Asperatus Clouds Over New Zealand, foto: Witta Priester

Asperatus Clouds Over New Zealand, foto: Witta Priester

U Vašem listu od 28. marta 2013. a pod naslovom „U Sablji nije bilo nedodirljivih“, bivši premijer Srbije Zoran Živković odbacuje tvrdnje da je odustao od hapšenja lidera DSS-a, Vojislava Koštunice, zbog pritisaka sa Zapada, rekavši da je tu reč o „naknadnoj pameti“.

Ne radi se ni o kakvoj „naknadnoj pameti“; tvrdnje koje on odbacuje pojavile su se još od aprila 2003, tokom trajanja policijske akcije Sablja, i traju sve do danas, i Zoran Živković ih nikada nije demantovao:

„U zapadnim krugovima upalile su se lampice upozorenja čim su vlasti razvile teoriju o koncentričnim krugovima odgovornosti za ubistvo premijera (pored počinilaca, nalogodavaca i njihovih partnera po zločinu, tu su ubrojane i stranke i političari “kojima nije odgovarao raspored moći na političkoj sceni”, posle čega su čistih ruku ostali valjda samo birači DS).

Kako vreme odmiče, tako zapadne prestonice sa većim nestrpljenjem iščekuju da vlast u Beogradu okonča vanredno stanje u Srbiji. To nikako ne znači da opada podrška vladi Zorana Živkovića koji je do sada ispunio sva očekivanja vodećih zapadnih zemalja (uključujući i ovonedeljno hapšenje Karadžićevog finansijera Momčila Mandića). To samo znači da raste nelagoda zbog izjava drugih vladajućih političara u kojim se prepoznaje namera da se kriminalistička istraga iskoristi za osvetu političkim protivnicima. Zapadni svet iz sopstvenog iskustva zna da velika ovlašćenja katkad odvedu u velika prekoračenja: ne želi da se to desi vlastima u Beogradu, kojima je pre samo mesec dana dao veliki politički kredit u vidu bezrezervne podrške vanrednom stanju.

Vlada Zorana Živkovića dobila je jasan signal u tom pogledu (“nećete valjda biti toliko glupi da privodite Vojislava Koštunicu”), o čemu verovatno svedoči i iznenadna poplava izjava njegovih političkih partnera da privođenje Vojislava Koštunice “ne bi ostavilo dobar utisak”. Taj dobronameran savet je, po svoj prilici, više rezultat iskrene brige za dobrobit Živkovićeve vlade na duže staze, nego za političke izglede Vojislava Koštunice.” (tekst Ljiljane Smajlović, Peščanik, NIN br. 2729, od 17. aprila 2003)

Slično je govorio i visoki funkcioner DSS-a, advokat Đorđe Mamula, 21.12.2004. u emisiji Insajder na TV B92, “Rukopisi ne gore”, 3. deo (u kojoj se, uzgred, pojavljuje i sam Zoran Živković), a u kojoj se vodio sledeći dijalog:

Insajder: Ko je uhapšen po političkoj osnovi [u Sablji]?

Đorđe Mamula: Pazite, jedno je šta su oni planirali, a drugo je šta su uspeli. Bilo je pritisaka sa Zapada.

Insajder: Pretpostavljam da DSS, kao ozbiljna stranka, izlazi sa činjenicama.

Đorđe Mamula: Da, pa planirali su da hapse gospodina Koštunicu, to je bilo poznato.

Insajder: Na osnovu čega vam je to bilo poznato?

Đorđe Mamula: Pa, na osnovu plana njihove akcije, znate, ali su posle dobili jedan odgovor, pa su onda izgleda odustali.

Insajder: Ništa vas nisam razumela.

Đorđe Mamula: Pa, evo, kako da vam kažem, da bi to veoma loše odjeknulo ako bi se odvažili na takav korak.

Insajder: Vi kažete, postojao je plan da se uhapsi Vojislav Koštunica?

Đorđe Mamula: Da.

I sam sam u više navrata govorio o ovoj temi, recimo 12. novembra 2010. u intervjuu za list Danas, a povodom podnošenja krivične prijave protiv Vojislava Koštunice:

“Ovaj podatak, da je Sablja zaustavljena pred vratima osumnjičenog Vojislava Koštunice, prvi su izneli u javnost novinarka Ljiljana Smajlović i funkcioner DSS-a Đorđe Mamula, koji su likovali nad činjenicom da su svi tadašnji ambasadori zemalja Evropske unije u Beogradu savetovali Živkovićevoj vladi da odustane od namere da se Koštunica makar sasluša. Meni je taj njihov savet izgledao verovatan, jer je svakako postojala mogućnost da bi Vojska mogla pokušati da osujeti saslušanje svog bivšeg Vrhovnog komandanta, sa nesagledivim posledicama.”

Dakle, jasno je da se ne radi ni o kakvoj naknadnoj pameti, a još manje o „teškoj uvredi izrečenoj s lošom namerom“, kao što tvrdi Zoran Živković. Ove tvrdnje, da je na Vladu premijera Živkovića izvršen pritisak, on do juče nikada nije demantovao. Nemam nikakve loše namere prema gospodinu Živkoviću, a još manje prema njegovoj Novoj stranci. Naprotiv. Smatram da je dobro da Nova stranka dobije šansu.

Gospodin Živković očigledno smatra da je u Srbiji tužilaštvo, po zakonu, nezavisno i samostalno, pa da bi preporuka da se Koštunica ne saslušava u Sablji bila nezakonita. To nije tačno. Tužilaštvo nije po zakonu nezavisno, kao što to jesu sudovi, već je isključivo – samostalno (član 96, odnosno 103 tada važećeg Ustava SRJ). Ova razlika između položaja sudova i tužilaštva najbolje se manifestuje u drugačijem načinu izbora i razrešenja sudija i tužilaca. Tužilaštvo je, za razliku od sudova, politički organ.

Potpuno je normalno, naročito u situaciji vanrednog stanja i velike ugroženosti bezbednosti zemlje, da izvršni organi, pa i Vlada, tesno sarađuju sa Tužilaštvom. Uostalom, čak i iz samog reagovanja Zorana Živkovića, vidi se da je takva saradnja Vlade i Tužilaštva postojala, kada Živković kaže: „Pokrenuli smo akciju u kojoj je privedeno i saslušano 10.000 ljudi“. Na koga Živković misli kad kaže „mi“? I dalje: „Sve do čega smo došli, tokom akcije Sablja, predali smo Specijalnom sudu“. Opet, ko su ovde „mi“? Pa jasno, misli se na UBPOK, Vladu i Tužilaštvo. Nema tu ničeg uvredljivog, niti bilo čijih loših namera.

Poslato redakciji Danasa 28.03.2013.

Peščanik.net, 30.03.2013.

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)