Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Siniša Mali je u pravu. Retko, ako ikad, se čoveku ukazivala prilika da kaže tako nešto ali kada se to dogodi onda od toga ne treba bežati i, evo, onda mi to i priznajemo.

O čemu je zapravo reč?

Učestvujući, naime, u predizbornoj kampanji za lokalne izbore (na šta po zakonu nema pravo, ali nećemo se držati zakona kao pijan plota) ministar finansija je za jednu lokalnu televiziju između ostalog rekao da je „Čačak danas simbol razvoja cele Srbije“.

Čime je stara srpska prestonica košarke (zbog čega uskoro treba da dobije odgovarajući muzej) zaslužila ovo „laskavo priznanje“.

Evo samo nekih stvari koje su poslednjih meseci izbile na videlo. Početkom godine, u februaru, javnost čitave Srbije privuklo je otkriće da su čačanski čelnici u decembru prošle i januaru ove godine na hranu i piće po tamošnjim restoranima potrošili blizu 10 miliona dinara, tj. više od 80.000 evra. Bilo je i pikantnih detalja, recimo da to znači da je svakoga dana „na reprezentaciju“ trošeno po 150.000 dinara ili da je, prema „fakturama“, samo u toku jednog dana, na Svetog Nikolu, pojedeno pola tone roštilja. Šumadijski rokenrol, šta reći.

Podnete se krivične prijave.

Ništa se nije dešavalo sve do pre neki dan kada je gradonačelnik Milun Todorović priznao da je za sve on odgovoran. Samo na prvi pogled to je bilo iznenađenje. Jer, ako je tužilaštvo spavalo, neki drugi nisu. Naime, negde sredinom aprila, oko pola dva posle ponoći žitelje Obilićeve ulice u Čačku probudila je snažna eksplozija a onda i vatrogasne sirene. U vazduh je odletela računovodstvena agencija koja je vodila knjige za restorane u kojima su se gostile čačanske velmože, vatra je progutala sve račune.

Onda je Todorović, koji je do tada krivicu pokušavao da prebaci na saradnike, mogao da izađe pred novinare i krivicu preuzme na sebe. A pošto je video da je zaštićen, da nema „ruke pravde“ koja bi ga mogla dohvatiti i da ga štiti neka druga („crna“, milostiva?) ruka, mogao je i da obeća da će sa tekućom „praksom nastaviti i ubuduće“.

To što se desilo u Čačku urađeno je baš onako kako to mafija predviđa i propisuje; to predstavlja klasičan mafijaški „rukopis“. Ne treba biti Mario Puzo da bi se to znalo.

Da li je Čačak izuzetak, jedini grad u Srbiji u kome se dešavaju takve stvari? Prema onome sa čim se svakodnevno suočavamo na raznim medijima, što slušamo u društvu, što lično doživljavamo, vidimo da se takve i slične stvari u Srbiji dešavaju svuda i svakodnevno.

I zato je Siniša Mali u pravu kada kaže da je „Čačak simbol razvoja cele Srbije“. Čovek to zna iz prve ruke.

Problem je što toga postaju svesni i građanke i građani od Horgoša do Merdara i od Vrške Čuke do Kotromana. I ne samo što postaju svesni nego što, izgleda, postaju voljni da tom zulumu dođu glave i da sa praksom koju bi hiljade Todorovića širom zemlje hteli da nastave oni jednom zauvek prekinu.

Toga se aktuelna vlast u suštini jedino i plaši. To ne bi mogla da podnese.

Zbog toga i čitava ova halabuka, koju je oko Rezolucije o Srebrenici Aleksandar Vučić podigao od Beograda do Njujorka, ima samo jedan smisao – da se „patriotskom“ galamom zakloni i prikrije ovaj veliki „udruženi zločinački poduhvat“ kojem je podvrgnuta Srbija. Zarad tog cilja, za ovu vlast nijedna žrtva nije velika, pa makar bio žrtvovan i čitav srpski narod.

Peščanik.net, 24.05.2024.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)