Komentar na članak Obamino shvatanje ekonomije Miroslava Prokopijevića

 
Teško mi je da nabrojim sve što ne razumijem u tekstu Obamino shvatanje ekonomije Prof. Miroslava Prokopijevića, objavljenom 8. novembra na sajtu Peščanika. Priznajem, nemam doktorat iz ekonomskih, već iz prirodnih nauka, ali je činjenica da sam uzrocima i pojavnim oblicima sadašnje ekonomske krize prilično fasciniran i da sam o istoj pročitao najmanje par stotina strana u poslednjih nekoliko nedjelja. I taman kad sam pomislio da sam nešto počeo da shvatam, članak Prof. Prokopijevića je učinio da se, zbunjen, počešem po tjemenu.

Ono što slijedi je sasvim laički pogled na dvije teze koje Prof. Prokopijević iznosi u svom tekstu. Kao informisani laik, mislim da iste zahtijevaju dodatna pojašnjenja. Budući da složeni koncepti prirodnih nauka mogu da budu objašnjeni laičkim jezikom (i to prilično dobro), onda bi to trebalo da važi i za ekonomske teme. Na primjeru dva stava iznešena u njegovom tekstu, pokušaću da ilustrujem šta mi sve nije jasno, i zašto. Bila bi mi čast ukoliko bi Prof. Prokopijević našao za shodno da navedene nejasnoće rasvijetli.

Teza 1: “Zašto berze opet naglo padaju, kao u špicu krize, ako je pobedio kandidat „nove nade“, „promene“ ili „spasa“ – kako su pristalice i deo štampe zvali Obamu tokom kampanje.

Pad berzi u SAD i razvijenim zemljama sveta pokazuje da su poslovni krugovi – sasvim različito od većine birača u SAD – vrlo razočarani Obaminom pobedom.”

U proteklih mjesec-dva, imao sam utisak kako dvije činjenice vezane za izbore i ekonomsku krizu važe za opšteusvojene, budući da su ponavljane non-stop, na bezbroj načina, i da su dolazile od stručnjaka raznih profila i iz izvora kojima se u principu može vjerovati. Po mom mišljenju, obije te činjenice osporavaju validnost Teze 1.

Kao prvo, Obamina pobjeda je bila više nego očekivana. Njegove šanse na političkim kladionicama u poslednjih mjesec i po dana predizborne kampanje kretale su se od 85 do 95%; impresivno tačni algoritmi Nate Silvera sa bloga www.fivethirtyeight.com davali su mu 90-96%. Stoga, nije mi jasno do kakvog značajnijeg razočarenja kod “poslovnih krugova” je uopšte moglo doći. Prije mi se čini da bi važilo suprotno, to jest da je “Obama efekat” već bio ugrađen u očekivanja tržišta. Takođe, kauzalitet između ishoda predsjedničkih izbora i pada vrijednosti Dow Jones Industrial indeksa (DJI) mi se čini teško shvatljivim i iz razloga velike sklonosti berze ka naglim usponima i padovima. Na primjer, nedjelju dana prije izbora (28. oktobra) DJI je doživio jedan od najvećih skokova u istoriji. Slijedeći logiku po kojoj je predsjednik Obama loša vijest za biznis, pitanje je kako je to uopšte moglo da se desi, budući da je tada bilo gotovo izvjesno (oko 96%, po Nate Silveru) da će jedan “socijalista” uskoro doći na čelo SAD.

Štaviše, magazin Forbes piše kako je u proteklih 12 mjeseci čak 31 dan – dakle, u prosjeku svaki dvanaesti – bio propraćen dnevnom promjenom vrijednosti DJI od 500 poena ili više. Iz toga zaključujem da je stanje na tržištu takvo da se nagli skokovi i padovi – naročito padovi – trenutno mogu očekivati sa vjerovatnoćom od oko 12%. Štaviše, tih 12% šansi da vrijednost DJI-a opadne za 500 ili više poena u jednom danu, iako nije prevelika, sasvim sigurno nije manja od vjerovatnoće da 4. novembar u Čikagu, u kom živim, osvane sunčan, sa dvadesetak stepeni u hladu, kao stvoren za velike proslave pod vedrim nebom. Stoga mi se tvrdnja kako je pad berzanskih indeksa od 5. i 6. novembra direktno uzrokovan nezadovoljstvom “poslovnih krugova” izborom Baracka Obame čini podjednako zasnovanom kao i tvrdnja da su atmosferske prilike u Čikagu 4. i 5. novembra 2008. bile reakcija nebesa na pobjedu demokratskog kandidata.

Tu su još par faktora koji me učvršćuju u sumnji u tačnost Teze 1, budući da bi se očekivalo da isti imaju kakav-takav uticaj na stanje na berzi. Tako je u vrijeme oko izbora objavljeno kako je u mjesecu oktobru indeks povjerenja potrošača dostigao rekordno nizak nivo, stopa nezaposlenosti postala rekordno visoka, i da su mnoge velike firme, kao što je General Motors, prijavile rekordne gubitke.

Kao drugo, činjenica je da su berze u padu već punih godinu dana, i to iz jasnih razloga, koji nemaju nikakve veze za Obamom u Bijeloj kući. Ako sam dobro shvatio brojne ekonomiste na glasu (Paula Krugmana, na primjer) za sadašnje stanje na svjetskom tržištu prvenstveno je odgovorna nekontrolisana ljudska pohlepa, koja je svoj modus operandi pronašla u masovnoj upotrebi finansijskih instrumenata kakvi su credit default swaps (CDS). Jedan od onih koji su tačno predvidjeli poguban uticaj masovne trgovine CDS-ima je Warren Buffett, zvanično najbogatiji čovjek na svijetu, osnivač i CEO finansijskog konglomerata Berkshire Hathaway (BRKA), koji je svojoj firmi još prije nekoliko godina zabranio da ulazi u mutni CDS biznis.

Slučajnost ili ne, tek vrijednost akcija BRKA je u proteklih godinu dana opala za svega 6%, što se dosta razlikuje od 36% i 40%, za koliko su posrnuli DJI i S&P500 (indikatori ukupnog stanja na tržištu), ili 97%, za koliko se strovalila vrijednost akcija nekad ugledne osiguravajuće kuće AIG, koja, za razliku od Berkshire Hathaway-a, nije bila gadljiva na CDS aranžmane.

Barack Obama je bio među prvim političarima koji su se odvažili da biračima nagovijeste predstojeći haos na berzama. Mislim da nije slučajno – i da je veoma dobro – što u njegovom timu ekonomskih savjetnika istaknuto mjesto zauzima upravo Warren Buffett.

I još dvije sitnice: prema CNN-ovom postizbornom ispitivanju javnog mnjenja, birači koji zarađuju preko 100,000 USD godišnje potpuno su ravnomjerno raspodijelili svoje glasove između Obame i McCaina: po 49%. To je praktično jedina kategorija stanovništva koja posjeduje značajniju količinu sredstava na berzi i među kojom obitavaju “poslovni krugovi”. Po tome kako su uložili svoje biračke akcije, ne može se naslutiti ni zadovoljstvo ni panika, već možda jedino vrhunska ravnodušnost. Takođe, fiskalno konzervativni The Economist je bezrezervno podržao kandidaturu Baracka Obame.

Teza 2: “Postojaće i federalne subvencije za ljude bez osiguranja (kod poslodavca) i one koji ne mogu da se kvalifikuju za Medicaid. Sva deca treba da dobiju zdravstveno osiguranje. Sve su to izdaci koji iziskuju povećanje socijalnih doprinosa, a povećanje istih u vreme krize samo produbljuje privredne teškoće. To će produbiti i produžiti krizu.”

U Americi ima oko 50 miliona zdravstveno neosiguranih ili nedovoljno osiguranih, od kojih je oko 5 miliona djece. Ti ljudi su osuđeni na liječenje po ambulantama hitne pomoći (gdje im po zakonu mora biti ukazana neophodna njega), dugo pošto je osnovna bolest uzela maha. Posljedice takvog stanja stvari su poznate i loše. Na primjer, prema nedavnoj studiji objavljenoj u Archives of Surgery, ljudi bez osiguranja koji bivaju dovedeni u urgentne centre imaju stopu smrtnosti koja je za 50% veća od stope onih sa zdravstvenim osiguranjem. Prosječnu američku porodicu od finansijske propasti dijeli jedna jedina ozbiljnija bolest bilo kojeg njenog člana. Štaviše, u siromašnijim državama SAD, kakve su Misisipi i Alabama, pojedini zdravstveni i razvojni indikatori su na nivou koji se obično bilježi kod zemalja u razvoju.

Interesuje me da li Prof. Prokopijević u svojoj analizi uzima u obzir da samo zdravi ljudi mogu da rade i stvaraju novi kapital. Sasvim laički posmatrano, zar nije opravdano zastupati tezu kako je privredni i društveni razvoj Sjedinjenih Država zapravo usporen realnom onemogućenošću par desetina miliona stanovništva da doprinese u punoj mjeri?

Na ovim dvijema tezama se zaustavljam, u nadi da će Prof. Prokopijević odgovoriti.

Što se mene tiče, nije bitno kako se zove majstor; bitno je da mašina radi. Novi izbori su ionako za četiri godine.

 
Peščanik.net, 11.11.08.

Leave a Reply