Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač i sa slobode pakoste Srbima, domicilnim i uvezenim, a pri tome ni prstom nisu mrdnuli. Posvađali su Beograd i Zagreb, koji će za sedam meseci biti vlasnik 28. glasa koji odlučuje o prijemu Srbije u EU.

U razmaku od sedam dana u Srbiji su organizovana dva parastosa i jedan moleban žrtvama „Oluje“. Zajednički imenitelj parastosima je osuda haške presude i što su bili u istoj crkvi. Prvi parastos je organizovala Asocijacija izbegličkih udruženja Srba iz Hrvatske. Sasluživali su episkop SPC i gradonačelnik Beograda. Drugi je organizovala Koalicija udruženja izbeglica na čelu sa patrijarhom SPC. Patrijarhu su sasluživali premijer, vicepremijer i tri ministra, svi iz vladajućeg bloka u kome nije gradonačelnikova stranka. Protestnu šetnju zbog oslobađanja generala nakon parastosa predvodila je trojka u srpskim narodnim nošnjama, tipičnim za južni, ali ne i istočni deo „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koja je razvejana „Olujom“. Prva je bila parohija Milana Martića, a druga Gorana Hadžića, obojice iza rešetaka.

Između dva beogradska parastosa, zbog presude su šetali studenti u Novom Sadu i Beogradu. Beograđani su šetnju završili molebanom u trećoj crkvi. Prema kanonu, moleban koristi ciklus od devet pesama iz 8. veka. Studenti su pevali pesme o Draži Mihailoviću (1893-1946), Kosovu (od 14. veka do zauvek), srpstvu (pre i posle nove ere), nepravdi prema Srbima („Crni dane, a crna sudbino/ O kukavno Srpstvo ugašeno“— Petar II Petrović Njegoš, „Gorski vijenac“, 1846.) Sasluživao je opet episkop.

Poglavar SPC Irinej je na parastosu sudio o stvarima prolaznim, ovozemaljskim: „Želimo da budemo u Evropi, ali ne po cenu da se odričemo naše svete zemlje, naših kuća i grobalja. Ako nas neće takve, mi ćemo nastaviti da živimo našim teškim životom, kakvim smo živeli i pre 500 godina“. Tada je Srbija stenjala pod osmanskim haračlijama moleći okupatore: „Hljeba, hljeba gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba“.

Jedini koji je pozvao patrijarha da se pokaje jer je rekao da vlast „zahvali EU na članstvu ako treba da se odrekne Kosova“, jeste premijer Ivica Dačić, čiji pristalica iz Gornjeg Milanovca slavi 29. novembar kao porodičnu slavu – Titovdan.

Dačić je ukorio i donedavno koalicionog partnera zbog upotrebe presude generalima. Naime, Vuk Jeremić, predsedavajući Generalne skupštine UN je za april 2013. zakazao raspravu o radu Haškog suda. Jeremić je za RTS objasnio da je to učinio nakon konsultacija sa državnim vrhom Srbije, što je Dačić za Radio Slobodna Evropa, koji nije toliko „tiražan“ kao RTS, demantovao. Generalna skupština UN je dva meseca pre Jeremića, 21. septembra zakazala redovnu raspravu o Haškom tribunalu, slučajnošću za april 2013. Jeremić je nagovestio da će na raspravu dovesti žrtve „Oluje“, međunarodne pravnike, istoričare i celebrities, iako na tako ozbiljnom skupu mogu govoriti samo predstavnici vlada, pa slavni u Srbiji rizikuju da ih sa vrata otera livrejisani kućepazitelj.

Gotovina i Markač su naterali Jeremića i da se ponaša nepristojno, jer predsedavajući Generalne skupštine UN probleme zemlje iz koje dolazi ne stavlja u prvi plan. Podsetili su ga i da nije reagovao kada je predsednik Srbije Tomislav Nikolić vređao sudove UN: Haški tribunal i Međunarodni sud pravde, tvrdeći da u Srebrenici nije bilo genocida, iako presude i jednog i drugog suda potvrđuju genocid. A zbog oslobađajuće sudske odluke o dvojici od 161 optuženog u Hagu koji su proveli u zatvoru više od sedam godina, Jeremić saziva raspravu u svetskoj organizaciji.

Generala je uzelo u zaštitu od Srbije i Tužilaštvo BiH. Demantovalo je Tužilaštvo da postoji poternica za Gotovinom zbog ratnih zločina u akciji „Maestral“ u septembru 1995, kako je objavio beogradski dnevnik „Press“, iz koga je suvlasnik Miroslav Mišković pobegao, a Dragan Đilas se premišlja. Niko se nije ispričao zbog klevete, pa ni glodur „Pressa“, koji je do oktobra 2012. bio punopravan član „Druge Srbije“.

Nezadovoljni tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević će nakon presude generalima „da aktivira predmete“ zločina u „Oluji“ i otvoriti šest novih za koje ima dokaze. Neko pedantan iz Ministarstva pravde Vukčevića bi mogao optužiti za decenijsko prikrivanje dokaza, a vladina Kancelarija za Srbe van Srbije da radi na njihovu štetu.

I Žalbeno veće Haškog tribunala je bilo protiv Gotovine, kada je lane odbacilo zahtev njegove odbrane na temelju pravila 54bis da Srbija dostavi izveštaje Vojske Jugoslavije o tome da su srpski civili svojevoljno napustili „RSK“. Gotovinini advokati odbijeni su tačno godinu dana pre nego su Gotovina i Markač oslobođeni.

Stjepan Mesić iz Predsedništva Jugoslavije svedočio je 27. februara 2008. da mu je početkom 1991. godine Bora Jović, takođe iz Predsedništva rekao: „Srbi u Hrvatskoj su vaši građani, radite s njima šta god hoćete. Ako hoćete, nabijte ih na kolac“.

Vojska krajinskih Srba se povukla pre početka „Oluje“ autobusima sa registracijama gradova iz Srbije. Pravci povlačenja civila su ranije utvrđeni. Jedan korpus se predao, jer nije znao sve instrukcije, dodaje Mesić.

U selu Tržić na Kordunu u julu 1995. bila je generalna proba evakuacije civila na traktorima. Žiteljima komandant 13. pešadijske brigade vojske „RSK“ naređuje: „Na dati signal se povući u reon gde je to predviđeno“. Kako proizilazi iz presude Momčilu Perišiću, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, Perišić je komandovao i onima u vojsci „RSK“.

Mentalna sabornost lebdi nad Srbijom nakon presude generalima i dostiže samo onu u vreme NATO bombardovanja 1999. Protestovali su zbog presude u istom stroju članovi udruženja raseljenih sa Kosova, borci od 1990. godine, potomci ratnika od 1912. do 1918. godine, partizani… Njima se ponosila i zahvaljivala im porodica generala Vladimira Lazarevića, osuđenog na 15 godina zbog zločina na Kosovu. Komšija Milorad Dodik iz Republike Srpske bi, bez da utvrdi njihovu nevinost, oslobodio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a ratni vojni invalidi Srbije bi da predsednik svih građana Srbije pomiluje samo Srbe optužene i osuđene za ratne zločine.

Iako je srpska strana odgovorna za smrt više od 80 odsto civila u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, njeni čine 68 odsto optuženih, piše Marko Attila Hoare, koji je bio istraživač u Tribunalu i u timu koji je sastavljao optužnicu Slobodana Miloševića.

Potpredsednica Vlade za evropske integracije Suzana Grubješić nije otputovala u Zagreb da produži važenje Protokola o saradnji sa Hrvatskom u evro-integracijama. Grubješićka je radila u ispostavi beogradske turističke agencije u Puli, u Evropskom pokretu u Srbiji. Otkazane su modne revije u Hrvatskoj, koncerti pop soula, ali i onih sa niže muzičke skale. „Patriote“ su kao i one Miloševićeve decembra 1989. organizovale bojkot hrvatske robe, onomad slovenačke. „Kraševe“ bajadere su postale neprobavljive, a kuvar sa omota za „Vegetu“ ima jasenovački profil. „Patriote“ bi da naude i onim Srbima koji su ostali u Hrvatskoj, uskraćujući im prihod od prodaje hrvatske robe u inostranstvu, ovdašnje Srbe teraju da kupuju skuplje, samo da nije „hrvatsko“, a one građane Srbije koji rade u hrvatskim prodavnicama da imaju manju platu zbog manjeg prometa.

Bojkotovana Slovenija je u EU, Hrvatska stiže tamo za sedam meseci, a Srbija se zavlači u jazbinu u kojoj je toplo, gnjecavo i nema daška svežine.

U Hagu su izračunali da je između 150.000 i 200.000 Srba napustilo Hrvatsku. Prema podacima UNHCR-a, 132.922 se vratilo, od toga 48 odsto za stalno, a ostali povremeno. Povremeni povratak je gušći u vreme letnje sezone.

„Rat povezuje, a pravo razdvaja“, rekao je Heraklit.

Autonomija.info, 28.11.2012.

Peščanik.net, 29.11.2012.