Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Može li srpska privreda da se povećava po stopi od sedam odsto sledećih trideset godina? Uzmimo da vam je potreban pozitivan odgovor. Kako bi to moglo da se postigne?

Najčešće se navode mere koje, zapravo, ne utiču neposredno na privredni rast. Uzmimo da su tržišni uslovi povoljni, da je pravni sistem moderan i efikasan, da nema korupcije i da se privredne vlasti jedino rukovode ciljem da privreda raste što je moguće brže. Pa su, recimo, javna ulaganja usaglašena s tim ciljem. Sve bi te mere, računa se, trebalo da dovedu do toga da se značajno povećaju ulaganja. A kako je srpska privreda mala, trebalo bi da nije teško, uz odgovarajuću monetarnu politiku i politiku kursa, da se povećana ponuda robe i usluga proda na svetskom tržištu. Čak i kada posle trideset godina srpski ukupni proizvod bude osam puta veći, izvoz će naći potrebnu tražnju na velikom svetskom tržištu.

Dakle, pretpostavimo da su zadovoljene sve institucionalne i političke pretpostavke, i posebno politička stabilnost i pravna predvidljivost, kako bi se proizveo taj privredni rast?

Pretpostavlja se da je srpska privreda zaostala, pa može da ostvari značajan rast produktivnosti. Jer samo je potrebno da se osposobi da proizvodi tako kako proizvode najrazvijenije zemlje. To podrazumeva ulaganja u obrazovanje, nauku i inovativnost. Potrebna su ulaganja i u sve što je infrastruktura koja podržava takvu produktivnost. Recimo, digitalizacija. Ali i fizička infrastruktura, a i društvena. Jednostavno rečeno, da bi srpska privreda imala, recimo, austrijsku produktivnost, potrebno ja da Srbija liči na Austriju.

Uzmimo da se to postigne i da produktivnost raste, recimo, po stopi od tri ili četiri odsto godišnje. Odakle će da dođe preostalih tri ili četiri postotnih poena rasta. Uzmimo da zaposlenost raste po toj stopi. Onda bi se ostvarila ta poželjna stopa rasta od sedam odsto. Ta povećana zaposlenost ne može da dođe odatle što će oni koji rade u poljoprivredi preći u industriju ili u profesionalne uslužne delatnosti jer se to već podrazumeva kako bi se povećavala produktivnost. Uopšte, sve eventualne promene u strukturi zaposlenosti ono su što vodi toj povećanoj produktivnosti. Kako će se pri toj stopi rasta puna zaposlenost veoma brzo postići, ostaje opet pitanje odakle će doći dodatnih tri ili četiri postotnih poena privrednog rasta?

Nema smisla ponovo pominjati ulaganja, korupciju, odnosno njen nestanak ili pravnu državu. Kao ni povećanu potrošnju ili izvoz. Nije reč o toj strani, o tražnji. Mala privreda, da to ponovim, može da računa da nema problem tražnje ako je otvorena i ako ima odgovarajuću privrednu politiku. Problem je na strani ponude. Pa i ako smo pretpostavili da je sve učinjeno tako da je ona sve produktivnija, pri čemu smo pretpostavili i da nema problema s povećanjem kapitala koje podržava taj rast produktivnosti, još uvek je potrebno naći tih dodatnih tri ili četiri postotnih poena privrednog rasta.

Kako su činioci privredne proizvodnje, pa tako i njenog rasta, kapital, rad i sve ono što je već pretpostavljeno pod povećanjem produktivnosti, dodatno ubrzanje rasta bi trebalo da dođe iz povećane zaposlenosti. Stanovništvo bi trebalo da se povećava kako bi se, uz povećanu produktivnost, ostvarila stopa rasta od sedam odsto. Kako doći do tog povećanja stanovništva?

Ako se pretpostavi da je postignuta puna zaposlenost, to bi trebalo da znači da nisu samo nezaposleni našli posao već i neaktivni. Mlađi, stariji, žene i nekvalifikovani. Takođe, povećanje produktivnosti podrazumeva i da svi zaposleni pored rada stiču i iskustva i dodatno obrazovanje. Što uz rad, što u školama jedne ili druge vrste. Što, opet, znači da imaju manje slobodnog vremena koje bi posvetili, recimo, porodici. Tako da se ne može očekivati da će se rađati dovoljno dece da bi se ostvarila potrebna stopa rasta zaposlenosti, koja bi uz rast produktivnosti dovela do poželjnog ubrzanog privrednog napretka.

To znači da bi bilo potrebno uvoziti stanovništvo. Trideset godina kontinuirane imigracije bilo bi potrebno da se postigne zacrtana stopa privrednog rasta. Naravno, ukoliko je rast produktivnosti sporiji, utoliko je potreban veći priliv stanovnika i zaposlenih.

Dakle, da bi se ocenila ostvarivost stope rasta od sedam odsto u periodu od trideset godina potrebno je znati kolika je realistična stopa rasta produktivnosti i koliki je mogući priliv stanovništva. I to je otprilike to.

Novi magazin, 17.02.2020.

Peščanik.net, 18.02.2020.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija