dečja igračka - policijski auto

Foto: Peščanik

Blago majci koja ga rodila. Veliki porastao tati!

Tako se blagosilja iznenadna pojava čuda od deteta tamo gde su čuda retka, ili ih nema. Ipak je uspon srpskog Dorijana Greja – Nebojše dr Stefanovića – na novoradikalskim stubama, potpuno logičan razvojni put tipičnog autsajdera. Amimičan momak dečjeg lica, bez svojstava i političke dinamike, čak i sa prividnim deficitom poželjne agresivnosti, postaje ključni zubac u mehanizmu raspomamljene vlasti.

Upravo je takav nedostajao u grupaciji punoj priprostih bukača: čovek koji će svoju dremljivu intonaciju uspostaviti kao antipod vrištećih ekspresija neospornog gazde. Ali, kao predsednik parlamenta nije uspeo da učvrsti zadatu dominaciju nasilničke većine. Umrtvio je ionako mrtvu skupštinu, da bi je tek Maja Gojković oživela puštajući s lanca Martinovića, Rističevića i Atlagića, uvek spremne da odbrane visoki dom od bilo kog vida etičke i elementarne pristojnosti.

Sa znanjem i izrazom lica smušenog knjigovođe pripravnika, bez nagoveštaja operativnih sklonosti, Nebojša je bio viđen za neko ugodno, ali periferno mesto u partijskoj hijerarhiji.

Ali, to je bio samo privid, jer je u vremenu simboličke hibernacije Stefanović prilježno vrhunio svoju doktorsku tezu, nastalu bezobzirnom prepisivačkom kompilacijom. Tako se, u stvari, ide karijernom prečicom; niko, bar od onih iz elite koje je poznavao, nije ulagao vreme niti intelektualni napor da bi se domogao akademske titule.

Doktor na čelu policije, bio je to trijumf nadmoćnog uma nad grubom silom. Zamrznuto lice koje ne ume da napravi grimasu radosti ili očaja, idealni je čelnik unutrašnjih trupa zaduženih za red i mir.

Bilo je mnogo atraktivnih nastupa ministra plave sile, koji je svoje najdublje emocije i visoki neubedljivi tenor sakrivao upravo iza osećanja snage koja ga kontroliše. Nije uspeo da sakrije svoju duboku zabrinutost posle „pokušaja atentata“ na Vučića i njegovu porodicu u Jajincima. Tada je otkrio da je u okolini, na prostoru od kilometra kvadratnog, „uočeno prisustvo“ više desetina opasnih nasilnika koji su mogli da naude prvoj srpskoj porodici. Samo da nije bilo njihovog budnog čuvara i njegovog pouzdanog njuha.

Atentat je arhiviran i zaboravljen, kao da ga nikada nije ni bilo. A izgleda da ga nije ni bilo. Ali je ostala antologijska lirska replika te izmišljene epske drame, u ličnom izvođenju ministra policije: „Aleksandar Vučić ima samo jednu slabost, a to je njegov brat Andrej. Andrej Vučić ima samo jednu slabost, a to je Aleksandar.“

Bio je to dirljiv i odlučan epilog brige o porodici i složnoj braći. Obojica su ostala na svojim mestima. Ima mišljenja da Andrej za familiju radi važnije poslove od Aleksandra. Ali je već dugo u senci tih poslova i postao je zabranjena tema. Svi znaju da je tu negde, ali niko ne zna gde.

U kampanjama važnih hapšenja, Nebojša se često slikao okružen dugim cevima, uveravajući građanstvo da je država upravo spasena.

I prošle subote, dva puta u toku 90 minuta, bio je glavni junak akcije u kojoj režim brani državu od sebe, uz pomoć jakih odreda policije. Lako je u svemu tome zapaziti da su njegovi, na prvi pogled logični istupi, po pravilu lažljive konstrukcije, koje su loše smišljene i još gore obrazložene. Ali, Nebojša ostaje nezamenljivi čuvar prestola, nekada paučinasti i inferiorni član partije, kome je nekako dopala komandna soba nad štitovima, šlemovima i šmrkovima.

Takav kakav je, on ima tatu Branka, koji bi davno bio zagubljen i zaboravljen u penzionerskom stadu, da sebi nije napravio važnog sina. Ni sam nije bio svestan svog unosnog reproduktivnog podviga.

Praktična vlast ima svoja korporativna pravila, bratske, burazerske, kumovske veze. Moć bez velikih para, koje dolaze same, bez napora, čak i bez rizika, skoro da i nema značaja.

Nebojšin tata nije morao da bude doktor nauka kako bi razumeo značaj pozicije svog muškarčića: sve što ćale zabrlja kad nešto krupno započne, sin će da pokrije. Pre svega svojom pozicijom i vezama koje su javno neobjašnjive, ali logične na nivou strastvene veze države i mafije.

No, zašto je ipak, uz tako moćnu logističku podršku, tata Branko praktično zatečen u nekoliko mračnih poslova: uz nošenje zamašne gotovine u rancu, na primer, i skandala sa devastiranjem hotela „Šumadija“? Tata voli kafane, restorane i kafeterije, pa ih rado kupuje. To je neka vrsta spasa od mirovinske dokolice, zanimljiv hobi, otkriven pod stare dane.

Istraživanje BIRN-a dokazuje njegovu privilegovanu umešanost u trgovinu oružjem, koju su pokrivali i papiri iz ministarstva na čijem je čelu njegov mališa.

Tako je ministar dostigao vrhunac svoje karijere, uz približnu analogiju iz legendarnog atentata u Jajincima: tata ima samo jednu slabost, a to je Nebojša. Nebojša nema slabosti, ćale je njegova snaga. Ministar se samo drži zakona. Svi koji ga krše, moraće da se suoče sa efikasnim državnim organima.

Sin Nebojša je na vrhu jednog takvog organa. Ali, iz te pozicije, niti iz bilo koje druge, on ne može da sudi ocu, niti da ga ometa u njegovim akcijama. One ga drže vitalnim, pomažu mu da gordost zbog visokog uspona sina nekako prevede na jezik velike, zatvorene porodice, onako kako je u svoje vreme govorio Vito Korleone: „Sve za čast familije. Šta je život bez časti?“

Dečiji pesnik bi, povodom ove dirljive porodične sage o međusobnoj ljubavi i potpori možda napisao: da Neša ima tatu, a Aca ima batu. I svi se oni vole i žive u slozi, bave se stvarima koje ih usrećuju, sve dok ne dođe policija. Ali, ona ne dolazi.

Neša ima policiju, a Aca ima Nešu.

Peščanik.net, 22.03.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)