I u Crkvi se malo ko seća vizantijskog cara Justinijana iz 6. veka, koji je međutim tvorac jedne teorije koja se zove Simfonija u odnosima države i crkve: navodno, država i crkva moraju biti u takvom skladu da ga je car definisao pojmom simfonije. Nevolja je u tome što je teorija sjajna, ali u praksi toga nije bilo ni u vreme cara Justinijana, koji je smenjivao vladike i patrijarhe i slao ih u progonstvo ako mu ne obezbede dovoljno ubedljivu duhovnu logistiku. I Sveti Sava se u svom čuvenom delu Zakonopravilo bavi interpretacijom ove teorije. Tako je jedna obična floskula postala moneta za vođenje politike i koristi se i danas, bez obzira na to što je falš. Nakon petnaestak vekova, drugu fazu u njenom razvoju lansirao je Prvi Agronom Miloševićevog ratnog režima, Dobrica Ćosić. On je decembra 1993. pred pokojnim patrijarhom Pavlom izneo tezu koja glasi – Ujedinimo državu i crkvu u brizi za srpski narod. Zaprepašćeni patrijarh je pokušao da objasni da od toga nema ništa, ali agronomi su čudan soj – njih Čehov među svojim junacima ne voli – njima je malo da budu agronomi i uvek hoće da se bave još nečim drugim. Staljin je imao svog vrhovnog agronoma koji se zvao T. D. Lisenko, koji se okomio bio na onog popa Mendela, koji je sa graškom zadao muke Evropi: dokazao je popa Mendel da se kod graška boja cveta ne prenosi u nasleđe. Lisenko je, opet, zamišljao dinju komunarku od 120 kilograma i neku travu pirevinu koja se jednom poseje i samo se kosi kao gotova pšenica. Ova teorija naravno nije nahranila narod.

Veoma je inventivno ovu fazu u razvoju simfonije u odnosima između države i crkve razvio i doktor Koštunica, koji je smatrao da je dovoljno da se rešenje za Kosovo unese u Ustav i da problem bude rešen. To je išlo dok je išlo, ali rešenje nije bilo, i sada smo dobili jednu čudnu situaciju. Simfonija je zaškripala načisto, odnosno nema je uopšte. Niti je može biti.

Došlo je u SPC do raskola i taj raskol zvanično priznaje i sam Amfilohije, član Sinoda. Pojavila se, kaže Amfilohije, jedna struja u crkvi koja se zove „artemijevski raskol“, a to su oni koji su, koliko do juče, govorili o simfoniji. Stvari su se iskomplikovale do te mere da su ovi artemijevci podneli Ustavnom sudu Srbije zahtev „za zaštitu ustavnog poretka od delovanja SPC“. Već smo rekli da ovo deluje neverovatno, ali realnost je postala takva. Sada se o raskolu govori kao o svršenom činu, i tu ne znamo dve stvari. Prvo ne znamo ko su raskolnici, jer jedni druge optužuju za to, i situacija je mučna da mučnija biti ne može. Na najvećim mukama je ustavni poglavar naše države Boris Tadić, koji nema invenciju cara Justinijana – on zna da od simfonije nema ništa i da su najveći raskolnici upravo ovi koji obnavljaju ove falš teorije. Što se pak artemijevaca tiče – to su Koštuničini kadrovi – oni i dalje ponavljaju da imaju rešenje, a zapravo ga nemaju. Postoji još jedan momenat zanimljiv u Amfilohijevom objašnjenju ove situacije: u poslednjem saopštenju on tvrdi da raskola kod nas vekovima nije bilo, ali istovremeno pominje neke slučajeve kada ga je bilo, kao na primer pre četrdesetak godina, kada je izopšten iz Crkve vladika Dionisije. Najčudnije je što Amfilohije u raskolnike koji odstupaju od Crkve ubraja i srednjevekovne bogumile, a oni nisu bili deo crkvenih struktura, nego snažan dualistički pokret i učenje koje je udaralo i na crkvu i na državu jednom ozbiljnom zamerkom, a to je da državne i crkvene strukture, i kad govore o simfoniji, zapravo ratuju među sobom. Malo je zemalja i većih u svetu u kojima ovakvi paradoksi mogu da postoje, ali u našoj mini-državi i to je moguće. Bilo kako bilo, teorija simfonije bila je pokriće poslednjih tridesetak godina za jednu politiku koja se vodila i u državi i u crkvi, koja nije uspela. Naravno, car Justinijan nije upotrebljavao pojam ideologije, ali je vrlo dobro znao da treba smisliti neku floskulu kojom se vlada.

Bilo kako bilo, ova teorija i dalje opstaje, i ni lideri u državi ni crkveni velikodostojnici ne umeju da iz nje izađu, osim naravno doktora Koštunice, koji to ni ne želi.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 30.08.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)