Foto: Filip Gurjanov
Foto: Filip Gurjanov

Žan Tardije (Jean Tardieu, 1903-1995), francuski pesnik, dramski pisac i prevodilac Getea i Helderlina, počeo je da objavljuje po časopisima već 1920. godine, a njegova prva zbirka pesama La fleuve cachée, u kojoj se jasno vidi uticaj nemačkih romantičara, pojavila se 1933, u uglednoj izdavačkoj kući La Pléiade, uz podršku Rožea Martena di Gara, Andrea Žida i Žana Polana. Do kraja života objavio je više od 30 zbirki pesama, kratkih dramskih komada i eseja (među ostalima Figures, Monsieur Monsieur, Un mot pour un autre, La première personne du singulier, Poèmes à jouer, Histoires obscures, Grandeurs et faiblesses de la radio, Formieres, Le professeur Frœppel, Comme ceci comme cela, La cité sans sommeil, L’accent grave et l’accent aigu, La comédie du langage, On vient chercher monsieur Jean), uglavnom kod Gallimarda. Tokom Drugog svetskog rata pridružio se Pokretu otpora i vodio ilegalni radio (radiom je nastavio da se bavi do kraja). Ranih 50-ih godina 20. veka pojavljuje se na pariskim pozornicama uz Beketa i Joneska kao dramatičar apsurda. Ipak, nije se rado svrstavao ni među autore pozorišta apsurda kao ni među nadrealiste, kojima je bio veoma blizak (jedan od najboljih prijatelja bio mu je slikar Maks Ernst). Poređen i sa Luisom Kerolom i Kafkom, ovaj veliki erudita (sjajan poznavalac filozofije, slikarstva i muzike) i izraziti individualista sebe je najradije definisao kao „pesimistu dobrog zdravlja“.

U pismu dvadesetogodišnjem Žanu Tardijeu iz 1923. godine Virdžinija Vulf ističe dve osobine njegovih mladalačkih stihova, koje će, uz sve promene, uvek pratiti njegovo stvaralaštvo: „Sa sve većim interesovanjem čitala sam vaše stihove, uglavnom više puta. Nećete se iznenaditi kad vam kažem da mi oni, u izvesnom smislu, izgledaju teški. Naravno, nije težak jezik. Jezik je uvek jasan i često – što mi pričinjava krajnje zadovoljstvo – izuzetno lep, a to se danas veoma retko sreće. Ono što je suptilno i neočekivano jeste sadržaj.“

Iz zbirke Gospodin Gospodin

Razgovor

A na Zemlji kako ide?
– Hvala lepo, tako-tako.

Jesu li oni štenci porasli?
– Jesu, hvala, i te kako.

A oblaci?
– Put putuju.

A vulkani?
– Vatru bljuju.

A reka?
– Otiče.

A vreme?
– Protiče.

A vaša duša?
– Bolna, da znate.
Proleće beše vrlo zeleno
pa se prejela salate.

Imam ideju

Dok mislim da sanjam
i dok mislim da jesam
i dok se varam i dvojim,
mislim, dakle postojim.

Znam, tu misao originalnu
izrekao je davno pre mene
kao tezu fundamentalnu
filozof Dekart Rene.

Al ja to otkrih sâm, Dekarte,
Dok sam sa društvom igrao karte.

Stvar se zapetljava

(Nervozan, sve izbezumljeniji, ali rešen da sačuva hladnokrvnost. Trunčica uvređenog dostojanstva.)

Šta je ovo
ovo sve
ko to ode
odavde?

Ovuda hej-ho!
Onuda hoj-he!
Ostade li ko?
I ko ode gde?

Kažem: hej-ho!
A kome to?
I zašto ko?
I zašto što?

I šta je čije?
Njegovo? Nije?
I ko to zna?
Ne ja
(ni ja)
ni ja ni ja.

Mali optimista

Sunce me probudi
pogledah kroz prozor:
putem idu deca.

Za sat ta deca postaše ljudi
još sat – i starac za starcem kleca.

Pomislih: ovi baš dadoše gas!
A ja sve mlađi iz časa u čas!

Savet jedne veštice

(Tiho, sablasnim glasom, čitaocu na uvo.)

U ranu zoru
smeha se mani!

Ne slušaj drveće
što put brani!

Dok ponoć ne mine
usnuloj zemlji
ne kaži ime!

Snegu i kiši ruku
nikad nemoj da daš!

Prozor otvaraj samo
planetama koje znaš!

U strogom poverenju:
neka se dobro čuva
svako ko dođe po savet.
Ne zna se odakle duva!

Silogizam

(Tonom jadikovke.)

Besmrtan je Sokrat:
o njemu se još priča!
Ali Sokrat je čovek
drugim ljudima sličan.
Dakle, svakog čoveka
večiti život čeka.

Večno je svako stvorenje
koje na zemlji živi,
večne zveri i ribe,
večni biljke i stenje
besmrtan je život
i besmrtna realnost.

Al ja koji vam zborim
načinjen sam da umrem
to je sušta fatalnost.

Umirem svakog trena
umirem svakog dana
i svemu što stalno buja
kreće se i leluja
kao i ljubavi večnoj
ta moja smrt je hrana.

Kad sklopim oči znam:
svetlost i dalje sija.
Kada ućutim znam:
još viče materija.
Besmrtno dakle sve je
sem ovoga pred vama
njega smrt izvesno čeka
i tome nema leka.

U ovoj grobnici
koja mi je stan
nek spavaju ljudi
nek spavaju zveri
nek spava kamenje
kao u krevetu:
ja spavam zauvek
umirem zauvek
ja umirem sam
u besmrtnom svetu.

Čovek koji ništa ne razume

Jedna stvar dođe,
druga se desi
a treća prođe.
Zar vam ne izgleda
da nema reda?

Neki ljudi tako
budu upleteni
u život sopstveni.
A nemaju pojma
šta je sve to bilo,
šta se dogodilo.

Evo male priče
što u sebi krije
teške misterije.
Stojim na peronu,
ona je u vozu.
I onda voz ode
i odnese onu,
a ja sam i dalje
na istom peronu.
Otad je više
nikad nisam sreo.
Ko bi razumeo
šta se to desilo,
šta je sve to bilo.

Redosled pojava
zaslužuje pažnju
jer je vrlo čudan.
Spavao sam noćas,
a sada sam budan.
Noćas usnih san
a sada je dan.
Bejah nepomičan
a sada se krećem
i na ulici
jednog tipa srećem.
Samo čas kasnije –
on tu više nije.
Bilo je proleće,
pa sneg, pa kiše
i vetar što briše.
Došla jesen, eto,
a onda i leto.
Ko zna kojim redom
događa se sve to.

Bio sam mlad i smeđ
kosa mi bila gusta
i zubâ puna usta.
Bio sam tanak i bled,
a sad sam crven i sed,
ćelav i trom,
zbrčkan, bez zuba.
Ko se to ruga?
Ko mi se ruga?

Najgore sledi.
Nešto sam hteo
da kažem sada
al sam se smeo.
I gle jada –
misao prođe,
ispadoh glup,
pred vama, gospođe,
pred vama, gospodo,
smušen i tup,
smeten ko kreten,
nem ko tri ribe.
Bolje da idem.
Šta se to zbilo?
Šta se desilo?

Iz zbirke Kao ovo kao ono

U pogodbenom načinu

Kad bih znao da pišem, mogao bih da crtam
Kad bih imao čašu vode, zaledio bih je
                    i čuvao pod staklom
Kad bi mi dali grumen putera,
izlio bih ga u bronzi
Kad bih imao tri ruke, ne bih znao
                    gde mi je glava
Kad bi pera letela kad bi se sneg topio
                    kad bi se pogledi gubili,
                    stavio bih im olova u krila
Kad bih uvek išao sasvim pravo
                    umesto da obiđem oko sveta
                    otišao bih do Sirijusa
                    i dalje
Kad bih jeo suviše krompira,
                    on bi proklijao na mom lešu
Kad bih izašao na vrata, vratio bih se
                    kroz prozor
Kad bih imao sablju, tražio bih
                    veliki pehar crvenog vina
Kad bih imao šaku eksera,
                    zabio bih ih
                    u levu ruku desnom
                    i obrnuto

Kad bih otišao i ne bih se osvrnuo,
                    brzo bih sam sebe izgubio iz vida.

Nova zagonetka za Edipa

Monolog u dva glasa

Je li to stvar? – Nije.
Je li živo biće? – Jeste.
Je li biljka? – Nije.
Je li životinja? – Jeste.
Je li gmizavac? – Ponekad, ne uvek.
Kako stoji? – Uspravno.
Da li leti? – Sve više.
Je li to životinja koja sikće? – Ponekad.
Koja riče, muče, rže, mjauče, laje, kevće, krešti? – Da, kad hoće, sve to podražava.
Ume li da gradi gnezda za svoju decu? – Gradi svakakva trošna skloništa.
Kopa li podzemne hodnike? – Sve više, zato što leti i što se plaši.
Hrani li se voćem, biljkama? – Da, zato što je osetljiv.
A mesom? – U ogromnim količinama, zato što je surov.
Da li govori? – Mnogo: njegove reči prave paklenu buku oko cele planete.
To je, dakle, lav i tigar i u isti mah marva i u isti mah papagaj, mačka, pas, majmun, dabar i krtica? – Da da da da u isti mah on sâm i svi drugi.
Živi li danju ili noću? – Živi i danju i noću. Ponekad danju spava a noću radi zato što se plaši svojih snova.
Da li vidi, da li čuje? – Vidi sve čuje sve, ali obično zapuši uši.
Šta radi kad radi? – Podiže visoke zidove da zakloni sunce. Govori, peva, romori da zagluši grmljavinu.
A kad ne radi ništa? – Krije se. Drhti celim telom, a ne zna zašto.
Ide li ka nečem, ka nekom? – On veruje da je tako, pravi se da je pozvan, obeležen, krunisan.
Je li smrtan? – Misli da je besmrtan, ali umire.
Voli li svoju smrt? – Mrzi svoju smrt i ne razume je.
Šta čini protiv svoje smrti pošto je ne voli? – Razmnožava se u sebi i izvan sebe svuda po zemlji, moru i vazduhu, širi smrt svuda oko sebe, hrani se životom, što će reći smrću.
Šta želi da postigne tim pokoljima? – Misli da će tako izgubiti iz vida kraj, zastire horizont.
Šta čeka na kraju? – Svoju smrt, svoju sopstvenu smrt.
A kad dođe njegova sopstvena smrt? – Ne prepozna je: misli da je to život i baca se ničice plačući.

***

Završavajte svoje rečenice
ili Srećan susret
Komedija

UVOD

Posle Božanstvene komedije i Ljudske komedije, evo i  Komedije jezika. Drugim rečima: posle Dantea i Balzaka, evo i uzornog profesora Frepela. Profesor je sanjao o tome da probleme jezika, koje je tako učeno osvetlio u svojim delima, predstavi i u dramskom obliku.

Svakom od njegovih velikih otkrića, koja se tiču, na primer, nemoći svakodnevnog govora i proizvoljnosti usmenog izražavanja, trebalo je da odgovara  jedna kratka komedija koja će biti jednostavna za izvođenje i – u skladu s njegovim učenjem – utoliko efektnija. Po svemu sudeći, napisao je više od hiljadu takvih malih komada. Nažalost, otkrivena su samo četiri, a dva od ta četiri nikad nisu objavljena: Završavajte svoje rečenice! i O čemu se radi?

Ovim neobjavljenim komadima priključili smo i one koji su već publikovani: Ova reč umesto one (u redigovanoj i proširenoj verziji) i Beskorisne reči.

Ove komedije su do danas – neoprostive li zablude! – pripisivane pesniku Žanu Tardijeu, jednom od najopskurnijih Profesorovih učenika.

Čast nam je što smo dobili priliku da tu očiglednu nepravdu ispravimo i caru vratimo…

LICA

GOSPODIN A, običan. Ni star ni mlad.

GOSPOĐA B, ista takva.

Gospodin A i Gospođa B, obične ličnosti, ali pune elana (kao da će svakog časa zaista nešto reći), sreću se u bilo kojoj ulici, ispred bašte bilo kog kafea.

GOSPODIN A, s toplinom – O! Draga prijateljice. Kako mi je drago što vas…

GOSPOĐA B, ushićeno – I meni je vrlo. Takođe vrlo drago što… ali, zaista!

GOSPODIN A – Kako ste vi otkako…

GOSPOĐA B, vrlo prirodno – Otkako… Eh, eto! Nastavila sam, vidite, nastavila sam da…

GOSPODIN A – To je baš… Zaista mislim, da, iskreno smatram da je…

GOSPOĐA B, skromno – O, nemojmo preterivati… To je samo, to je tek… Hoću da kažem, nije to tako, tako…

GOSPODIN A, zaintrigiran, ali skeptičan – Nije tako, nije tako, mislite…

GOSPOĐA B, uzdržano – Bar ja to vidim, ja lično, ja… Na kraju krajeva.

GOSPODIN A, s divljenjem – Da, razumem: vi ste suviše, imate suviše…

GOSPOĐA B, i dalje skromna, ali polaskana – Ma ne, ma ne: pre će biti da nisam dovoljno… da nemam dovoljno…

GOSPODIN A, utešnim tonom – Ta nemojte! Nećete sad valjda…

GOSPOĐA B, iskreno se smeje – Ne! Ne! Neću ići dotle da!

Dugo ćutanje. Gledaju jedno drugo sa osmehom.

GOSPODIN A – Ali, sad mi nešto pade… Smem li da vas upitam gde? Nije li to odveć?

GOSPOĐA B, precizna i odlučna – Naravno! Ne, ne, to je sasvim. Idem do, da posetim svog. Posle se vraćam.

GOSPODIN A, uslužan i galantan, nudi joj da ga uhvati pod ruku – Dopuštate li da?

GOSPOĐA B – Svakako! Možemo zajedno da pređemo deo.

GOSPODIN A – Odlično, odlično! Onda, molim vas! Budite dobri, hajdemo preko. Ispratiću vas. Ali u ovo doba dana, pazite, pazite na.

GOSPOĐA B, prihvatajući njegovu ruku, iznenada govorljiva – U pravu ste. Pošto sam još veoma. Još mislim na svog jadnog. On je išao tako, bez – ili tačnije sa. I onda najednom – eto! Eh, eh! Kao grom iz! Potpuno. Upravo tako je. O! Kad se samo, kad se samo! On, koji! I sad eto više! A ja, a ja, ja!

GOSPODIN A – Jadna draga. Jadan on! Jadni vi!

GOSPOĐA B, uzdahnuvši – Avaj, da! Vi nalazite prave. To je to.

Prolazi automobil i trubi.

GOSPODIN A, povlačeći hitro Gospođu B unazad – Pazite! Evo jednog!

Drugi automobil, iz suprotnog pravca. I on trubi.

GOSPOĐA B – A evo i drugog!

GOSPODIN A – Kakav! Koji! Ovde, međutim. Reklo bi se da!

GOSPOĐA B – Dobro je! Kakva sreća! Da nije bilo vas, mene bi sad!

GOSPODIN A – Vi ste odveć! Vi ste stvarno odveć!

Iznenada menja ton. Gotovo poverljivo.

Ali, ako suviše ne, ako nemate ili tačnije: u stvari, ako imate, mogu li vas pozvati na?

GOSPOĐA B – Vrlo rado! Biće to kao! Kao da opet…

GOSPODIN A, završavajući – Takoreći! Da. Gle, evo. Hajde da sednemo.

Prilaze stolu u bašti kafea.

GOSPODIN A – Evo, možete ovde… Dobro ste se?

GOSPOĐA B – Veoma dobro, hvala, vrlo sam vam.

GOSPODIN A, doziva – Konobar!

KONOBAR, prilazeći – Vi biste?

GOSPODIN A Gospođi B – Šta biste da… draga?

GOSPOĐA B, pokazujući reklamu za aperitiv – Ne znam… možda: isto je kao… U svakom slučaju, iste boje kao.

KONOBAR – Dobro, jasno. A za gospodina?

GOSPODIN A – Ne, za mene radije pola! Znate već!

KONOBAR – Tako je. Pola. U redu. Odmah. Odmah ću.

Konobar odlazi. Ćutanje.

GOSPODIN A, prisnim tonom – Draga! Kad biste znali kako, i to odavno!

GOSPOĐA B, dirnuta – Zaista? Je li to… otkad?

GOSPODIN A, zapanjen – Da! Baš tako! Otkad je! Ali kako to vi?

GOSPOĐA B, nežno – O, znate! Mogu ja da naslutim da. Posebno onda kad.

GOSPODIN A, žustro – Kad šta?

GOSPOĐA B, odlučno – Kad šta? E pa dobro, reći ću vam: onda kad.

GOSPODIN A, glumeći nevericu, ali zadovoljan – Je li moguće?

GOSPOĐA B – Kad biste me bolje, znali biste da nikad.

GOSPODIN A – Verujem vam, draga!… (Posle kraćeg oklevanja, u zanosu) Verujem vam jer vas!

GOSPOĐA B, glumeći nevericu – O, vi hoćete da ja? Vi ste jedan veliki!…

GOSPODIN A, dajući oduška osećanjima – Ne! Nikako! To je sušta! Ne mogu više da se! Odveć dugo se! O, kad biste znali! To je kao da! Kao da oduvek! Konačno, danas se desilo, da ja, da vi, da mi!

GOSPOĐA B, uzbuđena – Malo tiše! Blagi, blagi! Mogli bi nas!

GOSPODIN A – Utoliko gore za! Želim da svako, želim da svi! Ceo svet, da!

GOSPOĐA B, usrdno, s blagim prekorom u glasu – Ne, ne ceo svet: samo nas dvoje!

GOSPODIN A, srećno se osmehujući, primiren – Zaista? Nas dvoje! Kako je to! Kakav! Koji!

GOSPOĐA B, uglas s njim – Baš tako! Baš tako!

GOSPODIN A – Nas dvoje, da da, ali ja samo vas, samo vas!

GOSPOĐA B – Ne, ne: ja vas, vi mene!

KONOBAR, donoseći porudžbinu – Evo! Tako! Za gospođu!… Za gospodina!

GOSPODIN A – Hvala… Koliko vam?

KONOBAR – Pa piše vam, piše na…

GOSPODIN A – Tako je! Da vidimo!… E pa dobro! Ali nemam… Evo vam, a vi meni.

KONOBAR – Sad ću da. Samo časak!

Konobar se udaljava.

GOSPODIN A, vrlo zaljubljeno – Draga, draga! Smem li da vam?

GOSPOĐA B – Ako ti je…

GOSPODIN A, naglašavajući reči – O, to „ako ti“! Ono me. Ali, ako ja šta?

GOSPOĐA B, tihim šapatom, smejući se – Ako ti, dragi!

GOSPODIN A, mladalački ushićen – O, da li je to? Šta čekamo, moja! Pođimo bez! Hajdemo do! Hajdemo u!

GOSPOĐA B, smirujući ga nežnim pokretom – Polako, dragi! Ne budite tako! Pokažite malo više!

KONOBAR, vraća se s kusurom – Evo vašeg! Pet i petnaest jednako jedan!

GOSPODIN A – Hvala. Evo. Za vas.

KONOBAR – Hvala.

GOSPODIN A, lirski, gubeći hladnokrvnost – Draga, sada kad! Sada više nego ikad ovde više nego igde nije važno kako jer kasnije, ali ipak danas, odnosno mi ćemo, vi ćete… (iznenada prekida i nastavlja tonom podrazumevane galantnosti). Želite li da odavde?

GOSPOĐA B, rešena, ali ipak stidljivo oborenih očiju – Ako to vama, meni takođe.

GOSPODIN A – O, moja! O, moja! O moja, moja!

GOSPOĐA B – Ja vas! Vi ste mi! (Zastaje i onda kroz uzdah.) Ti si mi!

Izlaze.

ZAVESA

Mostovi, 151/2012.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 04.12.2021.