Retrospektiva Mrđana Bajića Nepouzdani pripovedač u MSU 2022-23, segment Geografija, foto: Predrag Trokicić
Retrospektiva Mrđana Bajića Nepouzdani pripovedač u MSU 2022-23, segment Geografija, foto: Predrag Trokicić

Kada kao ja čitaš Politiku svakoga dana saznaješ šta Vučić izgovara u vezi sa raznim, sve brojnijim incidentima. Srbija, na primer, nikada nogom nije kročila na teritoriju neke druge države. Vučić zaboravlja da je on lično sa „kišobranom“ bio na Palama zajedno sa Šešeljem, a sada je dodao da je u drugoj ruci imao stativ od kamere. Eto to sad znamo, a on se pita zašto je posle 30 godina nekome važno šta je on držao u rukama. Da li je nekoga uvredio, da li je rekao nešto, dao neku izjavu, pita se predsednik. Da bi odmah prešao u napad. Ne, nego im smeta Vučić zato što Srbija napreduje. Kada je on postao premijer Srbija je sa platama zaostajala u odnosu na BiH za 70 evra, a sada će imati za isto toliko veće plate nego oni tamo, što će se i pokazati, samo da pričekamo na obračun u martu. Od 1945. do njegovog dolaska na vlast Srbija je bila iza BiH, a sada je odande zbog uspešne Srbije koja ih je prešišala otvoren lov na Vučića. Tako stoje stvari, uhvatila ih nervoza.

I njemu i Dačiću su puna usta licemerja EU (Ameriku u poslednje vreme retko pominju, sem da ona ima razumniji odnos prema Srbiji), jer neopravdano napada Republiku Srpsku i njen separatizam, pri čemu toj Evropi nimalo ne smeta separatizam Kosova, nego traži od Vučića da normalizuje odnose sa Prištinom, to jest zahteva uzajamno priznanje dve zemlje. Isto važi i za Ukrajinu. Vučić ističe kako on Donjeck, Lugansk i Krim smatra teritorijom Ukrajine i zalaže se za njen teritorijalni integritet, a iz EU ga uporno ucenjuju i maltretiraju da uvede sankcije Rusiji. Neće to učiniti, a prekjuče je u naslovu na prvoj strani Politike saopštio: „Siguran sam da Srbija neće skoro u EU“. Ljuti se zato što su zlobnici njegovo pozadinsko i odvojeno sedenje, iza dva paralelna reda na skupu u Davosu o Zapadnom Balkanu, protumačili kao da je bio izolovan i da je tako bio tretiran. Lepo je objasnio da je mogao da bira gde će da sedi (u drugim prilikama je na određenom mestu pisalo njegovo ime) i da su ga zvali da sedi u prvom redu (jeste jedna stolica bila prazna), ali nisu ga oni stavili tamo gde je sedeo. Prosto nije hteo da sedi u „tom čoporu“. Namerno se od „čopora“ odvojio, jer njima „smeta što je Srbija snažnija i što nisam deo čopora, što neću da sedim u čoporu i što neću da govorim da su neki svetski lideri ludaci“. Tu naravno misli na Putina, a na pitanje novinara da li misli da je Putin ratni zločinac nije odgovorio jer „nije analitičar“.

Ja mislim da se to što on govori dopada zvaničnoj Rusiji i ovdašnjem ruskom ambasadoru, kojega Vučić viđa posle svakog važnog događaja i sa kojim očigledno ima puno zajedničkih tema. Od njega on saznaje šta je poželjno da se događa u Srbiji i njenoj okolini, koja je sve nestabilnija. Zaista su svuda učestali „incidenti“: ljudi se pitaju od kada se u Sarajevu skandira „Ubij Srbina“, kada to ni za vreme rata nismo čuli. U Crnoj Gori vlada haos i njen put ka EU je zaustavljen, o Kosovu smo već pisali, tamo je najosetljivije, ali su tamo uleteli Amerikanci i zapretili, pa su svi akteri zaćutali. U Srbiji se rovari ponajviše: podigla se fašistička dreka vagnerovaca, uz pomoć fašističkih falangi, od kojih je najveća Narodna patrola koja po Srbiji vrbuje Vagnerove plaćenike, koja po zidovima slika logo Vagnera i portrete Mladića, koja napada izbeglice iz Rusije i preti da će im otimati ruske zastave ako se pojave na ulicama. U Novom Sadu prebijaju hrvatske glumce zbog „kazališta“ (umesto pozorišta, dabome), Firer (Davidović) se ponovo podigao i razbija kafanu u kojoj sede pristojni ljudi koji ne pripadaju „rusofilima“, za koje je Vučić rekao da ih vagnerovci iskorišćavaju jer se nisu odrekli Čajkovskog, Dostojevskog i Tolstoja.

Predsednik Srbije neće da sedi sa evropskim „čoporom“, iako dobro razume da sankcije od strane Srbije realno ne mogu da naškode Rusiji. Za to je sada i onako prekasno, kaže Dejan Ilić. Na njima se insistiralo zato što su one simbolične: trebalo je na vreme osuditi Putinov nacizam. Tu poruku Srbija neće poslati i Vučić i dobar deo Srbije su sa time saglasni. Protiv ruske invazije su se izjasnile 44 države Evrope, sve sem Srbije, jedne jedine. Zato Vučić u svojim komentarima vulgarizuje značaj sankcija i ponavlja da one u ovom slučaju ne bi imale smisla. Tu obično dodaje da je Srbija i sama ima teško iskustvo sa sankcijama. To su pominjali i drugi političari pred poslednje izbore govoreći kako su protiv sankcija Rusiji „jer smo ih mi imali i videli da one pogađaju građane a ne vlast“. Pritom se ne objašnjava zašto su Ujedinjene nacije – tada i sa glasom Rusije – uvele sankcije Srbiji 1992. To se dogodilo te godine krajem maja, neposredno posle početka opsade Sarajeva, kada je u aprilu krenulo streljanje sarajevskih građana sa Pala. Te i ostale strašne činjenice iz devedesetih, koje su bile delo Miloševića i većinske Srbije, u našoj javnosti sve vreme ostaju zatamnjene.

Zato nije naodmet da ono vreme uporedimo sa sadašnjim, mada sada nema rata. Današnja Srbija je moralno i mentalno daleko više uništena nego onda. Sada se slabo diže glas protiv sojuza putinovsko-ruskog fašizma sa njegovim radikalsko-srpskim pandanom i jakom autokratijom. Ova gotovo otvorena povezanost širi se Srbijom i preliva ka njenim ranjivim susedima, ne bi li se na tim osetljivim mestima zapatio neki oružani sukob, verovatno preko organizovanih dejstava raznih fašističkih/nacionalističkih grupa.

Peščanik.net, 21.01.2023.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)