U seriji malih uzaludnih eseja, ovaj neka bude poruka jednom palanačkom misliocu – odveć dosadnom.

O pismu je zapravo reč, koje je prvi čovek u Sinodu SPC uputio državnom vrhu laičke Republike, o predlogu statuta Vojvodine. Najpre su nam nametnuli lažno i neuko retorsko pitanje o tome ima li pravo SPC da se oglašava o društvenim i državnim problemima. Naravno da ima i to je dosadno ponavljati. Nevolja je u tome što se Crkva o tome godinama oglašava i to egzemplarno loše. Barem u poslednjih dve stotine godina ni u jednoj državi Evrope Crkva nije rešavala ustrojstvo države. Ne, sigurno nije, barem posle 1905. kada je odvojena od države Brijanovim zakonom. Gospodin-drug S. Antonić koji sjaji u plejadi nove „srpske“ misli to i ne zna – on prodaje po palanci banalni organicizam koji je kao mišljenje davno zaboravljen. Svuda osim u Srbiji. Muči se ovaj „mislilac“ da pročita „Filozofiju palanke“ R. Konstantinovića i ne ide mu – ne može, pa ne može. Kod nas u Srbiji postoji malo gruba, ali dobra reč – za mače je goveđa glava mnogo. On međutim, poziva i proziva da valjda kod njega studiramo socio-religijske probleme. Avaj, on i ne zna kod koga smo i kada to obavili.

Ovaj mali zapis i nije o njemu i njemu bliskima koji su obična epizoda u važnom poglavlju o agoniji palanačkog uma.

Stoga najpre jedno sećanje na davne dane – minulo je od onda punih trideset godina – kada se ulicama Beograda kretala neobična povorka od blizu stotinak sveštenih lica. Dostojanstveno i u mantijama, a to je onda bilo uistinu neobično. Crkva je do tada bila svedena na „prostor“ između porte i oltara i nije je bilo na javnoj sceni – na političkoj nikako. Ljudi iz ove impozantne povorke odneli su jedan dokumenat u Predsedništvo SFRJ i u Predsedništvo SR Srbije koji je potom publikovan u Pravoslavlju (15. maj 1983.) i preveden na mnogo jezika. Bilo je to i legalno i legitimno, jer su na nemirnom Kosovu tada prilike bile grozne. Od tada do danas naša Crkva je objavila sedam puta po sedamdeset takvih apela i memoranduma – i u svakom isto. I tekstualno čak. Kada bi se sabrali, bilo bi to nekoliko debelih knjiga u kojima se nudi „rešenje“ famoznog problema kosovskog bez Albanaca. Uzalud. Albanci su brzo shvatili lekciju, pa su ponudili rešenje bez Srba i tu smo gde smo. Ništa Crkva rešila nije, čak ni svoj status na Kosovu, gde joj danas, kao i ranije, ne cvetaju ruže.

U vezi sa ovim Amfilohijevim pismom, muči čoveka jedna druga misao: ako smo onda bili slepi na jedno oko, zar sada nismo slepi na oba. Dao bi Bog da nam se oči otvore, ali teško ide. Ovo Amfilohijevo pismo je pokušaj političke reanimacije partijica kakve su SRS, NS i DSS, koje su upravo potonule na izborima. Mogli bismo podsetiti da je naša Crkva u autonomiji pod Habsburškom monarhijom doživela svoje zlatno doba; imali smo reforme i doba prosvećenosti sa Dositejem i Vukom, no nema potrebe. Pisac ovih uzaludnih eseja seje so i čeka da nikne seme.

Muče se ovi organicisti i nikako da shvate da ljudsko društvo nije biološki organizam. Nije muka u tome kako oni „misle“, već u tome šta čine. A čine da svet palanke ostane sebi dovoljan. Palanka misli samo sebe i to palanački skučeno i neuko. Uostalom, mi se svi na neki način „hvalimo“ da je palanka specifično naš, srpski pojam, da se čak ni reč ne može lako prevesti na neki evropski jezik. Nije tačno – to palanačko iskustvo imaju i drugi, ali je ono valorizovano i revalorizovano upravo u procesu koji se označava kao mišljenje, a to je svojstvo i funkcija visokoorganizovane materije koja se zove ljudski mozak. U evropskim jezicima postoje reči za našu reč palanka, u francuskom se to kaže l’esprit de clocher, da se označi sve ono od De Mestra do Bonala i Morasa kao izraz palanačke fašističke misli: ljude šćućurene ispod svog seoskog tornja i zvonika koji dalje od toga ne vide. Ali najbolju reč za pojam palanke imaju Rusi u svom jeziku. Oni u složenici i kombinaciji „točka – kočka zrenjia“ označavaju pod prvim delom tačku gledišta nekog mislioca, a pod drugim delom bednu blatnu humčicu na kojoj stoji neki stvor i s nje iznosi svoje „misli“. Nekad smo, avaj, napisali i knjigu o tome. Odosmo daleko, počinismo greh protiv jevanđelja u kojem nam je data zapovest: Non jacere margaritas ante porcos. Kako objasniti nekom palanačkom stvoru šta je sociolog, a šta je – mi se izvinjavamo – pak, ginekolog.

Neka palanačkih mislilaca na njihovoj blatnoj humčici, a pesak teče u večnom nam svima suđenom peščaniku.

A gde je Kosovo posle njihovog višedecenijskog „rešavanja“, to imaju u svim jutrošnjim novinama.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 14.02.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)