Stigla je sezona slava, međutim one u novijoj verziji srpskog pravoslavlja manje znače slavljenje svetačkih vrlina, a više proslavu sarmi, prebranca, pečenja i sitnih i krupnih kolača. To onda po sili prirodnih zakona dovodi do osetnog povećanja telesne težine pravoslavnog stanovništva.

Sve smo bedniji, a sve deblji. Ta jednačina je odavno rešena, ona je rezultat lošeg načina ishrane ali i još nečega – sve manjeg korišćenja mozga koji troši najmanje petinu svih kalorija koje unosimo u organizam. Kada mozak drema, kalorije, šta će, kud će, odu u stomak ili guzu. Pitanje svih pitanja je zbog čega toliko uporno opstruiramo rad velikog mozga. To je glupo i iracionalno traćenje života, koji je ionako sve kraći i nesrećniji. Međutim, izgleda da u toj opstrukciji ima nečeg krajnje prirodnog i racionalnog. Neki poznati stručnjaci su, ispitujući razvoj ljudskog mozga kroz istoriju, zaključili da nije bilo logike da čovek razvija veliki mozak i na to troši kalorije u vreme kada mu je život bio kratak. Dug životni vek je, kažu oni, od presudne važnosti ukoliko želite da vam se investicije u veliki mozak isplate. Kao narod koji izumire i živi sve kraće – izračunali smo da nam se investiranje u veliki mozak ne isplati i time smo još jednom pokazali da nam tržišni način razmišljanja nije stran, naprotiv, to nam je upisano u DNK.

Pohodili su nas ovih dana razni strani državnici koji nas, a šta bi drugo, snažno podržavaju na evropskom putu. Međutim, malo-malo pa nam neko prepričava šta su mu ti stranci rekli u kafani ili na hodniku, popularnije rečeno na marginama skupova. Tako smo saznali šta je Dačiću rekla Anglela Merkel, a sada nam je zgodnu anegdotu prepričala i Sonja Liht, predsednikova savetnica, žena koja ne skida ruku sa predsednikovog bila i povremeno nam tumači njegova raspoloženja i misli. Naime, reče nam Liht, u susretu sa britanskim ministrom za Evropu, radoznali Englez se interesovao za sve i svašta, a jedno od pitanja bilo je: o čemu razmišlja prosečna Srpkinja kada se probudi – o svakodnevnim obavezama i porodici, ili o političkoj situaciji. Ne znam koliko je predsednikova savetnica bila ironična kad nam je ovo prepričavala, ni šta mu je odgovorila, međutim pitanje je skroz na mestu. Problem je jedino što prosečna Srpkinja kada se probudi, ako hoće da preživi dan, ako hoće da misli o porodici, mora da misli i o političkoj situaciji. Mora da razmisli da li će joj, sad, kad je kampanja počela, Rasim Ljajić, Palma ili Verko dati veći dečiji dodatak ili neće, mora da misli o tome da li će joj starije dete pretući službeno obezbeđenje Filozofskog fakulteta čiji dekan ili sam rektor moraju, radeći za stranke koje su ih postavile, pod hitno da uguše pobunu. Mora da razmisli da li će joj muž razbiti zube, nervozan što je izgubio posao jer je izabrao pogrešnu partiju. A šta ako joj se sin u pogrešno vreme nađe na pogrešnom mestu, kao nedavno onaj dečak u Novom Sadu, i prebije ga patrola policije nervozna zbog toga što ih je Dačić kao glinene golubove izložio nekoj patriotskoj rulji čija mu je podrška potrebna na sledećim izborima?

Navodni predsednik vlade Cvetković reče juče kako Srbija nikada nije bila slobodnija i demokratskija zemlja. O čuvenoj srpskoj demokratiji koja huji kroz milenijume neću da govorim, ali mi se čini da je Cvetković bio malo nervozan što uopšte mora da govori o slobodi i demokratiji, nije to njegov resor, slobodu i demokratiju duži Tadić. Premijeru je na vrh jezika bila Lukašenkova rečenica – u mojoj zemlji ima toliko demokratije da mi se povraća.

Nezgodna stvar sa demokratijom je to što ona podrazumeva da građani imaju pravo da znaju da li su neki veliki poslovi ili međudržavni sporazumi sklopljeni u njihovu korist ili na njihovu štetu. Verovatno ste videli šta je Savet za borbu protiv korupcije dobio od države kada je zatražio da vidi ugovor sa FIAT-om. Dobili su 100 strana precrtanih crnim flomasterom: sve je tajna, svaki veznik, zarez i ostali znaci interpunkcije. Ministar privrede Nebojša Ćirić kaže da je to Fijatov flomaster, jer Italijani ne žele da otkrivaju svoje poslovne tajne. Ni Sveti gral nije toliko čuvan kao ovaj ugovor sa Fijatom ili onaj sa Gaspromom. Čuvari grala su u slučaju FIAT-a Dinkićev kadar Nebojša Ćirić, gazda od Kragujevca Verko i još pola vlade; u slučaju Gasproma bratstvo templara čini pola države, na čelu sa Borisom Tadićem. Ministar Ćirić, slavan po tome što je pre neku godinu poslao dopis boginji pravde Nati Mesarović u kome zahteva da sudovi zaustave procese radnika protiv poslodavaca, sada se sprda sa celom javnošću objašnjavajući nam da je FIAT precrtao svaku reč u ugovoru. Ako je tako, onda su dužni da nam kažu koja sve poniženja možemo da očekujemo zbog neke investicije i da se ne iznenadimo ako Silvio Berluskoni pokaže prstom na neku maloletnu Kragujevčanku. A ako ministar laže, da makar znamo koliko nam poniženja sleduje ako on i njegov gazda Dinkić nekim čudom dobiju mesta i u sledećoj vladi.

Ja, kao prosečna Srpkinja, kada svane ovakav dan i osetim smog u vazduhu odmah pomislim na politiku. Doneli smo novi zakon koji predviđa povećanje tzv. rudne rente za eksploataciju nafte i gasa sa 3 na 7% na prihode od prodaje tih sirovina. Ministar životne sredine Dulić nas je obavestio pre neki dan da to ne važi za bratski Gasprom, jer je tako zapisano u međudržavnom sporazumu između Srbije i Rusije. Čast da potpiše taj istorijski sporazum koji nas je pretvorio u energetsku koloniju Vladimira Vladimiroviča Gasproma imao je Boris Tadić. Pitam se samo da li taj čovek zna šta piše u ugovorima ili zakonima koje potpisuje ili veruje na reč svojim školskim drugovima.

Da li na primer zna da trećina zakona koje je potpisao ne mogu da se primenjuju jer – ili nisu doneti podzakonski akti, najčešče namerno, ili ako su doneti, nema ko da kontroliše njihovo sprovođenje. Sva te agencije, kao i državna revizorska komisija, nisu, ni posle nekoliko godina od osnivanja, tehnički i kadrovski opremljene da rade svoj posao. Ipak mi nije jasno kako ljudi u tim agencijama godinama mogu da primaju ogromne plate, a da ih nije sramota, jer je jasno da ih majmunima prave oni koji su ih tu i postavili.

Nekada je na poleđini prve strane knjige koja treba da bude objavljena pisalo Nihil obstat, tj. ne postoji nikakva prepreka da se knjiga štampa. Katolički cenzor je tim rečima čitaocima poručivao da knjiga ne sadrži moralne ili doktrinarne greške. A onda je sledila reč nadbiskupa – IMPRIMATUR – neka bude štampana. U našem slučaju, cenzori zakonskih tekstova treba da budu ministarstva koja predlažu zakone, ali nadbiskupova-predsednikova je zadnja; samo on može da napiše IMPRIMATUR i da za to odgovara. Od ogovornosti za to ga neće osloboditi nikakve ucene koalicionih partnera ili saveti marketinških magova.

Ovih dana se svi utrkuju da podrže ponovni izbor Rodoljuba Šabića na mesto Poverenika za informacije od javnog značaja. Podržavaju ga iste one stranke čiji kadrovi na mestima direktora javnih preduzeća tom istom povereniku odbijaju da daju informacije koje on traži u ime svih nas. Oduvali su ga Narodna Banka, EPS, Srbijagas, viši sud. RTS i Tijanića da ne pominjem, on odbija da dostavi informacije o tome s kojim nezavisnim produkcijskim kućama je sklopio ugovore. To je sasvim logično, jer bi se onda u pola koraka došlo do stepenica vladajućih političkih stranaka u kojima sede vlasnici tih produkcijskih kuća. Zbog tzv. nedorečenosti zakona ne možemo da saznamo kako su posao dobile supruge ministara Srećkovića (zamenica direktora beogradskog sajma), bivšeg ministra Milosavljevića (portparolka Direkcije za civilno vazduhoplovstvo sa platom od 1.550 evra), žena ministra Milana Markovića (šefica kabineta direktora Pošte Srbije – plata 1.320 evra), pa nepomenuta Danica Drašković (član UO NIS-a, kao i uvek visina primanja nepoznata). Ove Valkire se neverovatnom brzinom množe po Srbiji i njihov status bi trebalo regulisati posebnim zakonom, i to po hitnom postupku.

Niko više, pa ni predsednik, ne spori da imamo razloga za očaj. Prošle nedelje je izgovorio rečenicu kojom sam sebi konkuriše za prvo mesto na top listi glupih izjava; rekao je – možda bih i ja bio ogorčen da nisam predsednik. Iz ove izjave je moguće izvesti nekoliko zaključaka – da je njemu kao predsedniku lepo, da kao predsednik uvek mora da misli pozitivno, ili možda to znači da sa svoje predsedničke osmatračnice vidi dalje i bolje nego mi koji se valjamo po ovom blatu od države koju je napravio sa svojim koalicionim partnerima i sa svojim koalicionim opozicionim partijama. Predsednik je to pomenuo odgovarajući na pitanje novinara šta misli o izjavama nekih poznatih ličnosti o tome da na sledećim izborima treba poništiti svoj glasački listić. Nije nikakva tajna da je to u ovoj emisji pomenulo nekoliko naših sagovornika. Predsednik izgleda nema pametnija posla nego da demantuje troje-četvoro nezavisnih intelektualaca do čijeg mišljenja drži koliko do lanjskog snega. Posebno besan na pomisao o praznim glasačkim listićima je ministar dugovečniji od Tomice Milosavljevića, predsednik svih ikada stvorenih koordinacionih tela, predsednik nekoliko različitih partija – Rasim Ljajić. On je, reagujući na takve ideje, upotrebio više atributa nego u celom svom životu: to je destruktivno, licemerno, besmisleno, nonsens, kontraproduktivno… O tome ćemo sledeći put, nama se nigde ne žuri, možda njihov brod plovi u pravcu EU, ali naša Nojeva barka ne plovi nikuda, samo pluta u nadi da će se voda jednog dana povući.

Najava za emisiju 04.11.2011.

Peščanik.net, 04.11.2011.