Nulta tačka u Njujorku, foto: Peščanik
Nulta tačka u Njujorku, foto: Peščanik

Poznati tekst iz 2006, objavljen pod naslovom „Bushovi korisni idioti“.

Zašto američki liberali pristaju na katastrofalnu spoljnu politiku predsednika Busha? Zašto tako malo toga imaju da kažu o Iraku, Libanu i najavama rata sa Iranom? Zašto narušavanje građanskih sloboda i kršenje odredbi međunarodnog prava za koje je njegova administracija odgovorna izazivaju tako malo protivljena u redovima onih koji su do slobode i prava nekada najviše držali? Ukratko, zašto se liberalna inteligencija Sjedinjenih Država poslednjih godina opredelila za bezbedno držanje jezika za zubima?

Nije uvek bilo tako. U New York Timesu od 26. oktobra 1988. preko cele strane je objavljen oglas u slavu liberalizma. Ispod velikog naslova „Potvrda osnovnih načela“, tekst oglasa je otvoreno kritikovao Reagana zbog ruganja „strašnoj reči na slovo L“ i pretnji u kojima je reči „liberal“ i „liberalizam“ koristio za diskvalifikaciju političkih protivnika. Liberalna načela su, piše u oglasu, „vanvremenska. Ekstremisti sa desna i leva dugo napadaju liberalizam kao svog najvećeg neprijatelja. U naše vreme, kada se liberalne demokratije nalaze na udaru ekstremizma, dužni smo da istupimo protiv svakog ohrabrivanja sličnih tendencija u našoj zemlji“.

Tekst je imao 63 potpisnika iz redova istaknutih intelektualca, pisaca i poslovnih ljudi: među njima su bili Daniel Bell, J.K. Galbraith, Felix Rohatyn, Arthur Schlesinger Jr, Irving Howe i Eudora Welty. Oni i ostali potpisnici – uključujući ekonomistu Kennetha Arrowa i pesnika Roberta Penna Warrena – činili su jezgro zajednice kritički opredeljenih intelektualaca, stabilni moralni centar američkog javnog života. Ko bi danas potpisao sličan tekst? Liberalizam je u Sjedinjenim Državama postao politička opcija koja se više ne usuđuje da izgovori sopstveno ime. Ljudi koji se predstavljaju kao „liberalni intelektualci“ bave se nekim drugim poslovima. U skladu sa običajima novog Zlatnog doba u kom je razlika u iznosu plata između direktora i kvalifikovanog radnika dostigla odnos 412:1, a korumpirani Kongres je preplavljen lobistima i trgovcima uslugama – mesto liberalnih intelektualaca uglavnom je preuzela živopisna kohorta istraživačkih novinara koji „kopaju po blatu“, ljudi poput Seymoura Hersha, Michaela Massinga i Marka Dannera, saradnika magazina New Yorker i New York Review of Books.

Kolaps samopouzdanja liberala u Sjedinjenim Državama može se tumačiti na više načina. Delom je to reakcija na izgubljene iluzije generacije aktivne 60-ih godina, odustajanja od radikalnih ambicija mladosti i povlačenja u sveopštu akumulaciju materijalnih dobara i lične sigurnosti. Potpisnici oglasa u New York Timesu većinom su rođeni mnogo ranije, a političke stavove su formirali 30-ih godina 20. veka. Njihova politička opredeljenja proizvod su iskustva i borbe i otuda su od čvršćeg materijala. Nestajanje liberalnog centra u američkoj politici takođe je posledica propadanja Demokratske stranke. U sferi unutrašnje politike liberali su nekada verovali u državu blagostanja, dobru upravu i socijalnu pravdu. U domenu spoljne politike verovali su u međunarodno pravo, vođenje pregovora i značaj pružanja dobrog primera drugima. Danas je živa debata u obe arene zamenjena opšteprihvaćenim konsenzusom „ja/mi, pa svi ostali“. Pripadnici kritičke inteligencije, koja je nekada imala istaknutu ulogu u američkom kulturnom životu, više se gotovo i ne čuju. Isto važi za njihove političke predstavnike.

Ovaj proces je uveliko bio u toku i pre 11. septembra 2001. Deo odgovornosti za slom liberalne politike svakako snose Bill Clinton i njegove političke kalkulacije. Posle njega je stanje moralnih i intelektualnih arterija američkog političkog tela nastavilo da se pogoršava. Novine i časopisi tradicionalnog liberalnog centra – New Yorker, New Republic, Washington Post i sam New York Times – počeli su da se utrkuju ko će se glasnije svrstati uz republikanskog predsednika i njegovu doktrinu preventivnih ratova. Vodeći mediji su potonuli u zastrašujući konformizam. A američki liberalni intelektualci su pronašli novu zastavu ispod koje će se okupljati.

Ili je to stara zastava pod novom maskom? Ono što Bushove liberalne pristalice razlikuje od njegovih neokonzervativnih saveznika jeste to što liberali „rat protiv terorizma“ – rat u Iraku, Libanu i možda Iranu – ne vide samo kao projekat potvrđivanja američke vojne superiornosti. Oni ih tumače kao prve okršaje u novoj globalnoj konfrontaciji: ti ratovi su „dobri“ i ohrabrujuće slični ratovima koje su njihovi dedovi vodili protiv fašizma; ili stavovima njihovih roditelja prema komunizmu u vreme Hladnog rata. Ponovo je, kažu oni, sve jasno. Svet je ideološki podeljen. Kao i u prethodnim sukobima, svi moraju zauzeti stav o najvažnijem pitanju našeg doba. Mučeni nostalgijom za utešnim istinama iz nekih jednostavnijih vremena, liberalni intelektualci su pronašli sebi novu svrhu i cilj: rat protiv islamo-fašizma.

Paul Berman, autor koji često piše za Dissent, New Yorker i druge liberalne časopise, dosad poznat pre svega kao komentator zbivanja u američkom kulturnom životu, proglasio se za eksperta za islamski fašizam i objavio knjigu Teror i liberalizam neposredno pred rat u Iraku. Peter Beinart, bivši urednik časopisa New Republic, pošao je njegovim stopama objavljujući knjigu Dobri rat: zašto liberali – i samo liberali – mogu pobediti u ratu protiv terorizma i ponovo učiniti Ameriku velikom, gde opširno skicira sličnosti između rata protiv terorizma i ranih faza Hladnog rata. Pre ovih knjiga ni jedan ni drugi se nisu isticali poznavanjem istorije Bliskog istoka, a još manja vahabizma i sufizma, tradicijama o kojima sada sa sigurnošću sude.

Slično Christopheru Hitchensu i drugim autorima koji su pripadali liberalnoj levici, pa se preko noći prekvalifikovali u eksperte za „islamo-fašizam“, Beinart, Berman i njima slični više su nego zadovoljni binarnom podelom sveta po ideološkim linijama razdvajanja i u toj podeli se odlično snalaze. Ponekad se osvrnu na sopstveni mladalački trockizam, ako im ponestane gotovih mustri i fraza na temu antagonizma u istoriji sveta. Da bi današnja „borba“ (obratite pažnju na recikliranje lenjinističkog rečnika sukoba, borbe i rata) stekla politički smisao, ona mora dobiti univerzalnog neprijatelja čije ideje možemo proučiti, raščlaniti i protiv njih se boriti; nova konfrontacija, kao i sukobi iz 20. veka koji su joj prethodili, mora biti svodiva na prepoznatljivu jukstapoziciju koja eliminiše svu egzotičnu i zbunjujuću kompleksnost: demokratija protiv totalitarizma, sloboda protiv fašizma, mi protiv njih.

Istinu govoreći, među Bushovim liberalnim pristalicama ima i onih razočaranih. Svi časopisi i novine koje sam pomenuo, a i mnogi drugi, objavljivali su uvodnike u kojima su kritikovane Bushove politike hapšenja, torture zatvorenika, a iznad svega nesposobnost koju je pokazao u vođenju rata. I tu nam Hladni rat nudi korisnu analogiju. Kao i Staljinovi zapadni poštovaoci koji su posle Hruščovljevih objava prezreli sovjetskog diktatora ne zbog počinjenih zločina već zbog diskreditacije marksizma, intelektualni pobornici rata u Iraku – uključujući Michaela Ignatieffa, Leona Wieseltiera, Davida Remnicka i mnoge druge istaknute figure severnoameričkog liberalnog establišmenta – kritike ne fokusiraju na katastrofalne posledice invazije (koju su svi odreda podržali) već na nesposobnost pokazanu u njenom izvođenju. Na Busha su ljuti pre svega zato što su „preventivni ratovi“ zbog njega izašli na loš glas.

Isto tako, glasovi sa centra političkog spektra, oni koji su neposredno pred rat bili najglasniji u traženju krvi (kolumnista New York Timesa Thomas Friedman je predlagao da se Francuska izbaci iz Saveta bezbednosti zbog drskog protivljenja američkim pozivima na rat) danas su najsigurniji u sopstveni monopol na tumačenje svetskih zbivanja. Taj isti Friedman se podsmeva „antiratnim aktivistima koji ne poznaju širi kontekst borbe koju vodimo“ (New York Times, 16. avgust). Da ne bude zabune, propovedi za koje je Friedman dobijao Pulicerove nagrade uvek su bile pažljivo izbaždarene da budu prihvatljive najširoj publici, i upravo zato pružaju dobar uvid u dominantno raspoloženje na američkoj intelektualnoj sceni.

Uz Friedmana stoji Beinart, koji je najzad priznao da „nije shvatao“ (!) koliko će američki potezi štetiti „borbi“ koja se vodi, dodajući da i dalje veruje da svako ko nije spreman za rat sa „globalnim džihadom“ nije dosledan u odbrani liberalnih vrednosti. Jacob Wiesberg, urednik časopisa Slate, u članku objavljenom u Financial Timesu optužuje kritičare rata u Iraku iz Demokratske stranke da „ne shvataju dovoljno ozbiljno globalnu bitku protiv islamskog fanatizma“. Izgleda da su jedini ljudi kvalifikovani da govore o ovim temama oni koji su na početku sve pogrešno shvatili. Takva nonšalantnost uprkos očigledno pogrešnim procenama u prošlosti – ili baš zbog tih grešaka – priziva u sećanje reči koje je bivši francuski staljinista Pierre Courtade uputio Edgaru Morinu, komunističkom disidentu: „Ti i tebi slični, vi grešite i kada ste u pravu; a mi smo u pravu i kada grešimo.“

Velika ironija je u tome što se „Clintonova generacija“ američkih liberalnih intelektualaca posebno ponosila svojom „čvrstinom“ i odbacivanjem iluzija i mitova stare levice. Sada ti novi liberali reprodukuju neke od najružnijih osobina stare levice. Možda zamišljaju da su bezbedno preplivali na drugu stranu. Ali oni pokazuju istu mešavinu dogmatske vere i kulturnog provincijalizma – da ne govorim o entuzijastičnoj podršci nasilnim političkim prevratima na tuđi račun – koja je odlikovala njihove prethodnike i saputnike iz vremena hladnoratovskih ideoloških podela. Koliko takvi ljudi mogu biti korisni ambicioznim radikalnim režimima dobro je poznato. Zapravo, prvi ih je primetio još Lenjin i za njih skovao frazu koja ih do danas najbolje opisuje. Američki liberalni salonski ratnici su „korisni idioti“ rata protiv terorizma.

Treba priznati da američki intelektualci u toj ratobornosti nisu usamljeni. Adam Michnik, heroj poljskog intelektualnog pokreta otpora komunizmu, postao je veliki obožavalac neukusno islamofobične Oriane Fallaci; Václav Havel se pridružio vašingtonskom Savetu za neposrednu opasnost (recikliranom ostatku organizacije iz vremena Hladnog rata posvećene suzbijanju komunizma, koja se sada bavi borbom protiv globalnog radikalnog islamizma i fašističkih terorističkih pokreta“); André Glucksmann piše za pariski Le Figaro usplahirene eseje (poslednji je izašao 8. avgusta) u kojima govori o „univerzalnom džihadu“, iranskim „apetitima za sticanje moći“ i strategiji radikalnog islama za izvođenje „zelene subverzije“. Sva trojica su sa entuzijazmom podržali invaziju na Irak.

U Evropi je taj trend nesrećni sporedni efekat intelektualne revolucije 80-ih godina, naročito na bivšem komunističkom istoku, kada su umesto nekadašnjih političkih saveza osnov zajedničkog delovanja postala „ljudska prava“. Koristi od takvog obrta za retoriku opozicione politike su znatne. Ali za to je plaćena visoka cena. Predanost apstraktnom univerzalizmu „prava“ i beskompromisnim stavovima prema zloćudnim režimima koji ih krše proizvela je naviku da sve političke opcije prikazujemo u binarnom moralnom ključu. U takvom kontekstu Bushov rat protiv terorizma, zla i islamo-fašizma deluje zavodljivo, čak odnekud poznato: u Bushovoj kratkovidoj rigidnosti slabo upućeni stranci vide sliku sopstvene moralne ispravnosti.

Za to vreme, američki liberalni intelektualci ubrzano prelaze u klasu pružalaca usluga. Njihovi stavovi su unapred određeni sklopljenim savezima i podešeni da opravdaju prihvaćene političke ciljeve. To po sebi nije neka velika novina: poznati su nam intelektualci koji govore samo u korist sopstvene države, klase, religije, rase, roda ili seksualne orijentacije, a svoja mišljenja oblikuju u skladu sa onim za šta veruju da je u najboljem interesu njihovih ličnih afiniteta, životnih okolnosti i preferencija. U prošlosti je određujuća odlika liberalnih intelektualaca bila težnja univerzalnosti; ne apstraktno i nepošteno poricanje partikularnih interesa, već kontinuirani napor da se oni transcendiraju.

Zato je depresivno čitati neke od najpoznatijih, navodno „liberalnih“ intelektualaca današnje Amerike koji svoj intelektualni kredibilitet rasipaju služeći dnevnopolitičkim partijskim ciljevima. Jean Bethke Elshtain i Michael Walzer, dve vodeće figure u filozofskom establišmentu zemlje (ona na Teološkom fakultetu Univerziteta u Čikagu, on na Institutu Prinston) napisali su pompezne eseje u kojima pokušavaju da dokažu opravdanost ratova – ona u svojevrsnoj preemptivnoj odbrani rata u Iraku pod naslovom Pravedni rat protiv terorizma: teret američke moći u nasilnom svetu; a on, pre samo nekoliko sedmica, u besramnom pokušaju opravdavanja izraelskog bombardovanja libanskih civila („Ratna pravila“, New Republic, 31. jul). Neokonzervativci proizvode i primenjuju brutalne politike, a liberali im dodaju smokvin list da se pokriju. To je jedina razlika između njih u današnjoj Americi.

Jedan od najdepresivnijih pokazatelja odustajanja liberalnih intelektualaca od lične i moralne odgovornosti za postupke koje podržavaju jeste nesposobnost nezavisnog mišljenja o Bliskom istoku. Naravno, nisu svi liberalni pobornici globalnog rata protiv islamo-fašizma, terorizma i globalnog džihada po definiciji zagriženi sledbenici Likuda: na primer, Christopher Hitchens je poznat po kritičkim stavovima prema Izraelu. Ali spremnost tako velikog broja američkih intelektualaca, komentatora i autora da prihvate Bushovu doktrinu preventivnog rata, da se uzdrže od svake kritike neproporcionalne primene vazdušne sile u napadima na civilne mete u Iraku i Libanu, da ćute dok Condoleezza Rice govori o krvavim „porođajnim bolovima novog Bliskog istoka“, lakše ćemo razumeti ako imamo u vidu podršku Izraelu: zemlji koja svoju spoljnopolitičku strategiju poslednjih 50 godina zasniva na preventivnim ratovima, disproporcionalnoj primeni sile i pokušajima prekrajanja mape Bliskog istoka.

Izraelska država je od svog nastanka izazvala nekoliko ratova (izuzetak je bio Jomkipurski rat 1973). Naravno, ti ratovi su svetu predstavljeni kao neizbežni ili odbrambeni; ali izraelski državnici i generali u te iluzije nikada nisu verovali. Koliko je koristi Izrael imao od takvog pristupa, to je diskutabilno (za razložan i svež prikaz neuspeha ove strategije „prekrajanja“ mapa susednih država potražite knjigu Ožiljci rata, rane mira: izraelsko-arapska tragedija koju je objavio ShlomoBen-Ami, bivši ministar spoljnih poslova Izraela). Slično ponašanje jedne globalne supersile – koja je spremna da zbog gerilskih terorističkih napada razori čitavu jednu zemlju samo da bi sačuvala kredibilitet – krajnje je neobično. Jedno je kada Sjedinjene Države bezuslovno podržavaju sve što Izrael radi (mada to nije u interesu ni jedne ni druge zemlje, kao što su nedavno primetili neki komentatori u Izraelu), ali kada i sama Amerika počne da imitira Izrael i kao glavni lajtmotiv američke spoljne politike prihvati autodestruktivno i neodmereno reagovanje na svako pokazano neprijateljstvo ili protivljenje – to je već bizarno.

Bushovu politiku na Bliskom istoku nije više moguće razlikovati od one koju sprovodi Izrael. Taj nadrealni obrt može biti od koristi za objašnjavanje zbunjenosti i ćutanja američkih liberala na ovu temu (tome je donekle doprinela i Blairova bezrezervna podrška). Liberali su se istorijski protivili ratovima koje su predlagale ili vodile njihove države. U liberalnoj imaginaciji (i ne samo liberalnoj) rat je poslednja, a ne prva opcija. Ali Sjedinjene Države su usvojile spoljnu politiku koja je verna kopija izraelske, a američki liberalni intelektualci je velikom većinom podržavaju.

To proizvodi neizbežne kontradikcije. Očigledan je, na primer, nesklad između Bushove proklamovane želje da donese demokratiju u čitav muslimanski svet i odbijanja da interveniše u situaciji kada Izrael, američki saveznik, izoluje i uništava jedine dve funkcionalne demokratije na Bliskom istoku – one u Palestini i Libanu. Sumnjive namere i licemerje na koje taj nesklad ukazuje postali su tema uvodnika i blogova širom sveta, na trajnu štetu Amerike. Ali vodeći američki liberalni intelektualci ćute. Ako bi progovorili, morali bi da izaberu između taktičke logike američkog novog „ratnog pokreta“ protiv islamskog fašizma – gde je demokratija zaslađivač za američke intervencije – i strateške tradicije izraelskog državotvorstva u kojoj demokratski režimi u susedstvu nisu ništa bolji, a verovatno su i gori nego oni autoritarni. To je izbor čije postojanje većina američkih liberalnih intelektualaca nije spremna ni da prizna, a kamoli da se u njemu opredeljuje. Zato radije ćute.

U pitanju je mrtvi ugao koji zamagljuje i preti da uništi sve tradicionalne liberalne vrednosti i inhibicije. Kako drugačije objasniti odvratnu ilustraciju na naslovnoj strani časopisa New Republic od 7. avgusta: drečavi crtež Hasana Nasralaha, vođe Hezboloha, u stilu Der Stürmera sa dosta elemenata karikatura na temu „prljavih Japanaca“ iz Drugog svetskog rata? Kako drugačije objasniti članak Leona Wieseltiera u istom broju, sofističku odbranu ubijanja arapske dece u Kani („Živimo u vremenu bez nežnosti“)? Ali taj mrtvi ugao nije samo etički, nego i politički: ako američki liberali „nisu shvatali“ da će njihov rat u Iraku sasvim predvidljivo doprineti širenju terorizma, da će najviše koristiti iranskim ajatolasima i usput pretvoriti Irak u Liban, kako onda očekivati od njih da shvate (ili bar pokažu interesovanje za to) da bi brutalne reakcije Izraela mogle pretvoriti Liban u Irak.

U Pet nemačkih država koje pamtim Fritz Stern – jedan od autora oglasa u odbranu liberalizma objavljenog 1988. u New York Timesu – piše o svojoj zabrinutosti zbog stanja liberalnog duha u današnjoj Americi.1 Sa gašenjem tog duha, konstatuje on, počinje umiranje republike. Stern, istoričar i izbeglica iz nacističke Nemačke, zna o čemu govori. I sasvim je u pravu. Ne očekujemo od desničara da brinu o stanju republike, naročito ako su predano angažovani na jednostranom promovisanju imperije. Ideološka levica, često uspešna u analizama nedostataka liberalne republike, obično nema interesa da je brani.

Zato nam ostaju samo liberali. Oni su možda kanarinci u sumpornim rudnicima moderne demokratije. Spremnost sa kojom su mnogi od najistaknutijih američkih liberala cenzurisali sebe u ime rata protiv terorizma, entuzijazam sa kojim su izmišljali ideološka i moralna opravdanja za rat i ratne zločine i stavljali se na raspolaganje svojim političkim neprijateljima – zlokobni su znaci. Liberalni intelektualci su se nekada prepoznavali upravo po pokušajima da misle sopstvenom glavom, a ne u službi drugih. Intelektualci ne bi smeli da samozadovoljno umuju o beskrajnom ratu i još manje da ga promovišu i opravdavaju. Njihov najvažniji posao je remećenje tišine i mira – pre svega sopstvenih.

London Review of Books, 29.09.2006.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 17.02.2021.

Čitajte Tonija Džada


________________

  1. Thomas Laqueur je 2007. predstavio ovu knjigu u LRB-u.