Dobro, svi znamo šta je bilo i slatko smo se nasmijali. Ne znamo samo da li je – barem u jednome trenutku – Dobrica Ćosić, od milja zvani Gedža, povjerovao da je doista dobio Nobelovu nagradu za književnost. To nećemo doznati nikada, plašim se, ali postoje osnove za sumnju da možda i jest. Evo zašto.
Desetljećima, a naročito nakon 1968, kada je svečano izbačen iz Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije zbog ‘nacionalističkih skretanja’, Ćosić je marljivo gradio sliku sebe kao ‘disidenta’, branitelja ‘srpskoga nacionalnoga interesa’ itd. Kao iskusni komunistički aktivist, odmah je počeo organizirati oko sebe skupinu za logističku i medijsku podršku, skoro kao tajno društvo (lobi, kakbirekli) za vlastitu, ali i uzajamnu promidžbu. Nacionalističke čaršijske kamarile utrkivale su se ‘ko će mu biti bliži i ‘sjediti uz koljeno’, pobožno slušajući taj izvor svake mudrosti. Pleo je stari pauk svoju obavještajnu mrežu – pasivnu, ali i aktivnu – strpljivo i uporno. Udba ga je i slušala i gledala, ali je – očito – bilo procijenjeno da s jedne strane nije zgodno dirati ga (ipak je već bio izvikan za književnu veličinu, bio je prvoborac i Titov dvorski pisac), a s druge, pak, strane sve su to bile čaršijske priče i intrige raznih lica koje Udba više voli vani nego u reštu: tako barem nešto doznaju za svoje čuvene strogo povjerljive dnevne izvještaje o ‘političko bezbednosnoj situaciji’.
Sve te duge godine Dobrica je Ćosić sjedio i pisao, pisao i pisao; mora mu se priznati da je izmrčio mnogo, dapače previše araka. On je inače pisac spor i pješačkoga tipa, dozlaboga dosadan realist koji bi spadao u 19. stoljeće, ali i srpski nacionalizam tamo spada. Njegova se literatura zasniva na Sitzfleischu iznad svega, on nije čuo ni za modernizam, a nekmoli za postmodernu (što ima svojih prednosti, kad čovjek razmisli). No njegove su ga udvorice i podguzne muhe sustavno promicale i na kraju ga izvikale za ‘oca srpske duhovnosti’, ‘oca nacije’ i već ‘srpskog Tolstoja’. Meni je – ne mogu odoljeti, oprostite – vazda bio spor, dosadan i ne baš pismen, ali zato itekako tendenciozan. To s elementarnom pismenošću dramatično se pogoršalo nakon smrti starog profesora književnosti Raška Dimitrijevića, negdje sredinom osamdesetih, pouzdani izvori tvrde da je Raško godinama lektorirao i redigirao Gedžine knjige prije tiskanja. Izgleda da su bili u pravu: razina pismenosti naglo je pala nakon Raškove smrti. Bit će da se nitko više nije usudio prčkati po pismenim sastavima ‘oca nacije’.
Predsjednik ničega i ‘otac nacije’
U političku karijeru bacio se Dobrica odmah nakon sloma naučnoga socijalizma. Položaji su već bili pripremljeni njegovim intervencijama u javnosti, davanim kroz razne intervjue pompoznim stilom i ozbiljnoga lica, ipak je o ‘opstanku nacije’ bila riječ. Glavna misao bila je ona čuvena: ‘Srbi u miru gube ono što su u ratu stekli’; ispalo je obrnuto (ako ta ‘misao’ uopće ima smisla), ali to je Gedža rekao…
Slobodan ga je Milošević svojim tipičnim pragmatizmom iskoristio jednokratno: dao ga je izabrati za predsjednika onoga nečega što se je zvalo Savezna Republika Jugoslavija 1992. pak ga je nakon nekoliko mjeseci dao smijeniti na način ponižavajući, jer je Gedža pomislio da je doista predsjednik nečega. Dobrica se uvrijedio, povukao se u svoju kulu od bjelokosti i nastavio pisati, pisati i pisati; i voditi čaršijske intrige.
U njegov književni magnum opus (engl.: big deal) upuštao se nisam, niti mi pada na pamet, a vi mi slobodno zamjerajte. Ima zato drugih koji jesu i tu dolazimo na pitanje s početka. Ima nekakav gimnazijski profesor iz Novoga Sada koji godinama piše pisma uredništvima svih novina s idejom da se Dobricu Ćosića kandidira za Nobelovu nagradu za književnost. Veoma uporan neki profo (ja inače dijelim mišljenje Jaroslava Hašeka o gimnazijskim profesorima). Nacionalistička književna mafija, naravno, diskretno gurka u tome smjeru – ali se nitko nije usudio javno se istaći, nisu niti oni toliko glupi. Dobrica je u međuvremenu objavio još nekoliko knjižurina, sve tupljih i tupljih: u jednoj je čak kosovske Albance nazvao ‘biološkim i moralnim talogom’ Balkana i već u tom smjeru. Reagiralo je nešto literarne mladeži, onih simpatičnih štenaca koji oštre zubiće na autoritetima, što je uvijek hvalevrijedno – ali nitko više. Literarni establišment u Srba ostao je neutralno ravnodušan – kao i uvijek, ta neće se valjda zamjerati ‘ocu nacije’.
Stekli su se, dakle, uvjeti da se ova sprdnja s Dobricom izvede na način uvjerljiv i učinkovit. Dokaz tome je spremnost medijskih urednika da na takvu patku nasjednu bez provjere i to najviše govori o njima, mnogo manje o Dobrici. Na redovitim tečajevima iz istraživačkog novinarstva (hrv.: ‘investigativni žurnalizam’, pitajte Denisa Kuljiša) ponavljam dječici uvijek istu rečenicu – djeco, ne jede se sve što leti. Djeca to uglavnom skuže, odrasli nikako. Postoji, dakle, negdje u tim glavama shvaćanje da bi Nobelova nagrada za književnost mogla Dobrici Ćosiću pripasti prirodno, pa se nisu ni začudili ni provjerili. Pobogu, ljudi: pa nije to Nobelova nagrada za mir, koju je dobio čak i Henry Kissinger! Ovdje je ipak neki stručni žiri na djelu. Odbijam i samu slutnju da će Gedža ikada dobiti Nobelovu nagradu, isuviše je zastrašujuće.
Mislim intimno da je Dobrica barem na trenutak povjerovao, od te misli mi je nekako lakše.
T-portal, 08.10.2011.
Peščanik.net, 10.10.2011.
ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)
