade za nezaposlene, značilo je da ste obeleženi: to je bio znak lične nesposobnosti, dokaz da ste propali kroz pukotine društva. U današnjoj Americi, u vreme rasta nezaposlenosti, čovek bez posla je tako označen: on nije punopravni član zajednice. Čak i u socijaldemokratskoj Norveškoj, Zakon o socijalnim službama iz 1991, ovlastio je lokalnu upravu da nametne slične zahteve svakome ko se prijavi za socijalnu pomoć.

Odredbe ovih zakona treba da nas podsete na jedan raniji zakon, usvojen u Engleskoj pre skoro dvesta godina: Novi zakon o siromašnima iz 1834. Odredbe ovog zakona su nam poznate, zahvaljujući Čarlsu Dikensu i njegovim opisima u Oliveru Tvistu. Kada Noa Klejpol prekoreva Olivera, nazivajući ga Vorkus (workhouse, radnička kuća, gde siromašni rade za hranu), on 1838. govori isto što i mi danas, kada kažemo welfare queens (gotovani koji žive od socijalne pomoći).

Novi zakon o siromašnima bio je skandalozan. Primoravao je siromašne i nezaposlene da biraju između posla za bilo kakvu nadnicu i ponižavajućeg života u radničkoj kući. U ovom slučaju, kao i u drugim vrstama državne pomoći u 19. veku (koja se još uvek shvatala i opisivala kao „milosrđe“), nivo pomoći uvek je bio bedniji od najgore alternative. Taj zakon se zasnivao na klasičnim ekonomskim teorijama tog vremena, koje su poricale mogućnost da na efikasnom tržištu uopšte budete nezaposleni: uz dovoljno niske nadnice i ukoliko nema bolje alternative, svako će na kraju naći posao.

U narednih 150 godina, reformisti su nastojali da izmene ovu ponižavajuću praksu. Novi zakon o siromašnima i njegove strane kopije, zamenila je državna pomoć kao građansko pravo. Građani bez posla nisu više smatrani manje vrednima; nisu kažnjavani zbog svog nezavidnog položaja, niti su implicitne osude ugrožavale njihov status u društvu. Što je najvažnije, socijalne države su sredinom 20. veka odredile kao izrazito nepristojno definisanje građanskog statusa prema ekonomskom položaju.

Umesto toga, etika viktorijanskog volonterizma i negativni kriterijumi podobnosti zamenjeni su univerzalnim socijalnim davanjima, koja su, doduše, varirala od zemlje do zemlje. Nemogućnost čoveka da radi ili nađe posao više nije bila stigmatizovana, već je tretirana kao retko, ali nipošto nečasno oslanjanje na svoje sugrađane. Potrebe i prava su uvažavani i bilo je potisnuto shvatanje nezaposlenosti kao rezultata lošeg karaktera ili nedovoljnog truda.

Danas smo se vratili na stavove naših viktorijanskih predaka. Ponovo verujemo isključivo u podsticaje, „trud“ i nagrade – uz kažnjavanje neadekvatnosti. Kako Bil Klinton ili Margaret Tačer objašnjavaju, bilo bi glupo obezbediti socijalnu pomoć svima kojima je potrebna. Ako radnici nisu očajni, zašto bi radili? Ako država plaća ljude da lenčare, kakav podsticaj oni imaju da traže posao? Vratili smo se u surovi, bezosećajni svet prosvećene ekonomske racionalnosti, prvobitno i najbolje izražene u Priči o pčelama, eseju o političkoj ekonomiji Bernarda Mandevila iz 1732. Radnici, po Mandevilovom shvatanju, „nemaju ništa što ih podstiče da budu od koristi osim svojih prohteva, koje je mudro uslišiti, ali budalasto iskoreniti.“ Ni Toni Bler ovo ne bi bolje sročio.

„Reforme“ socijalne pomoći oživele su zastrašujući „test mogućnosti“. Kao što čitaoci Džordža Orvela pamte, siromašni su se u doba Velike ekonomske krize u Engleskoj mogli prijaviti za pomoć tek pošto vlasti utvrde – vrlo nametljivim ispitivanjem – da su iscrpeli sve svoje resurse. Sličnom testu su tridesetih godina podvrgavani nezaposleni u Americi. Malkolm Iks se u svojim memoarima priseća službenika koji su „proveravali“ njegovu porodicu: „Ček za mesečnu socijalnu pomoć bio je njihova propusnica. Ponašali su se kao da nas poseduju. Koliko god da je moja majka to želela, nije mogla da ih spreči da uđu… Nismo razumeli zašto je naša majka, kad je država već želela da nam poklanja pakete mesa, vreće krompira i voća, i razne konzerve, to nevoljno prihvatala. Kasnije sam shvatio da je moja majka očajnički pokušavala da sačuva ponos, svoj i naš. Jedino smo ponos i mogli da sačuvamo, jer smo do 1934. zaista počeli da se mučimo.“

Nasuprot opšteprihvaćenoj pretpostavci koja se vratila u angloamerički politički žargon, milostinja budi malo zadovoljstva, bilo da se radi o odeći, obući, hrani, stanarini ili školskoj opremi. Milostinja je, jednostavno, ponižavajuća. Obnavljanje ponosa i samopoštovanja socijalnim gubitnicima bilo je osnovna platforma socijalnih reformi koje su obeležile progres 20. veka. Danas smo ove stvari ponovo napustili.

Iako poslednjih godina vlada nekritičko obožavanje anglosaksonskog modela „slobodnog preduzetništva“, „privatnog sektora“, „efikasnosti“, „profita“ i „rasta“, ovaj model je, uz odgovarajuću nadmenu strogost, primenjen samo u Irskoj, Britaniji i SAD. O Irskoj se ne može mnogo toga reći. Takozvano „ekonomsko čudo“ „kočopernog keltskog tigrića“ izgrađeno je na neregulisanom sistemu niskih poreza, koji je logično privlačio unutrašnje investicije i „vruć novac“. Neizbežni pad javnih prihoda nadomešten je subvencijama omražene Evropske unije, a obezbeđivale su ih navodno nesposobne države „stare Evrope“ – Nemačka, Francuska i Holandija. Kada se volstritska igranka završila, irski mehur je pukao. Neće se skoro ponovo naduvati.

Slučaj Britanije je mnogo zanimljiviji: radi se o oponašanju ubedljivo najgorih karakteristika Amerike, dok se izostavlja otvaranje Britanije ka socijalnoj i obrazovnoj mobilnosti koja je karakterisala američki progres u njenom najboljem izdanju. Ucelo uzev, britanska ekonomija je od 1979. pratila sunovrat svog američkog confrère ne samo u nonšalantnoj nebrizi prema žrtvama, već i u raspojasanom entuzijazmu za finansijske usluge na uštrb državne industrijske osnove. Dok je kapital banaka od osamdesetih godina devetnaestog veka do sedamdesetih godina prošlog veka učestvovao u BDP-u sa oko 70%, do 2005. taj odnos je porastao na 500%. Kako je ukupno nacionalno bogatstvo raslo, tako je raslo i siromaštvo većine regiona izvan Londona i severno od reke Trent.

Naravno, Margaret Tačer nije mogla potpuno da demontira socijalnu državu, popularnu kod iste one niže srednje klase koja je nju toliko oduševljeno dovela na vlast. Tako, za razliku od SAD, sve veći broj ljudi sa dna britanske socijalne lestvice još uvek ima pristup besplatnim ili pristupačnim zdravstvenim uslugama, bednim ali zagarantovanim penzijama, ostacima nadoknade za nezaposlene i kakvom-takvom javnom obrazovnom sistemu. Ako je Britanija „slomljena“, kako neki posmatrači zaključuju poslednjih godina, makar su njeni sastavni fragmenti uhvaćeni mrežom za spasavanje. Ako hoćete da vidite kako izgleda društvo zarobljeno u zabludama o prosperitetu i dobroj perspektivi, gde su gubitnici ostavljeni da se sami snalaze, moraćete – nažalost – da pogledate SAD.

 
Preveo Ivica Pavlović

Odlomak iz prvog poglavlja knjige Teško zemlji Tonija Džada, koja uskoro izlazi u izdanju Peščanika.

Peščanik.net, 31.08.2011.