Žena Mine Minića je tog dana 2005. otvorila vrata visokom čovjeku koji se raspitivao da li je to kuća “akademskog profesora Mine Minića”. Visoki gospodin predao je gospođi Minić buket cvijeća i poljubio joj ruku. Kada je gospodin Minić, niski, jeftini srpski vidovnjak – u stilu čitača sudbine iz janjećih kostiju – izašao na vrata, zatekao je “vrlo čudnog” čovjeka koji se predstavio kao Dragan Dabić.

Propali brak

Nosio je dugi kaput i gospodski šešir. Skinuvši ga, otkrio je duge sijede vlasi svezane u kljunasti repić na potiljku. Duga brada podsjećala je na žbun. Prema Minićevoj prvoj impresiji, koju je podijelio sa mnom, Dabić je izgledao “poput monaha koji je učinio nešto bezobrazno s monahinjom”. Dabić je upitao Minića da li je on poznati “majstor radiestezije”, majstor tehnike koja se umjesto na rašlje, bazira na privjesku zvanom visak. (Ovisno od problema kojim se bavi, radiestezija datira još iz vremena egipatskih faraona, odnosno od prije nekoliko decenija do čovjeka zvanog Albert Abrams u San Franciscu).

Nedugo prije nego što je Minić otvorio vrata svoga doma, jedan drugi beogradski vidovnjak, Dušan Janjić, imao je sličan susret. Visoki gospodin u istome odijelu pojavio se jednoga dana, s cvijećem u ruci za njegovu suprugu. Dabić je izrazio izuzetno divljenje za Janjićeve talente – posebno za njegovu moć učitavanja energetskih mreža spravom zvanom Multi-Zap Zapper.

Nakon pribavljanja sopstvenog Zappera i viska, Dabić se uzdigao na profesionalni nivo Minića i Janjića. Većinu vremena provodio je u Minićevoj kancelariji, skromnoj podrumskoj sobi s improviziranim stolom – policom za knjige postavljenoj na dvije stolice. Ponekad bi Dabić tu i spavao na malenom krevetu. Kada bi ga Minić i Janjić upitali za prošlost, odnosno detalje iz privatnog života, bio je neodređen. Govorio bi da je živio u New Yorku. Međutim, brak sa ženom, koja je u New Yorku ostala s djecom, završio se loše. Minić je zapamtio da je njegov prijatelj posjedovao “četiri ili pet” mobilnih telefona koji su neprestano zvonili. “Uvijek bi uspijevao da se svima javi”, objašnjava Minić. “Zbog toga sam i pomislio da je špijun.”

Ali, nije bio špijun. Kao i ostatak svijeta, i Minić i Janjić su bili šokirani kada su prošloga jula saznali da je njihov visoki štićenik upadljive frizure zapravo Radovan Karadžić, najtraženiji i najprogonjeniji ratni zločinac na planeti.

Hippie zločinac

Za mnoge Srbe Karadžić je paradoksalna figura. U istom dahu su u stanju elokventno govoriti o njegovom heroizmu i osuđivati njegove zločine. Kao što je Jasmina Tešanović prošlog ljeta napisala za američki websiteBoing Boing, Srbija je sama po sebi izgledala kao bipolarni Dabić-Karadžić personalitet – fikcijska i dobrostiva sadašnjost sagrađena na negiranju krvave prošlosti. “Još od pada Miloševića”, pisala je, “Beograd živi dvostruku egzistenciju.”

U vrijeme hapšenja, Dragan Dabić je bio manja zvijezda prijestolnice. Imao je svoju kolumnu u nacionalnom magazinu. Bio je zvijezda u usponu vitaminske kompanije sa sjedištem u Connecticutu te sarađivao s poznatim seksologom na knjizi o terapiji za oživljavanje spermatozoida.

Nakon što je Karadžić prošloga jula otpremljen za Haag da odgovara za ratne zločine, pojavila su se neka komplicirana pitanja. Stupio sam u kontakt s Tešanovićkom, čiji su antiratni tekstovi postali popularni krajem 90-tih, i ona se složila da bude moj vodič kroz srpsku kulturu alternativne medicine, kako bih saznao kako je nacionalist poput Karadžića sebi izgradio takvu hippie personalnost. Kako je živio sve to vrijeme i kako je svoje karakterne osobine, među jedačima tofua, približio vrijednostima “jednoga svijeta”. Ko su bili srpski bioenergetičari i iscjelitelji među kojima se skrivao tri godine? I šta oni sada misle o njemu?

Ne zna se tačno kada je stvoren karakter doktora Dabića, ali mi je Bruno Vekarić, glasnogovornik ICTY-a u Beogradu, rekao da se Karadžićev novi identitet počeo formirati u vrijeme kolapsa njegove vlasti. Istražitelji Tribunala kažu da vjeruju da je srpska tajna služba bila ta koja je Karadžiću izdala dokumente na ime Dragana Dabića, nevinog seljaka, koji nikada nije mnogo putovao, te je tako postao savršena osnova za izgradnju karaktera. “Smatram da je tajna policija zaključila da je najsigurnije koristiti identitet seljaka, koji se nije previše kretao”, rekao je Vekarić na srpskom, a Tešanović ponovila.

U prvoj polovini decenije Karadžić se skrivao najmanje na način da je puštao kosu. ICTY je sumnjao da se skriva po srpskim selima, a da su glasine o tome da je u inostranstvu širili simpatizeri kako bi zavarali trag Tribunalu. Ipak, 2005. se pojavio kao Dragan Dabić, kucajući na vrata Miniću i Janjiću s buketima ruža za njihove gospođe.

Pogrešna procjena viska

S Minićem, majstorom radiestezije, susreo sam se u restoranu na Dunavu. Večerali smo miješano meso. Tanki dimovi cigaretnog dima uzdizali su se iz ruku nekolicine gostiju, te onih koji su čekali na Minićeve usluge.

Prije nego što smo započeli razgovor o Dabiću, Minić je insistirao da iskoristi svoj visak kako bi saznao više o meni. Držao je varljivi privjesak u svojoj ruci. Struna ga je povezivala s drugim privjeskom, koji je blago njihao prema meni. “Vi imate ruske krvi”, rekao je, dok sam kušao kobasice. Prekinuo sam ga objasnivši da je moje porijeklo ustvari predominantno škotsko.

“Vi ste visokopozicionirani zvaničnik u armiji”, nastavio je. Još od vremena koledža uvijek sam bio samo – zaposlen; teško da se moglo govoriti o armiji. Jedini subordinirani, koji se pokorava mojim komandama, je moj pas, a i on je poprilično sumnjiv po tom pitanju.

Minić je sklonio visak, uz smiješak koji je zračio iskrenom satisfakcijom, baš kao da je želio da mi da nešto vremena, nakon uživanja u strahopoštovanju prema njegovoj radiesteziji, da se razmekšam.

Minić mi je želio objasniti na koji je način doprineo velikom napretku u svijetu radiestezije. Tipično – bile su to sage o njegovom artističkom mlataralu – visku od željeza prekrivenom pčelinjim voskom. Ipak, Minić je razvio dvostruki visak – tj. dva mlatarala povezana strunom. O razlikama modela raspravljao je sa mnom satima. Dr. Dabić je ipak bio mnogo više impresioniran Minićevom inovacijom i ponekad je provodio čitave dane uređujući Minićev još neobjavljeni manuskript, Akademska i svjetska besmrtna nova dvoručna radiestezija Mine Minića sa dva klatna.

Za svijet alternativne medicine ispostavilo se da je idealno utočište za čovjeka koji nešto skriva o sebi. Svakom takozvanom iscjelitelju kojeg sam upoznao u Beogradu bila je bitna samo jedna stvar – njegov vlastiti metod liječenja. Budući da je u svemu najbitnija bila tehnika viska ili energetska polja, razgovor bi se satima oduljio samo u tom pravcu. Janjić, čovjek koji je ovladao energetskim poljima, zapamtio je Dabića kao čovjeka koji je uvijek zapitkivao o njegovom radu, ali je rijetko govorio o sebi. “Nikada ne bi sjeo s nama da jede”, prisjetio se Janjić.

Još je jedan aspekt Dabićeve transformacije jasan na fotografijama. Gubljenje tjelesne težine bio je njegov drugi način skrivanja. Lice mu je postalo udubljeno, što je umanjivalo i narušavalo izgled njegovih očiju. Repić, koji je mijenjao njegovu visinu, odvlačio je pažnju od lica, već obraslog u grmastu bradu. Dabić je također poprimio beogradski akcent, znatno drugačiji od svoga, poput Alabamca koji govori bruklinski. Na kraju, Dragan Dabić je postao persona koja je zamračila svaku fizičku, zvučnu i historijsku karakteristiku vezanu za Radovana Karadžića.

Savršena transformacija

“Preko puta Dabićevog stana u Novom Beogradu živjela je žena koja je radila za Interpol”, rekao mi je Vekarić iz ICTY-a. “Svakog jutra, ova žena je uključivala svoj kompjuter i na njemu su bile slike Radovana Karadžića i Osame bin Ladena. Svakog jutra poželjela bi dobro jutro Draganu Dabiću.” Nikada nije ni najmanje posumnjala ko su joj susjedi.

Vremenom je Karadžić pronašao iscjeliteljsku metodu koja je izvrsno radila u daljnjoj izgradnji Dabićevog karaktera. Odabrao je vrlo jednostavnu, rustičnu, drevnu praksu, nešto gotovo opće: bioenergiju. Dabić bi pružio dlan svoje ruke nekoliko centimetara od nečijeg tijela kako bi ga izliječio balansirajući energetske tokove. I dok su svi znali mnogo priča o čudesnim Dabićevim iscjeljenjima, niko me nikada nije upoznao s nekim od sretnih pacijenata.

Do 2006., njegova persona kao bioenergetičkog iscjelitelja bila je toliko usavršena da je počeo istraživati druge grane alternativne medicine. Počeo je učestvovati u seminarima Balans Medike, poznate biljne klinike u srcu starog Beograda. Devetnaestovjekovna zgrada ima visoke, fantastične plafone ukrašene dekornom drvenarijom. Kada sam posjetio Jadranku Šunić, direktoricu klinike, ustanovio sam da su drvene stepenice u njenom uredu ukrašene čipkanim jastucima. Njeni klijenti nisu bili ruralni seljaci, koji su željeli da im se očita sudbina, već “zaposleni ljudi”. Šunić je objasnila: “radni ljudi koji nemaju previše vremena”.

Balans Medika nudi bezbrojne seminare u nastajućim poljima alternativne medicine i Dabić je uskoro bio regularan posjetilac. “Ljeti bi nosio bijeli, a zimi crni šešir”, kazala je Šunić. “Imao je dugi kaput i ljeti i zimi i dva para rukavica, bijele i crne. Uvijek bi skinuo svoj šešir i naklonio se. Njegov hod je bio lagan i uljudan.”

Priča o ratnom zločincu koji se skriva među new age iscjeliteljima, američkom uhu može zvučati kao klasična priča o paralelnom univerzumu. Ipak, u Srbiji su stvari mnogo kompliciranije. Karadžićev ulazak u zajednicu koja ga je usvojila bio je preduprijeđen njegovom pretpolitičkom karijerom pjesnika, psihijatra u svijetu tradicionalne medicine te prevaranta koji je prodavao lažna medicinska uvjerenja ljudima koji su njima željeli ostvariti pravo na invalidsku penziju.

Također je bilo tačno da je u komunističkoj Jugoslaviji, kako mi je Tešanović objasnila, alternativna medicina, zajedno s drugim drevnim praznovjerjima, bila potiskivana, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu. U Srbiji je tada politika alternativne medicine postala raj za desničarske antikomuniste – izraz drevnobalkanskog naslijeđa. U ratu protiv bosanskih muslimana, Karadžić i njegovi srpski nacionalisti su tako usvojili gusle, jednožičani narodni instrument, i pretvorili ga u kulturni simbol nacionalnog ponosa. Većina alternativnih iscjelitelja koje sam upoznao imali su na svom zidu gusle ili barem neki djelić ovog instrumenta na polici.

Dok je Dabić pohađao časove u Balans Mediki, Šunić i ostali organizirali su novu grupu: Asocijaciju Nikole Tesle. Poznati srpski izumitelj nije samo dijete rodne grude koje je dobro radilo: njegovo ime svugdje je neka vrsta nade da svjetlucajući ispod tegobne materijalističke površine našeg svijeta leže fantazmagorične moći skrivenog kraljevstva. Jedna od osoba koja je bila voljna da pomogne u konstituiranju Asocijacije Tesla, bio je Dragan Dabić.

Spermosan za ženskaroše

Povelja se doima kao razumski poziv na profesionalizam i apelira na iscjelitelje da sebe shvataju ozbiljno i da se organiziraju u moćan lobi. Glavna namjera jeste uvezati haotični svijet bogat divljim subspecijalnostima, koje uključuju sve od starih gatara s viskom do bioenergetičkih tehničara, apiterapičara, holističkih medicinara, praktičara qigonga, fitoterapeuta, iridologa, kineziologa, pobornika kvantne medicine, magnoterapije, terapije mikrotalasnom rezonancom, neurolingvističko programiranje, reiki i “druge metode”, kako bi bile priznate od strane oficijelnih organa, zajedno sa svjetlosnom terapijom, terapijom boja i aplikacije Teslinog VK elektriciteta.

U oktobru 2007., Janjić je svoga prijatelja Dabića obavijestio o velikoj konvenciji alternativnih i tradicionalnih iscjelitelja u Beogradu, sponzoriranu od strane nacionalnog magazina za alternativnu medicinu – Zdrav život. Tamo je upoznao Gorana Kojića, tadašnjeg urednika magazina, ispijenog, blijedog čovjeka krompirastog lica, akcentiranog brkovima. Kojić mi je odmah rekao da je osjetio Dabićevu harizmu i entuzijazam, posebno nakon što se Dabić ponudio da piše kolumnu u Kojićevom magazinu. Kojić ga je priupitao za obrazovanje i potom čuo potresnu priču o razvodu sa ženom u New Yorku, koja mu odbija poslati diplomu. Kojić nije želio vršiti pritisak. “Malo je nezgodno pitati nekoga za diplomu”, objasnio mi je.

Dabićeva kolumna se zvala Meditacije i pojavila se u pet brojeva, prije nego što lovci na ratnog zločinca nisu prekinuli Dabićevu novinarsku karijeru. Ipak, u kolumnama nalazimo samu matricu vrlo svojstvenog karadžićevskog poziva na nacionalizam – kao da je njegova avantura u alternativnoj medicini samo potraga za drugim guslama, opskurnim simbolom koji bi mogao katalizirati narod – i to u kremastoj prozi magazina Zdrav život. Svaki je članak prepun rečenica u stilu: “Susrest ćete se sa svjetlošću i onime što je moguće u razumijevanju Boga, ne sa njegovom suštinom, već njegovom manifestacijom kroz energiju.” Takvih rečenica je mnogo. U svakoj kolumni spominje se tihovanje, oblik srpske meditacije rezerviran za najsvetije monahe Srpske pravoslavne crkve. “Nema vidnog razloga zašto tihovanje ne bi trebalo biti raširena praksa u postizanju zdravlja i duhovne obnove”, pisao je Dabić. Bojao se da će ljudi koji koriste druge tehnike “biti iskorišteni i postati indoktrinirani istočnjačkim metodama”. Kao svaki dobar nacionalist, prizvao je majku Srbiju: “U našim podnebljima, tihovanje predstavlja veliku duhovnost i religiozni osjećaj.” Sve što dolazi iz domovine je bolje: “Ako koristite tihovanje, postići ćete više stanje bića, jer ono dolazi iz naše vlastite kulture.”

Do sredine 2007. prijatelj doktor upoznao je Dabića s društvom u Cli Viti, firmi koja proizvodi vitamine, s centrom u Connecticutu, a koja ga je ovlastila da prodaje njene proizvode u Beogradu. Više ljudi koji su vidjeli uglađenog prodavača u akciji, rekli su mi da je bio veoma vješt u onome što bi se, u postmadofskoj eri nestašno nazivalo piramidalno reklamiranje.

U isto vrijeme, Dabić je sklopio ugovor sa Savom Bojovićem, lokalnim renomiranim seks-terapeutom, visokim, krupnim čovjekom. S Bojovićem sam se susreo na kafi. Nosio je zeleno odijelo, zelenu usku majicu i zeleni rupčić porubljen zlatom. Njegova najdraža boja bila je – šumska zelena, rekao mi je, jer ga podsjeća na seljačku Srbiju djetinjstva. Korice knjiga koje je napisao odgovaraju odijelu. Napisao mi je posvetu na svom djelu od 1.043 stranice, veoma šarolikoj Humanoj reprodukciji i to zelenom tintom, specijalnim perom koje nosi.

Bojović je čovjek mnogih invencija i teorija i tako su se Dabić i on i upoznali. Objasnio je da se njegovo trenutno istraživanje sastoji iz studiranja penisa svoga naroda. Prije nego što smo počeli diskutirati o Dabiću, insistirao je da mi pokaže foto album s nekih 2.000 sredovječnih penisa srpskih muškaraca. Bojović je saopćio da je nedavno dokazao da srpski muškarac aktivno ima seksualne odnose do 102., a srpske žene do 84. godine života.

Činio se izuzetno zainteresiranim za tretiranje “žena vruće krvi koje ne mogu živjeti bez seksa”. Za njih je izumio specijalni uređaj zvani Aplikator, koji obezbjeđuje “blagi orgazam” i koji se također preporučuje (insistirao je da mi kaže, uprkos naporima da ga zaustavim) “muškarcima koji imaju probleme s debelim crijevom ili zatvorom”. Bojović ne ignorira ni aktivne muškarce. Posebno za ženskaroše je izmislio Spermosan. Radi se o malom metalnom lončiću koji se pričvrsti na testise; kroz lončić Bojović pušta “blagi električni naboj, koji čini da se sperma uspava i tada ženskaroš može ići u akciju bez straha od neželjene trudnoće”.

Iako je ovaj izum “najvrjedniji divljenja”, kazao je da broj klijenata koji se koriste Spermosanom “nije veliki”. U njegov svijet uređaja i zamisli ušao je Dragan Dabić. “Stavio je ruke na moje obraze i osjetio sam strašnu energetsku toplinu”, rekao nam je Bojović. Dabićeve tople ruke dale su Bojoviću ideju. Stavio je nešto bolesne sperme pod mikroskop. “Držao sam spermu pod mikroskopom, a on je pomjerao ruku lijevo-desno”, objasnio nam je Bojović. “Držao je ruke neko vrijeme, i, kada sam ponovo pogledao kroz mikroskop, bio sam ugodno iznenađen da su se spermatozoidi micali brže.”

Cijena Dabićevog hapšenja

Bojović i Dabić su uspješno ponovili eksperiment s mikroskopom deset puta. “Imao sam namjeru razviti metodu kojom bi Dabić liječio naše pacijente držeći im jednu ruku ispod testisa a drugu na vrhu testisa”, objasnio je Bojović. Na nesreću neplodnih Srba, Dabićevo hapšenje okončalo je eksperimente s testisima.

Bojović je rekao da još uvijek vjeruje u svoju terapiju plodnosti i da je bioenergetički iscjelitelj, kojeg je poznavao kao Dabića, bio u potpunosti iskren s njim. Ustvari, gotovo svaki iscjelitelj s kojim sam govorio u Beogradu odbijao je svaku mogućnost da je bio prevaren na bilo koji način. “Nisam se osjećao prevarenim”, rekao je Bojović. “On me nije prevario.” Činjenica da su Dabićevo ime i cjelokupan personalitet bili prevara, za njih je marginalan fakt.

“Nisam se osjetila prevarenom s njegove strane”, kaže nam gospođa Šunić iz Balans Medike. “Svako ima svoj razlog da bude prerušen.”

Ni jedan od iscjelitelja nije bio u stanju povezati političara koji je nadgledao masovna ubistva i silovanja sa spiritualnim čovjekom, poznatim po svojim lakim manirima i koji je, povremeno, znao ispričati poneku šalu. Interesantno, prema Kojiću, Dabić je izbjegavao svaku diskusiju o politici. Ipak, ponekad je srpski ponos izbijao iz njegovih šala, posebno samokritizirajućih koje se mogu čuti u područjima gdje Srbi žive (u Bosni i Crnoj Gori), ali i u Hercegovini gdje Srbi sebe smatraju hrabrima, divljima i nemilosrdnima. Vic je glasio ovako: “Bile tri srpske žene. Bosanka krije novac od muža u knjizi, budući da Bosanac nikada neće uzeti knjigu u ruke. Crnogorka sakrije pod lopatom, jer Crnogorac sigurno neće uzeti lopatu da radi. Ali gdje novac ostavlja Hercegovka? Na stolu – jer, majčin sine, uzmi novac ako se USUĐUJEŠ.” U sobi punoj srpskih iscjelitelja, ovaj vic je bio urnebesan. Za njih je posve nemoguće da je čovjek koji je ispričao ovaj samoponižavajući vic – ratni zločinac.

“Ja ne poznajem Radovana Karadžića”, insistirao je Janjić, Multi-Zap Zapper. “Niko od nas nije poznavao Karadžića. Postoji samo jedna istina, vjerujte mi, i to je istina da smo mi poznavali samo Dragana Dabića.”

Za njih, Dabić nije najlukaviji Zelig moderne Evrope, već radije autentično utjelovljenje nekog unutrašnjeg i milosrdnijeg Karadžića. Više njih je sugeriralo da je Dabić zapravo istinska osoba, a da je Karadžić, ratni zločinac, zapravo fabrikacija.

Postojala je i druga grupa s kojom se Karadžić socijalizirao izvan sigurnog kraljevstva alternativne medicine: ljudi s kojima je pio. Relativno blizu kraja svoje karijere bioenergetičara, navraćao je, kao Dabić, u malu radikalnu desničarsku kafanu u predgrađu Beograda, okupljalište nacionalističkih pijanica i vojnih veterana, zvanu Luda kuća.

Te smo noći Tešanovićka i ja posjetili ovu sobicu, koja je bila ispunjena zlokobnim figurama: starim hramajućim vojnikom u beretci i ožiljkom; čovjekom sa zalizanom crnom kosom, jednim zubom i dugim licem nalik na sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada; i drugim čovjekom, tako pijanim da je opržio lice upaljenom cigaretom koja mu je ispala iz usta. Barmen je izgledao kao namrgođeni Tim Roth. Jedan ultrasumnjičavi tip u ogromnoj maskirnozelenoj jakni, razrok na jedno oko, zvjerao je uokolo kao stari pirat. Kada je čuo da sam Amerikanac, fokusirao je svoje kolutajuće oko na mene i posmatrao me dva neprekidna sata.

Vlasnik Tomaš Kovijanić bio je sretan da nam ispriča priču o svome poznatom patronu. “Kasno, tu večer, Dabić je prolazio pored restorana. Čuo je zvuk gusala. Vrata su se otvorila, a velika bijela ptica je uletjela.”

Kovijanić nam je ispričao priču o košnici punoj meda koja je pala s obližnjeg drveta. Ljudi su počeli paničiti i poprskali su je otrovom. Dabić je uskliknuo: “Ljudi, molim vas, ne ubijajte pčele. One su živa bića. Niko ne bi trebao ubiti živo biće.” Slične su priče ispunile večer, eventualno se smjenjujući kazivanjima o čudesnim izlječenjima djece koja su patila od depresije, a koje je kontakt s doktorom Dabićem ponovno učinio funkcionalnim i produktivnim članovima društva.

Izdaja Lude kuće

Kako je noć prolazila, a Kovijanić pio čašu za čašom lozovače – rakije od grožđa – priče su se sve više i više bližile granici gdje je Karadžić Dabić i obrnuto: mitologiji. Ovdje, u Ludoj kući, Radovan Karadžić je istovremeno veliki lider i sveti čovjek, hrabri branilac srpske čistote i blagi duhovnjak, čija je ljubav prema životu bila tolika da bi branio pčele. Ipak, svaka vesela priča o svetom Radovanu Karadžiću završavala je s mračnom sumnjom da je završetku ove epike prethodila isplaćena cijena. U kafanskoj gužvi, svi su pretpostavili da je nekome isplaćeno pet miliona dolara da izda Karadžića – pretpostavka nepotvrđena izvan Lude kuće. Legenda o velikom vođi završila se, kako su oni smatrali, kao i tolike druge naracije iz srpske historije – izdajom.

Vojni oficir koji je šepao prišao je stolu kako bi ponosno proglasio da je ponosno služio u Karadžićevoj vojsci. Uzeo je gusle sa zida i započeo guslati o svome vođi koji je sproveden u Haag. Ako je cilj bila poruka, onda je poruka gusala naricanje i izdaja. Jedina žica odzvanjala je melanholičnu poruku. “Braćo Srbi!”, naricao je kapetan, “sasjekoste svoja krila za šaku krvavih dolara; izdadoste takvog vožda, najvećega gerilca Evrope!”

Lozovača je tekla, a mala se gomila sve više okupljala oko moga stola. Upozoren sam od tipa zvanog Blagojević na njegovu rodbinu u Chicagu. Rečeno mi je nebrojeno puta te večeri da mi je bolje da napišem istinu – njihovu istinu – a frekvencija upozorenja se uvećavala. Platio sam račun, zahvalio gazdi i izašao na prednja vrata. Onaj nalik na Assada krenuo je za mnom insistirajući da ostanem na piću s njim, zahtijevajući da mi kupi lozovaču.

Objasnio sam preko Tešanovićke da mi je kao američkom novinaru zabranjeno da mi drugi plaćaju pića. S druge strane, bilo bi mi drago da ja njemu platim piće. “Ne želimo tvoj prljavi američki novac!”, zavrištao je Assad. Ljudi su počeli ustajati od svojih stolova i kretati se prema meni. Tešanovićka je simultano prevodila i pokušavala da me izgura kroz vrata, ali su njeni napori bili usporeni mojim nespretnim pokušajima da se odbranim. Trebale su mi dobre dvije minute da shvatim da će me uskoro snaći dobro staro batinanje.

Tada je Tešanovićka vrisnula: “Ja sam Hercegovka i ovo vrijeđa moju čast!”

Bar se za sekundu utišao. Guslar, armijski kapetan, stao je na svoju nogu ispunjenu gelerima i uzviknuo: “Uvijek ću braniti čast Hercegovke.” (Za zapisnik: u desničarskim srpskim kafanama, nakon duge noći ispijanja lozovače, čast srpske žene je mnogo bolja odskočna daska, nego protokol reguliranja troškova).

Iznenada su pravila kafanske svađe bila suočena s viteškim kodom srpske poezije. Gazda, svjestan da u kafani lebdi neodlučnost između dva drevna zova, mahnu egzibicionistički rukom prema vratima. “Amerikanac i žena”, rekao je suho i otpravio nas u mrak, odakle smo ubrzo nestali kako bi našli autobus koji bi nas vratio u stari dio Beograda.

Surealizam ili maska

Kada je svanulo, Goran Kojić, urednik Zdravog života, želio je još jednom razgovarati s nama. Činio se da su ga najviše mučile kontradikcije iz bliskih trenutaka njegovog života. Da li je uloga blagoga duhovnjaka bila potpuna varka i prikrivanje za mračnu, nasilnu i bestijalnu dušu? Ili je bilo neke istine u Dabićevom karakteru?

“Postoje dvije opcije”, rekao je Kojić oprezno, uzdržano, kao da se obraća naciji. “Ili smo svi mi zaista gomila budala i ludaka koji su vjerovali u postojanje nepostojećeg čovjeka Ili je”, rekao je, “po srijedi pokajanje.”

“Vjerujete li da se čovjek može promijeniti?”, upitao me tužno. Onda je rekao: “Karadžić je Karadžić. Živio je prije Dragana Dabića. Moja tvrdnja je da su oni ista osoba u borbi na život i smrt.” Kako to Kojić vidi, Karadžićevo suđenje koje treba početi u septembru, je mnogo više od optužbe za ratne zločine; radi se o unutrašnjem sukobu podijeljenog čovjeka. “Ako Dabić porazi Karadžića, onda postoji ne samo šansa da preokrene svoj život, već da mnoge druge ljude ubijedi u mogućnost transformacije od lošega ka dobrom”, rekao je Kojić. Ali: “Ako Dabić izgubi bitku, Bog će mu okrenuti leđa.”

Kraj će biti kao epska pjesma za gusle, ali ne tradicionalnog žanra – više surealistična. Kraj, rekao je Kojić, će biti “svjedočanstvo čovjeka za kojeg mnogi kažu da nikada nije postojao, ili drugoga za kojeg svi kažu da je prvoga koristio kao masku”. Nastavio je: “Bit će i drugih karaktera u priči, ali ova dvojica su protagonisti, i oni se bore za svoje živote.”

Jack Hitt, The New York Times, 22.07.2009.

BH Dani, 31.07.2009.

Peščanik.net, 02.08.2009.