Translatio imperii je stari nauk koji je tumačio kako se vlast nad svijetom prenosila od jednog velikog vladara i vladavine na druge. Kao i mnogo toga, tako i ovaj nauk o prenošenju vlasti ima jevrejske korijene, bio je temeljito kristijaniziran i postao je dijelom takozvane judeo-kršćanske mentalne prtljage.
Na početku priče o tom nauku bili su Nabukodonosorovi snovi. Danilo, jevrejski deportirac na babilonskom dvoru, koji je napravio karijeru kao mudar i učen (te dakako pravovjeran) čovjek, u knjizi Svetoga pisma koja je imenovana po njemu, protumačio ih je kralju. Kraljevi su naime sanjali i tumačenje snova bijaše jedan od radnih zadataka učenjaka na dvoru. Danilovo tumačenje je vladara više nego zadovoljilo i mogao je opet spavati, a tumači tog tumačenja već dva milenijuma razrješavaju njegovo značenje.
U snovima o kojima je riječ, Nabukodonosor je vidio ogroman kip s glavom od čistoga zlata, s grudima i rukama od srebra, s mjedenim srednjim dijelom tijela, gvozdenim kolijenima i gvozdenim i glinenim stopalima. Ruke, koje nisu bile ljudske, izrezale su iz gore kamen, koji je pao kipu na stopala i razdrobio ih, na što se čitav kip srušio i vjetar je odnio prah, tako da nije ostalo ništa osim onog kamena, koje je naraslo u veliku goru i ispunilo cijeli svijet. Nabukodonosor, kralj nad kraljevima i nad svim ljudima i divljim životinjama i pticama u zraku, bio je glava zlatna. Nakon njega, objasnio je Danijel, nastat će novo kraljevstvo, manje vrijedno, a potom treće, mjedeno, koje će vladati po cijelom svijetu, pa četvrto, koje će vladati gvozdenom snagom i skršit će i polomiti sve što je bilo prije njega. A jer glina i gvožđe ne idu zajedno, i to će kraljevstvo dočekati svoj kraj, kad isteknu dani i kad bog osnuje nebesko kraljevstvo koje nikada neće proći.
Ako su jevrejski zapisivači u Danilu imali “političku poantu”, vjerojatno su ciljali na Antioha IV Epifana, koji je vladao seleukidskim kraljevstvom, jednoj od tvorbi vlasti u koju se razdrobila Aleksandrova vlast nad svijetom, koja dakako nije bila održiva (no, nacisti su, recimo, u njoj svejedno našli inspiraciju za svoju Verschmelzungspolitik /politiku pripajanja i vjerujem da se u zapadnjačkim krugovima vlasti i danas nalazi poneki strateg koji bi rado ponovio u Teheranu ono što je Aleksandar namijenio Perzepolisu: spaljenu zemlju). Antioh je naime ugušio otpor Makabejaca i došao na loš glas kao progonilac Jevreja.
Kršćani su imali druge neprijatelje i odupirali su se drugim vlastima i zato su vlasti morale nastupiti protiv njih onako kako vlast koja drži do sebe nastupa protiv onih koji je negiraju. Nakon vjekova uspješne kršćanske propagande, danas govorimo samo još o krutom proganjanju kršćana i njihovom mučeništvu, ali ne, na kraju krajeva, o zakonitom i legitimnom činu vlasti. Na počecima propagande je Hipolit četvrto Danilovo kraljevstvo – ono koje je trebao uništiti i pokopati sam nebeski vladar – identificirao s Rimom, s rimskim carstvom. Hijeronim je zatim, intelektualno dostojnije, imenovao četiri kraljevstva iz spomenutog biblijskog tumačenja snova: Babilon, Perzija, Grčka i Rim. To je autoritativna interpretacija koju poznajemo još i danas. U srednjem vijeku, kad su vlast povezali sa znanjem i rado govorili o translatio imperii et studii, u želji za laskanjem lokalnim vlastodršcima i za legitimiranjem njihovih vladavina, u “prenošenje vlasti” uključili su zapadna plemena i ovozemaljske tvorevine, te iz priče izrezali Bliski istok, Babilonce i Medijce. I ovo osiromašenje naše historije – koja je bila, ako ustrajavamo na tome da je bila i grčka i rimska historija, uvijek i bliskoistočna – naslijedili smo od naših predaka.
U pravilu su sve različite upotrebe i obrade nauka o translatio imperii predstavljale prenošenje vlasti kao proces koji teče od Istoka prema Zapadu. Danilova vizija, u kojoj su bila kraljevstva koja su trebala naslijediti babilonsko progresivno manje vrijedna, time je bila okrenuta na glavu. Sada je vlast nad svijetom postajala tim vrsnija što je više prelazila na Zapad. Selidba svjetske ekonomije prema Zapadu bila je približavanje kraljevstvu koje je neizbježno dovelo do širenja božjeg kraljevstva gvozdenom rukom.
Kad je zapadna Evropa preko Atlantika zavladala svijetom, širenje božjeg kraljevstva stvorilo je atlantski svijet. Atlantski ocean nije bio više bezgranično more u kojem su irski misionari susretali levijatana i slična čudesa. Kad je sv. Kolumba i njegove redovnike naslijedio Kolumbo, Atlantik je postao medij preko kojeg se širila evropska dominacija. A središte moći bilo je u Evropi. To se promijenilo tek kad su Evropejci zakuhali dva rata što ih zovemo svjetska i kada su razrušenu i oslabjelu Evropu kao svjetsku vlast nadomjestile Sjedinjene Američke Države. Imperium se pomaknuo više prema zapadu.
Kad se učinilo da je ta vlast na vrhuncu, ona je otišla osvajati mjesta gdje je Nabukodonosor nekoć slušao Danila. Učinilo se da je tok historije zaključen i da smo se vratili na početak, na ishodište prenošenja vlasti. Zapravo je svjetski imperium potkopao samog sebe, a translatio imperii se nastavlja, kako smo mogli vidjeti u Seulu, gdje su se okupili takozvani voditelji svijeta. Američki je predsjednik, kažu, samom susretu i svom nastupu na njemu pripisivao veliko simboličko značenje. Očekivani uspješni nastup u Seulu trebao ga je inaugurirati kao prvog američkog pacifičkog predsjednika.
O prijenosu svjetske moći s Atlantika na Pacifik, o sumraku atlantskog i nastajanju pacifičkog svijeta govori se već neko vrijeme. Obama je, kao što se da razbrati, pokušao taj prijenos težišta svjetske moći formalizirati i iz toga izvući politički kapital. No, niti američki predsjednik ne može praviti historiju kako mu se prohtije. Zamisao je bila lijepa: svjetska moć se preselila na drugu stranu, zato će se svjetska vlast postaviti tamo gdje je sada središte moći i okrenut će leđa svijetu gdje je bilo središte moći prekjučer. Strogo uzeto, vlast se neće prenijeti, nego će se premjestiti; nećemo imati translatio imperii, samo će se imperium prebaciti s atlantske noge na pacifičku.
Na svojoj pacifičkoj samopromociji, koju ne možemo knjižiti kao uspjelu, Obama je mogao saznati da se zapravo dogodio translatio imperii. Nisu Sjedinjene Američke Države svoju vlast nad svijetom premjestile na Pacifik, nego se veliki dio svjetske vlasti prenio na njihovu istočnu obalu. To da su Evropejci tamo govorili prilično jednoglasno s Kinezima, moralo je pri tom
e saznanju biti nesimpatično.
Dnevnik.si, 20.11.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 20.11.2010.
