stvari na otpadu
Foto: Predrag Trokicić

*Stih iz pesme Vojka V. „Kako to“.

Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Očekivano, dan nakon što je javnost saznala za ovu informaciju, oglasila se ministarka za ljudska prava i društveni dijalog. (Ne)očekivano, ministarka presudu nije ni pomenula. Govorila je o pohlepi.

Ovako Čomić: „Ne zaboravite da nas je pohlepa dovela do toga da nemamo dovoljno zdravstvenih usluga, da ne možemo da pomognemo svim ljudima“. Kako čitati ovu izjavu? O čijoj pohlepi ministarka govori? Koga je to tačno pohlepa uvukla u probleme?

Mogli bismo reći da je u pitanju pohlepa političke i ekonomske elite. Ako pohlepu razumemo kao „želju pojedinca za sve većim posedovanjem, uz bezobzirnost prema drugima“, onda je očigledno da se želja prvih odnosi na moć, a drugih na novac. Naravno, moć i novac usko su povezani, te je ova podela samo načelna, tim pre što elite ne samo da međusobno sarađuju, već su često isprepletane porodičnim vezama.

Pohlepa elita osiromašila je i gurnula na rub egzistencije brojne žitelje Srbije. Od fleksibilizacije rada, politike racionalizacije i mera štednje, pa sve do direktne krađe javnog novca koji se na različite načine pretače u njihove privatne džepove, obično putem tajnih ugovora, nameštenih poslova i fingiranih tendera. Budući da je budžet ostao prazan, na pandemiju se nije reagovalo adekvatnim merama. Nije bilo dovoljno zdravstvenih radnika i zaštitne opreme, što je prouzrokovalo i veliku smrtnost među lekarima. Na sve to ljudima nije bilo omogućeno da ne idu na posao i sačuvaju zdravlje, jer bi to podrazumevalo drugačiju preraspodelu sredstava od one na koju je režim navikao.

Iako je ova interpretacija reči Gordane Čomić u skladu sa istinom, ministarka je ipak htela da nam poruči nešto drugo. Da bismo je bolje razumeli, moramo citirati njenu izjavu u potpunosti: „Ne zaboravite da nas je pohlepa dovela do toga da nemamo dovoljno zdravstvenih usluga, da ne možemo da pomognemo svim ljudima, da ima društava gde ljudi od pandemije umiru na ulicama, da su napregnuti budžeti zato što odjedanput treba izdvajati za zaštitu zdravlja stanovništva, za sve one pri dnu društvene lestvice, statusno i ekonomski.“

Čomić, dakle, ne govori o Srbiji. Ona govori o svetskom političkom i ekonomskom poretku. Dve stvari su za Čomić jako važne. Prvo, pohlepa na internacionalnom nivou imala je katastrofalne posledice po neka društva, ali ne i po naše. I drugo, pošto je problem globalnih razmera, odgovornost za njegovo rešenje leži na velikim svetskim igračima.

Istina je, Srbija kroz pandemiju prolazi mnogo bolje od nekih drugih država iz kojih su nam stizale distopijske slike. Takođe je tačno da ekonomske probleme zaista treba posmatrati na globalnom nivou. Ali problem sa porukom koju šalje Čomić nije u tome da li je istinita ili ne, već sa kog mesta dolazi i šta nam poručuje.

Gordana Čomić deo je vlasti u Srbiji. Ta vlast nema mogućnosti da menja svetski poredak, ali može donositi odluke koje će značajno poboljšati život žitelja Srbije. Umesto toga, ona žitelje Srbije gura u sve nepovoljniji položaj, jer od toga ima dvostruku korist. Da je Čomić zaista zabrinuta za potčinjene i obespravljene, ona ne bi učestvovala u otvorenoj represiji koja se nad njima vrši. Zato se u pozadini priče o nepravednom svetskom poretku ne krije čak ni banalni poziv na njegovu promenu, već nešto sasvim drugo. Kada apeluje na čitavo čovečanstvo da se dozove pameti, Čomić zapravo sa režima u Srbiji skida svu odgovornost. I ne samo to. Pošto su globalne okolnosti tako nepovoljne, režim se zapravo uzdiže na nivo lavovskog borca. Time se stavlja tačka na konačnu transformaciju Gordane Čomić koja o svom novom šefu samo što ne izgovori: Heroj, a ne zločinac.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 10.06.2021.