Foto: Ribar Gyula
Foto: Ribar Gyula

Za sutra je u Novom Sadu zakazan protest zbog prošlonedeljnog nasilja nad demonstrantima. Sećamo se, prošlog četvrtka lokalna skupština usvojila je novi GUP (Generalni urbanistički plan). Za vreme glasanja pobunjeni ljudi okupili su se ispred zgrade skupštine i nasilno pokušali da glasanje prekinu. Pokušali su da fizički probiju kordon policije i privatnog obezbeđenja i spreče izglasavanje jednog pogubnog dokumenta. Privatni i državni batinaši uzvratili su silom, naravno, prekomernom. U tekstu, međutim, neće biti reči o nasilju države, već naroda.

Vučević nema dilemu oko toga šta se desilo prošlog četvrtka ispred zgrade skupštine Vojvodine: „Policija nije bila na ogradi, a mirni demonstranti ili građani, kako se plasira u pojedinim medijima, razvaljuju ogradu i kreću na zgradu skupštine kada ulaze odbornici. Tada policija pravi fizički koridor, ne napada ih, da bi stvorila uslove za rad Skupštine i oni tad napadaju policiju. Ja se divim MUP-u i PU Novi Sad kako su bili trpeljivi.“ O trpeljivosti batinaša ubedljivije od svih reči ovog sveta govore slike i snimci. Ako zanemarimo, što nije tako jednostavno, Vučevićeve laži o uzdržanoj reakciji policije i privatnog obezbeđenja, ostatak njegove izjave zaista odgovara istini.

Vučević je u pravu kada kaže da su pobunjeni ljudi došli s namerom „da prekinu sednicu Skupštine grada“. Da bi sve izgledalo uverljivije, u priču se potom uključuje i Vučić. Ako su demonstranti pokušali da nasilno spreče izglasavanje GUP-a, onda su pripadnici policije i obezbeđenja reagovali baš onako kako je primereno u demokratskim zajednicama. „Njihov posao je da zaštite objekat od nasilnog upada. Dakle samo da postavimo stvari onako kako jesu.“

Kako ne bi sve ostalo na hladnom i uzdržanom tonu predsednika SNS-a, Vučević čitavu priču zaokružuje živopisnom slikom alterantivne istorije zasedanja novosadske skupštine: „Ne znam šta su očekivali? Da nas tuku? Valjda im je to bio cilj. Valjda su želeli da napadnu gradonačelnika, ali da on ne može da se brani, da ne sme ni policija, niti obezbeđenje Skupštine da ga brane. To bi valjda bio vrhunac demokratije.“

Nisam ubeđen da bi u slučaju probijanja kordona demonstranti fizički napali poslanike i gradonačelnika, ali sam siguran da bi fizičko sprečavanje usvajanja GUP-a bio istinski čin demokratije. U pokušaju da poentira ironičnim pozivanjem na demokratiju kako bi ogolio brutalnost i antinarodnost okupljenih ljudi, Vučević je, Vučićevim rečima, postavio stvari onakve kakve jesu.

Zamislimo uzdržanijeg člana naprednjačkog dvojca Vu kako na konferenciji za medije podiže obrve pitajući nas, kakvu mi to sliku o demokratiji imamo kada nasilan upad u predstavnički dom naroda smatramo demokratskim. Naravno, pitanje je retoričko, ne zato što mi na njega ne bismo imali dobar odgovor, već zato što u autokratiji u kojoj živimo ne bismo imali priliku da ga izgovorimo. Racionalni Vu potom bi ponovio kako su izabrani narodni predstavnici usvojili dokument koji je prethodno izradila grupa stručnjaka i koji je pre usvajanja prošao sve potrebne javne rasprave. Par sekundi tišine, pućenje usana i još jedno retoričko pitanje: „Odakle nasilnicima legitimitet da nasilno ruše demokratske odluke?“

Srećom, nismo na konferenciji za medije pa prostora za odgovor ima na pretek. Novi novosadski GUP pisan je tako da od njega koristi imaju samo građevinski investitori i politička elita. GUP je gotovo paradigmatski primer kako se planira neoliberalno uređenje grada. Interesi male grupe pojedinca kriju se iza priče o lepoti i prosperitetu. A neoliberalna „lepota i napredak znače nepravdu i nasilje (nad zakonima, javnim interesom i najugroženijima)“. Demonstranti koji su se pobunili protiv novog GUP-a uputili su prethodno 12 hiljada prigovora na početni nacrt od čega je usvojeno samo njih par. Potom su zahtevali da se u ime građana novosadskoj skupštini pre glasanja obrati Nebojša Milenković. I to je odbijeno. Jedini način da se pokuša sačuvati javni interes bio je probijanje kordona i prekid skupštine.

Mada bi ovaj vid nasilja zaista bio u skladu sa javnim interesom, možemo se i dalje pitati da li je on i dalje demokratski. Vratimo se kratko Vučeviću. „Možete da protestujete uvek i kad god to želite, ali ne možete i da budete nasilni. Nema proboja ograde, nema proboja policijskog kordona, a da ne očekujete reakciju.“ Jasno je kako Vučević razume demokratiju. Narodu je dopušteno sve sem da utiče na političke odluke. Može protestovati, podnositi žalbe, može pisati peticije, ali uticati na političke odluke ne može. Drugim rečima, Vučevićeva demokratija znači formalno učešće građana bez pristupa stvarnim mestima odlučivanja.

Čak bi se i preko ovoga moglo preći da postoje minimalni uslovi izborne predstavničke demokratije. Građanima, međutim, nije zabranjeno samo da utiču na odluke narodnih predstavnika, već i da te predstavnike slobodno biraju. Setimo se samo Lučana: nema demokratskog izbornog proboja, a da ne očekujete reakciju.

Da skratimo, u nedemokratskim režimima svaka nasilna borba za javni interes zaista je vrhunac demokratije. To nije samo revolucionarno nasilje proboja, već poslednja linija odbrane onoga što je od javnosti preostalo.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 27.07.2022.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Novosadski pokret otpora