Razgovor vodio Carsten Luther

 
„Bez pritiska spolja prolivanje krvi će se nastaviti“, objašnjava bahreinska aktivistkinja za ljudska prava Marjam al-Kavaja (Maryam al-Khawaja)

Kada su februara prošle godina počeli protesti protiv vlasti u Bahreinu, a nakon toga bili i brutano ugušeni, svetski mediji su detaljno izveštavali o tome. U međuvremenu izveštavanje o stanju u Bahreinu je gotovo potpuno isčezlo iz svetskih medija – zašto?

Vlada je angažovala nekoliko desetina PR firmi koje sada stvaraju sliku o Bahreinu koja ide u svet i pokušavaju da ljude kao što sam ja diskredituju i da se postaraju da se naši glasovi ne čuju. Za ove usluge režim je dao stotine hiljada dolara, a ne smemo zaboraviti ni ogroman uticaj Saudijske Arabije kao najveće svetske izvoznice nafte, koja isto tako ulaže veliki novac u arapske medije.

Znači situacija se nije smirila?

Ne, nikako. Protesti se nastavljaju. Gotovo svakog dana ljudi izlaze na ulice, a isto tako i režim da bi ih rasterao. Demonstracije u Bahreinu su najveće demonstracije Arapskog proleća kada bi ih merili prema broju stanovnika: na najvećim demonstracijama učestvovalo je i do 400.000 ljudi, a sam Bahrein ima između 600.000 i 700.000 stanovnika, to bi bilo kao kada bi u Egiptu protestovalo 40 miliona ljudi.

Zašto ljudi demonstriraju?

Od dvadestih godina prošlog veka u Bahreinu je svakih deset godina dolazilo do nekog oblika ustanka, poslednji put tokom devedesetih. Mnogi ljudi su tada ubijeni, veliki broj je pritvoren a bilo je i slučajeva mučenja. Kada je sadašnji kralj preuzeo vlast, nakon smrti njegovog oca, ubrzo mu je postalo jasno: nešto se mora desiti. SAD imaju pomorsku bazu u Bahreinu i dok su se oni spremali da krenu u rat protiv Iraka – kralj je pokušao da smiri situaciju u zemlji. Tada je dao mnogo lepih obećanja: ustavnu monarhiju, oslobađanje političkih zatvorenika, prestanak sa praksom mučenja…

To je bilo 2001.

Tačno, od tada čekamo i ništa se nije promenilo. Onda su izbile revolucije u Tunisu i Egiptu, što nam je dalo nadu. Građani su na početku zahtevali samo ono što im je obećano, ali se sve promenilo nakon što su prvi demonstranti ubijeni. Tada smo rekli: vlada koja nas ubija zato što zahtevamo ono što nam je pre deset godina obećano mora otići.

Često se nemiri objašnjavaju verskim razlikama. Da li je to tačno?

To objašnjenje odgovara vladi jer oni upravo to tako pokušavaju da predstave, kako se niko ne bi pitao šta vlada radi tj. šta je učinila tokom proteklih deset godina. Ovde je međutim reč o nečemu drugom; od početka najvažnija parola demonstranata je bila „Ni Suniti, ni Šiiti već Bahreinci“. Ako pažljivije pogledamo videćemo da je reč samo o tome ko je lojalan režimu a ko ne. Klasični slučaj tlačenja potlačenih kroz sve društvene slojeve.

U međuvremenu ste napustili zemlju. Kako na vaš rad kao aktivistkinje za ljudska prava utiče činjenica da znate da je vaša porodica, koja i dalje živi u Bahreinu, izložena svakodnevnim zastrašivanjima i napadima?

Moja porodica je morala da plati veliku cenu, moj otac je u zatvoru, oba moja zeta su pritvarana, majka je ostala bez posla – ali sličnu sudbinu su doživele i mnoge druge porodice u Bahreinu. Moj posao nije bavljenje mojom porodicom već mojom zemljom.

Nakon velikih prošlogodišnjih nemira kralj je imenovao međunarodnu istražnu komisiju – da li je ona nešto postigla?

Izveštaj komisije trebalo je da označi prelomni trenutak, ali desilo se upravo suprotno. Povrede ljudskih prava se nastavljaju, nakon objavljivanja izveštaja još više ljudi je ubijeno nego pre njega. Nasilje prema demonstrantima je postalo još žešće: snage bezbednosti na demonstrante često bacaju molotovljeve koktele ili uleću među ljude sa noževima. Svakog demonstranta koga su uhvatili su povredili, a onda su ga poslali kući kako bi njegove povrede bile upozorenje njegovim prijateljima.

Izveštaj komisije zahteva da odgovorni za nasilje budu izvedeni pred lice pravde. Da li je vlada učinila neke korake u ovom pravcu?

Ne, režim u Bahreinu nije ništa učinio, osim što je dao prazna obećanja. Bahreinska vlast zna šta se mora reći kako bi se umirila međunarodna zajednica. Na primer, oni su obećali da će ponovo izgraditi džamije koje su snage bezbednosti uništile ili oštetile tokom nemira. Ništa nisu uradili, čak su neke ponovo demolirane.

Tokom protesta hiljade ljudi je izgubilo posao. Istina je da su mnogi od njih ponovo zaposleni ali na daleko lošija i slabije plaćena radna mesta. Neki su primorani da potpišu izjavu da se neće politički angažovati. Bilo je bezbroj ovih ponižavajućih primera a mnogi se jednostavno više nisu mogli vratiti na posao.

A oni odgovorni za nasilje?

Niko do sada nije odgovarao. Bilo je par smešnih procesa na kojima je suđeno nekim policijskim oficirima nižeg ranga, koji su samo izvršavali naređenja. Oni koje je izveštaj komisije označio odgovornima za čitav niz zločina su čak unapređeni.

Šta je bilo s nacionalnim dijalogom koji je kralj obećao?

Dijalog je propao pre nego što je i počeo. Samo 5% učesnika bili su predstavnici opozicije a ostatak su bili vladine pristalice, što je razlog zašto je opozicija prekinula razgovore. Ne možemo razgovarati o reformama dok se na ljude puca.

Šta dalje?

Uverena sam da će se Bahrein promeniti, da li za pet ili deset godina, to ne znam. Postoje dva puta ka toj promeni: veoma dug krvavi proces, za šta će narod platiti veliku cenu, ili će sve ići znatno brže, ako međunarodna zajednica odluči da preduzme nešto protiv ovih povreda ljudskih prava. Nadam se da će se dogoditi ovo drugo. Ali do sada se ništa nije dogodilo, čak je izostala i dosledna osuda događaja a kamoli neke sankcije. Režim je doborodošao gost u inostranstvu. Najmanje što bi Zapad trebalo da uradi je da prestane da prodaje oružje Bahreinu i Saudijskoj Arabiji.

Nadam se da će Zapad shvatiti da, ako želi da se bori protiv terorizma, nestabilnosti i nesigurnosti, onda mora podržati demokratiju i mirovne pokrete u ovom delu svetu. Međunarodna zajednica reaguje tek kada neko posegne za oružjem. Na ovaj način Arapsko proleće se pretvara u katastrofu.

 
Maryam al-Khawajy, aktivistkinja za ljudska prava i kćerka Abdulhadi al-Khawaja, jednog od najpoznatijih aktivista iz Bahreina i osnivača bahreinskog Centra za ljudska prava. Vlada je nakon hapšenja njenog oca zabranila i ovu organizaciju. Porodica je do 2001. živela u egzilu u Danskoj, kada je odlučila da se vrati u domovinu. Maryam je nakon prošlogodišnjih protesta napustila zemlju.

Die Zeit, 05.06.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 08.06.2012.