Rano ujutro zvoni telefon. Mole me da potpišem peticiju podrške direktoru novosadske Gradske biblioteke – direktor je, naime, smenjen sa ove dužnosti, iz jednostavnog razloga, što ova funkcija pripada članu jedne druge stranke. Peticiju je već potpisalo nekih stotinu javnih ličnosti, ubeđuju me. Ova pažnja me je dirnula i, ujedno, navela na razmišljanje. Prisećam se vremena kad su me udaljili s mog radnog mesta, i kad sam se preko noći našao na ulici. Istina, nisam bio direktor, već samo obični dramaturg u redakciji programa novosadske televizije. Tada niko nikakvu peticiju nije potpisivao. Možda je to tako i u redu, direktorski položaj vredi više od egzistencije jednog čoveka. Verovatno tako razmišljaju i neki od potpisnika koji su u ono vreme bili na visokim političkim funkcijama. Ili su se promenili? Najednom su postali humanisti? I ne razumem, zapravo, o čemu je reč? U svakom slučaju našao sam se suočen s perverznom situacijom. Da nastupim zajedno u odbrani jednog direktorskog položaja s onim ljudima koji su u Miloševićevom režimu bili pristalice čistki? Ne poznajem dovoljno rad gradske biblioteke, nikad nisam učestvovao u njenim književnim programima, ne sumnjam, da je onim piscima, intelektualcima, koji su bili njeni gosti, poznata njena duhovnost. Njima niko ne može da ospori pravo da potpišu jednu takvu peticiju. Ja bih radije potpisao jednu drugačiju peticiju, takvu, koja se zalaže za to da se stranke drže podalje od imenovanja rukovodilaca kulturnih institucija. Ne bi trebalo da funkcioneri imenuju direktore biblioteka, pozorišta i javnih informativnih servisa, to bi trebalo da bude zadatak od stranaka nezavisnih stručnjaka. Sit sam već privilegija umetnika, pisaca, intelektualaca na partijskim funkcijama. Oni sede u upravnim odborima, oni rukovode institucijama, njima daju prednost i mediji koji su, takođe, pod kontrolom stranaka. Došli smo dotle da je najvažniji kriterijum postala partijska funkcija. Tako je to bilo u jednopartijskom sistemu, tako je i u višestranačkom. S tom razlikom, da su sada stranke isparcelisale nekad jedinstveno, nedeljivo lovište, i svaka insistira na svojoj „porciji”. To više niko ne osporava, ali svako tvrdi da je odgovorna „druga stranka”. A ne njegova. I pri tome je saglasnost potpuna. Bilo da su na vlasti ili u opoziciji, u manjini ili u većini. Ako neko svoje imenovanje može da zahvali jednoj partiji, onda priznaje da ga druga partija može smeniti. Ko s partijom dobija, s partijom i gubi. Mene ne uznemirava ovaj ili onaj slučaj, već sistem koji se zove – partokratija. Protiv tog sistema bi trebalo organizovati peticiju. Sve ostalo je stvar stranačkih borbi i stranačkih lobija.

 
Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 26.04.2011.

Peščanik.net, 27.04.2011.