Barack Obama
Barack Obama

U nedelju, prvog maja, proleće je bilo u cvatu: vedro, sunčano, beskonačno plavo nebo – vremenski uslovi koje piloti nazivaju “savršeno vedrim”. Ovakva jutra su toliko retka da je, naročito ako ste hodali ulicama Vesey ili Church, pored užasne praznine gradilišta koje je još uvek poznato pod imenom nulta tačka, savršenstvo možda u vama probudilo uspomene na najgori dan u istoriji ovog grada – jutro pre skoro deset godina, isto toliko vedro, isto toliko prijatno, kada su samoubilački fanatici armije Osame bin Ladena zakucali dva putnička aviona u kule bliznakinje. Tog dana, hiljade ljudi poginulo je pod ruševinama čelika i stakla.

Nešto pre deset uveče te subote, dok smo pospremali kuhinju ili stavljali decu u krevet, počele su da se pojavljuju kratke vesti: nejasni detalji i naznake na internet sajtovima, pozivi sa televizijskih ekrana da se iščekuju važne vesti – i onda, negde oko pola dvanaest, predsednik Obama ušetao je u istočnu sobu Bele kuće kako bi saopštio naciji da „je pravda izvršena“ i da su jedinice za specijalne operacije upravo završile „ciljanu operaciju“ ubistva Bin Ladena u slabo zaštićenom kompleksu u severnom Pakistanu. Po zvaničnim izjavama, vojnici su spakovali njegovo telo u helikopter i odvezli ga na nosač aviona U.S.S. Carl Vinson. Nakon toga, posmrtni ostaci Bin Ladena, osveštani u skladu sa islamskim običajima, spušteni su u Severno arapsko more.

Bin Laden, srednjevekovni ideolog i globalni terorista, ostavio je za sobom listu uspeha koja je duga i jeziva. On je uspeo da naruši suštinu američkog načina života više nego bilo ko posle Drugog svetskog rata. Njegova sposobnost da probudi grozničavu maštu mladih fundamentalista dovela je do ubistava hiljada muškaraca, žena i dece – među njima i muslimanskih muškaraca, žena i dece – u Adenu, Mogadišu, Najrobiju, Dar es Salamu, Vašingtonu, Njujorku, Šanksvilu, Baliju, Madridu, Londonu, Bagdadu, Kabulu i Marakešu. Izazivao je ratove. Bio je razlog za porast skupih struktura za bezbednost i praćenje. Podsticao je nacionalne politike paranoje i odmazde. Doprineo je isto koliko i ekonomski uspon Kine i Indije narušavanju post-hladnoratovske pozicije Amerike kao jedinstvene, samouverene, naizgled svemoguće supersile, koja je bila kratkog veka. Bin Laden je potpisao svoj testament 14. decembra 2001, dok se krio u pećinama Tora Bore, poručujući svojoj deci da ne rade za Al Kaidu: „Ako je dobro, onda smo mi imali svoj udeo; ako je loše, onda je dovoljno“. Uprkos svim naporima da bude uhvaćen ili ubijen, Bin Laden je preživeo celu deceniju, a poslednje godine svog života proveo je u komforu kuće u jednoj pakistanskoj „brdskoj postaji“.

Kada je vest o njegovoj smrti konačno stigla, podstakla je celonoćnu trijumfalnu proslavu na nultoj tački, u Lafajet parku, i drugim mestima. Ali, kada su se kamere okrenule ka onima koji su pre deset godina izgubili svoje najmilije, njihovo nemo osećanje olakšanja bilo je izmešano sa ponovo probuđenim osećanjem tuge. Oni nisu bili razdragani, niti su imali iluzije da je ono što su izgubili vraćeno. U upravo tako udržljivom duhu predsednik se obratio naciji. „11 septembra 2001. godine, u trenutku naše patnje, američki narod se ujedinio,“ rekao je on. „Tog dana, mi smo našim komšijama ponudili ruku pomoći, a ranjenima našu krv. Potvrdili smo naše međusobne veze, ljubav prema našoj zajednici i našoj zemlji.“

Međutim, teško je, kada se podsetimo Obaminog govora, ne setiti se bizarnog političkog konteksta u kojem su protekli dani neposredno pre njega. U poslednjih par nedelja, jedan od vodećih Obaminih rivala u ispitivanjima javnog mnjenja kada su u pitanju izbori 2012. bio je kovrdžavi hotelijer i reality show producent, koji se stalno vozi u crnom helikopteru. Donald Tramp, koji ima fobiju od bacila i averziju prema rukovanju, nije obećavajući kandidat, ali je ipak dobio podršku kada je izrazio sumnju u činjenicu da je predsednik državljanin Amerike. Možda se Barak Obama rodio u Keniji; možda on nije hrišćanin, kako tvrdi, već prikriveni musliman. Globalni džihad koji je Bin Laden želeo da započne nije stvorio ksenofobiju koja održava Trampove ambicije, ali je pomogao da ona ojača. Ovo je još jedan primer kako je Bin Laden, kroz sprovođenje terora, uspeo da na površinu istera ono najgore ne samo kod svojih pristalica, već i kod svojih protivnika.

Nijedan predsednik, koliko god da je ozbiljan, ne može u potpunosti da ignoriše reality show aspekte svoje zemlje. Na kraju, Obama je zaključio da mora da učini ustupak onima koji baš i nisu anđeli. Bezvoljno je izjavio da je naveo saveznu državu Havaji da izda njegovu „detaljnu krštenicu“. Tri dana kasnije, na večeri za novinare u Beloj kući, predsednik je oduvao Donalda Trampa uz dobrodušnost koja je ovog morala pecnuti. Ono što je zaprepašćujuće kada je ova večera u pitanju nisu političke pošalice, već Obamina svest da će, čim se nebo iznad Pakistana rasčisti, njegovi crni helikopteri odvesti grupu mornaričkih foka do Bin Ladenovog skrovišta u Abotabadu.

Ova ozbiljna i neophodna akcija dovela je do ozbiljnih i neophodnih pitanja: da li je Bin Laden bio pod kontrolom Pakistana, našeg tobožnjeg saveznika, i njegove obavestajne službe, I.S.I., ili je stvarno uspeo da se skriva na korak od elitne vojne akademije? Da li će smrt Bin Ladena, nakon anti-autoritarnih ustanaka „arapskog proleća“, zadati odlučan udarac džihadističkim pokretima širom Bliskog istoka i Južne Azije? I, što je možda još važnije, da li će smrt Bin Ladena ubrzati povlačenje američkih trupa iz Avganistana? Avganistan je jedno od mesta gde je Al Kaida rođena i gde je odgajana. Međutim, Al Kaida se odavno razbežala na sve četiri strane sveta, seleći se u ćelije u Vaziristanu, Pešvaaru, južnom Jemenu, kao i u predgrađa evropskih gradova. Smrt Bin Ladena ističe pitanje zašto svaki dan nastavljamo da gubimo živote mladih ljudi u odbrani neodbranjivo korumpirane vlade u Kabulu.

Najjači utisak u Obaminom govoru u kome je obznanio Bin Ladenovu smrt ostavila je njegova trezvenost, njegovo odbacivanje teatralnosti „uspešno obavljene misije“. Jedna od najviše iznenađujućih karakteristika njegovog predsedničkog mandata jeste tvrdoglavo odricanje od drame – iznenađujuća kada se uzme u obzir njegova sklonost, tokom predizborne kampanje, ka unapred pripremljenim govorima nabijenim emocijama, kao što su to bili oni u Filadelfiji i Denveru. Međutim, u ulozi predsednika, Obama je pokazao određeni prezir prema emotivnim govorima, prema nezaboravnim frazama i teatralnim gestovima. Trenuci kao što je bio Tuson su retki. Nekima je Obamina rešenost da se kloni vulgarnog i jeftinog izgledala kao neka vrsta superiornosti, sa ciljem da svako drugi u poređenju sa njim izgleda vulgaran i jeftin. Ali njegova ozbiljnost je dobrodošao protivotrov političkoj kulturi inficiranoj samopohvalama, zabludama i paranojom. Amerika se konačno izborila sa Bin Ladenom. Izboriti se sa njegovim nasleđem još veći je izazov. Sećamo se mrtvih, jer svaki dan umiru novi ljudi zbog primera koji je on dao. Čak i danas, kada je dan vedar, još uvek možemo da osetimo miris razaranja koji je ulazio kroz naše prozore nedeljama pošto su pale kule bliznakinje. Čujemo brujanje aviona. Politička budućnost treba da bude poverena samo onima koji poštuju to sećanje i koji se suzdržavaju od toga da ga eksploatišu.

David Remnick, The New Yorker, 16.05.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 12.05.2011.

NAŠ TERORIZAM