Povodom kolumne Miloša Vasića “Čistunci”

U vašem cenjenom listu pojavio se 24.marta 2008. tekst Miše Vasića, novinara Vremena, pod naslovom “Čistunci” u kome se, doduše usput, i ja pominjem na način koji zahteva odgovor.

Tekst Vasića bavi se primedbama koje sam, između mnogih drugih, i ja stavio na film “Medijska pozadina…” autora Filipa Švarma i Radoslava Ćebića, kojima sam zamerio što su svojim filmom predstavili kao misteriju činjenicu da su neki ljudi u Vladi Đinđića “samo dva sata nakon ubistva” imali spisak sumnjivih, kasnije i osuđenih atentatora, a da nisu ništa preduzeli da se atentat spreči. Toj činjenici se u filmu iščuđavaju Aleksandar Mandić i Dejan Mijač, kao i novinarka B92, Antonela Riha. Ono što ja zameram autorima je da pitanje koje u filmu postavlja Riha, a koje se nameće i iz izjava Mandića i Mijača: “Kada su sve to odmah posle atentata znali, zašto to nisu sprečili?”, ostavljaju bez ikakvog odgovora. Autori filma, nadam se zbog nepoznavanja činjenica, to pitanje ostavljaju da visi u vazduhu kao logično i umesno. Dakle, misterija. Ko je i zašto propustio da spreči atentat? To pitanje, sasvim očekivano, odmah postavlja koproducent i finasijer filma, Tijanić (RTS), ali sada u obliku krivične pijave Specijalnom tužilaštvu za saučesništvo u atentatu onih koji su “znali, a nisu sprečili”.

Misterije, naravno, nema. To zna portparolka Specijalnog suda, ljudi koji su učestvovali u suđenju atentatorima, Miša Vasić, poneki vrlo pažljivi čitalac njegove knjige “Atentat”… možda i Švarm i Ćebić. Većina ostalih nasela je na “misteriju”. Visokotiražni tabloidi svakako. Pretežni deo televizijskih stanica, naravno na čelu sa RTS-om, bez ikakvog komentara prenosi sadržaj krivične prijave Tijanića zasnovane na senzacionalnoj “misteriji”, koju lansiraju Riha i Mandić i Mijač u filmu g.Švarma. Veliki deo javnosti pita se: stvarno, zašto se to ne ispita? Uostalom, zar nije i Dejan Mihajlov to pitanje jednom već postavio – oduvek mi je bio sumnjiv taj Beba.

Meni lično Vasić, doduše “sa žaljenjem”, prigovara što učestvujem u toj “suvišnoj aferi”. Da mu pomognem, stvar je još gora, ja sam “aferu” i pokrenuo kada sam se, videvši da niko ne reaguje, samoinicijativno javio listu Danas da ponudim da rasvetlim “misteriju”: naravno da je UBPOK imao listu sumnjivih i naravno da nije imao nikakvog dokaza da ih hapsi sve do ranog jutra 12.marta 2003, to je sve utvrđeno na suđenju atentatorima – nema “misterije”. Samim tim nema mesta ni krivičnoj prijavi tužilaštvu, jer tužilaštvo sve to odavno već zna.

Zašto sam se javio? Zato što se film bavi pozadinom atentata, kako sam naziv filma kaže. To je ono što i ja pokušavam da činim, to je ono što Specijalno tužilaštvo stalno obećava. Film Švarma plasiranjem svoje “misterije” ta pitanja zamagljuje podgrevanjem propale priče Dejana Mihajlova, koji je tek na sudu priznao da je lagao u “žaru političke borbe”. Unošenjem reči “pozadina…atentata” u naslov svog filma, autori sugerišu da filmom otkrivaju nešto do sada nepoznato i značajno u vezi sa ubistvom Zorana Đinđića (čime se može objasniti i velika gledanost). Taj naslov određuje, kako Vasić kaže, “žanr i svrhu” filma). Milioni koji su gledali tu emisiju, naravno, ne znaju činjenice i nisu čitali knjigu Miše Vasića, niti tako pomno pratili suđenje atentatorima. Njima je vrlo uspešno ugrađen lažni crv sumnje.

“Čak je i Srđa Popović zamerio autorima da u filmu nema raskrinkavanja… to nije bila ni svrha, ni žanr tog filma (videli smo da jeste), pa se stoga ne može uzeti kao dokaz zavere i izdaje.” To je sve.

Moj odgovor g.Vasiću: sasvim suprotno od onoga što on tvrdi, ja zameram autorima filma što u filmu IMA raskrinkavanja. Autori raskrinkavaju, preko “svedoka”, Rihe, Mandića i Mijača, da su neki ljudi (Vladimir Popović) i pre atentata znali imena, čak posedovali fotografije atentatora i da su, dakle, atentat morali da spreče (“zašto nisu sprečili”). Raskrinkanog je potom, logično, tužio Tijanić, direktor firme koja je film finansirala.

A Švarma i Ćebića nisam optužio ni za “zaveru” ni za “izdaju”, već za neprofesionalno obavljen posao, pre svega zato što nisu potražili objašnjenje “misterije” tako što bi čuli i drugu stranu. Zar to nije prvo, zlatno pravilo vaše profesije?

Svoj članak Vasić je naslovio rečju “Čistunci”. To shvatam kao ono “od smrada niko nije umro”.

Poslato redakciji Danasa 24.03.2008.
objavljeno 26.03.2008.

Peščanik.net, 24.03.2008.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)