Moralo je, eto, jednom i to da se dogodi – Tomislav Nikolić konačno je pobedio u trci za mesto predsednika Republike Srbije. Na drugom krugu glasanja u nedelju, 20. maja, lider naprednjaka potukao je svog protivkandidata, Borisa Tadića iz Demokratske stranke. Nikolić je osvojio 49,55 a Tadić 47,30 posto glasova. Pobeda je proglašena iste večeri, a oba kandidata su u svojim izbornim štabovima ubrzo potom dali pomirljive, čak vanredno civilizovane izjave. Tadić je mirno predao vlast, a Nikolić ju je jednako smireno preuzeo, čime su zajednički demonstrirali jednu sasvim novu političku kulturu u Srbiji kao vidljiv signal da se konfliktna logika i destruktivni senzibilitet devedesetih godina ipak – barem delimično – nalaze za nama. Jedno je u svakom slučaju neporecivo: Srbija je ponovo dobila upravo onakvog predsednika kakvog i zaslužuje.

Ova pobeda, uostalom, nije došla ni lako ni brzo. Pet se puta, kao u narodnoj pesmi, Tomislav Nikolić kandidovao za predsednika Srbije (i nekadašnje SR Jugoslavije). Pet se puta kandidovao, herojski se ljuto borio, četiri puta zaredom gubio, i tek iz pete uspeo. Dvanaest godina trajala je njegova odiseja, a sada se, evo, obrisi Itake konačno naziru pred njim.

Dvanaest punih godina – upravo onoliko koliko ima i ova disfunkcionalna post-Miloševićevska Srbija koja je stasala u nešto jako čudno i razočaravajuće, nešto čemu se tamo u oktobru 2000. svakako nismo nadali. U tom smislu mora da ima i nekakve pravde u svemu ovome, ma koliko kompleksne i po nas neprijatne.

Tomislav Nikolić, dakle.

Reč je – za one koji o dotičnom ne znaju mnogo – o konzervativnom nacionalističkom političaru ograničenog obrazovanja i intelektualnog dometa, škrtom na rečima, teškom na osmehu, katastrofalnom u javnoj komunikaciji, koji uglavnom deluje osorno i deprimirano, kao da mu je naneto neko zlo koje nije lako odužiti, ponekad neotesanom ili krutom, često ciničnom i neprijatnom.

Njegova glavna odlika ipak je, čini mi se, nekompetentnost. Međutim, to je nešto što tek treba da u potpunosti osetimo na svojoj koži.

Jedno mu se, svejedno, nikako ne može oduzeti. Za razliku od Tadića, Tomislav Nikolić je u ovih naših dvanaest tužnih godina u stvari prevalio popriličan, moglo bi se čak reći – impresivan put. Od nekadašnjeg Šešeljevog – činilo se: doživotnog – potpredsednika one širom regiona dobro znane, čovekoljubive i pacifističke Srpske radikalne stranke, preko mučnog raskida s nekadašnjim šefom i političkim ocem, sada haškim optuženikom, do osnivanja SNS-a čiji je predsednik od samog početka bio upravo on – Nikolić. U tom procesu izveo je nekoliko naglih i ne baš sasvim uverljivih transformacija i egzibicionističkih kalambura koji mu nikako nisu služili na čast. Svašta je izjavljivao i često uskakao sebi u usta.

Pa ipak, u Nikolićevom političkom putu primetna je jasna evolucija, ma šta da ju je u ovom ili onom trenutku njegove karijere motivisalo. Od zastrašujuće agresivnog i primitivnog, specifično radikalskog ekstremizma, on je uznapredovao do, za srpske okolnosti srazmerno umerenog premda neosporno nacionalistički obojenog, pragmatizma koji odlikuje politiku kakvu vode Nikolićevi naprednjaci danas.

Pored nekonfliktnog načina na koji je preuzeo vlast, otklanjajući svaku sumnju u sopstvenu evropsku i demokratsku orijentaciju, ona dodatna vrednost koju je Tomislav Nikolić uveo u srpsku politiku kad je postalo jasno da će on biti naredni predsednik Srbije jeste to što je istog časa podneo ostavku na položaj šefa svoje stranke.

Reč je, naime, o gestu za koji njegov protivkandidat nikada nije smogao dovoljno snage ili volje. Iako se to od njega, pored toliko toga što je takođe ostalo iznevereno za njegovog sumornog osmogodišnjeg vakta, i te kako očekivalo.

Uopšte, od samog početka bilo je nečeg neobećavajućeg u liku i delu Borisa Tadića. Ovaj stasom i glasom prominentni političar, iako član Demokratske stranke od njenog osnivanja, bio je za širu javnost praktično nevidljiv tokom čitavih olovnih devedesetih godina, sve do pada Miloševića, a njegov uspon u direktnoj je vezi s tragičnim atentatom na njegovog prethodnika Zorana Đinđića iz 2003. Godinu dana po Đinđićevoj smrti Boris Tadić je izabran za predsednika stranke, a ubrzo potom postao je i predsednik Srbije. Čak i nije tako loše startovao: išao je u Srebrenicu da se pokloni žrtvama genocida, ali i na koncert R.E.M koji su mu posvetili omiljenu pesmu – „Orange crush“. Sećam se da mi je sa svojim „neodoljivim“ proseda-kosa-mladalačko-lice lookom delovao poput ganc novog Zorana Đinđića fabrikovanog u tajnim DS-laboratorijama, međutim u besmisleno blagom rastvoru. Kao i da sam se u to vreme pitao može li se u zemlji poput Srbije išta dobro očekivati od jednog razvodnjenog Đinđićevog klona.

Danas, punih osam godina kasnije, dobro znamo odgovor na to pitanje.

Godinama je taj naš samo prividno lutkasti predsednik, nadasve sklon sticanju neograničene moći raznoraznim protivustavnim i nedemokratskim potezima, „uspešno“ sedeo na dve stolice kao neprikosnoveni lider svoje stranke i neprikosnoveni predsednik naše države ujedno.

Svojim unucima moći će da pripoveda kako smo za njegovog vremena, umesto one stvarne Demokratske stranke s kojom smo se devedesetih borili protiv Miloševića i čitavog jednog načina mišljenja njime oličenim, prevareni njenom krajnjom travestijom. Kako smo umesto ozbiljne partije socijaldemokratske i građanske orijentacije i jakog intelektualnog naboja, dobili nimalo diskretni „šarm“ nove srpske marketinško-tajkunske i anti-intelektualne buržoazije tanko zamaskiranih nacionalista u fensi kravatama.

Umesto pite, dakle, dobili smo pitino dete. Međutim, šteta koja je time učinjena u stvari je megalomanskih razmera. I to je osnovni paradoks ovog poslednjeg perioda obeleženog vladavinom donedavnog predsednika Tadića. Za tih osam godina pošlo mu je za rukom ne samo da izvrne dušu partiji na čijem je čelu stajao već i da od nje otuđi značajan broj građana, među koje sebe ubraja i potpisnik ovih redova, koji su svojevremeno upravo Demokratsku stranku smatrali svojim pravim i uostalom jedinim mogućim izborom. Samo da bi, kako se i može očekivati u ovoj zemlji izgaženih nada, dočekali da ta politička partija bezobzirno pregazi njihova najozbiljnija i najdublja očekivanja. Njihov neizlazak na ove izbore doprineo je Tadićevom gubitku.

Samo što on i dalje, čini se, ništa od toga ne razume i uporno živi u svom ružičastom oblaku. Krivce za gubitak traži u svima drugima – apstinentima, stručnoj javnosti (koja, kaže, ne razume dobro sve suptilne mehanizme vođenja politike), intelektualcima – samo nikako da ih potraži u samome sebi. I onima oko sebe.

Odlazi nam, dakle, Boris Tadić, nakon dugih osam godina. Hvala bogu i nek mu je sa srećom. Mogli bismo da ga zapamtimo po mnogočemu, ali najlakše ćemo ga pamtiti po onim živopisnim predizbornim kampanjama u kojima se, glumeći američkog predsedničkog kandidata, vozikao specijalnim autobusom uzduž i popreko opustošene zemlje Srbije. Svirao je gitaru ili na druge načine zabavljao prisutne novinare, a kad bi prolazili kroz neko naseljeno mesto kroz prozor je uz širok osmeh mahao smorenim, tvrdom stvarnošću iznurenim građanima. Obilazio je posebno odabrane i unapred brižljivo pripremljene domove, slikao se s bebama, decom, omladinom, majkama, očevima, rodbinom, komšijama, sa svima živima, slikao se mnogo i sa živinom i stokom po seoskim domaćinstvima, i to su mu svakako savetovali isti oni vajni marketinški stručnjaci, delovao je pritom ispunjeno i prezadovoljno, kao da obilazi nekakvu malenu ali preuspešnu Holandiju ili Dansku, stabilnu i bogatu zemlju koja naprosto cveta pod njegovim mudrim rukovodstvom i koja će, ovako srećna i zadovoljna, svakako ponovo glasati za njega.

Aha, samo „malo morgen“, kako to lepo onomad reče Tadićev slavni prethodnik – Slobodan Milošević.

U sred svega toga – u sred čitave te dinamične predsedničke igre, dakle – nalazimo se mi, građani Srbije.

Ta se predstava, uostalom, i odvija za nas ali ne i zbog nas, svuda oko nas premda mimo nas. Na nas se oni koji u njoj učestvuju najčešće pozivaju, nas zavode i mantraju, nama serviraju sva svoja jalova, nepodnošljivo laka obećanja, namiguju nam, osmehuju nam se, flertuju s nama, angažuju stiliste i marketinške agencije, osmišljavaju kampanje, troše silan novac na tv-reklame, javne nastupe, turneje i konvencije, samo da bi nas, čim nekako pridobiju naše poverenje, brže-bolje izigrali i izneverili. I to svako na svoj jedinstven način.

Takvo je i nikakvo drugačije naše iskustvo parlamentarne demokratije.

Pa ipak, i mi smo u toj igri srazmerno aktivni sudeonici. Jer, ako već ne možemo mnogo, onda svakako možemo malo (da parafraziram St-a, pevača sjajnog Goribora), a to naše „malo“ oličeno je u instituciji glasačkog prava kojim svako raspolaže onako kako smatra za shodno.

Neki od nas su, tako, i ove godine glasali za Borisa Tadića, ne zato što su posebno zadovoljni stvarnošću u kojoj žive, već s uobičajenom, od strane demokrata izuzetno zloupotrebljavanom i jako izlizanom argumentacijom o manjem od dva zla.

Neki su glasali za Nikolića, nadajući se da će, kad već nije niko pre njega, baš taj junak rešiti sve njihove životne probleme i tegobe. Kako da ne, evo, samo što nije.

Treća skupina, opet, odlučila je da ovog puta ne glasa ni za koga ali u okviru svojevrsnog neformalnog, viralnog pokreta „belih listića“. Odlazeći na izbore samo kako bi u glasačke kutije ubacili prazne ili maštovito išarane listiće svoju su apstinenciju pretvarali u jasan i rečit politički stav.

Četvrta skupina naprosto je ostala kod kuće, uz osećaj da im je svega dosta i da više čak ni tom svojom pasivnošću ne žele nikome da poruče ama baš ništa. Ta je skupina ujedno i najbrojnija, budući da je ukupna izlaznost na drugom krugu predsedničkih izbora u Srbiji 2012. bila manja od pedeset posto.

Uostalom, sve u svemu, bila je to jedna obična, čak prilično opuštena majska nedelja. Niko ko se zatekao na beogradskim ulicama tog dana ne bi rekao da se odvija drugi krug za Srbiju po mnogo čemu prelomnih predsedničkih izbora.

Građani su mirno šetali gradom uživajući u sunčanom, blagom vremenu, ljudi su ćaskali o svemu i svačemu ponajmanje se u razgovorima dotičući Tadića i Nikolića. Reklo bi se po mnogo čemu što je obeležilo opštu atmosferu ovih izbora 2012. da smo kao društvo ipak, svim okolnostima uprkos, dosegli jednu sasvim novu fazu građanske zrelosti koja, ako već ništa drugo, može da bude makar kakav zalog za barem nešto bolju budućnost.

Tek uveče, kad su izborni rezultati objavljeni i kad je postalo jasno da će Tomislav Nikolić biti naš naredni predsednik, stvari su se donekle promenile.

Budući da živim u samom centru Beograda, te sam noći, s nedelje na ponedeljak, bio prinuđen da do sitnih sati slušam bučno slavlje Nikolićevih pristalica koji su se, uz buku sirena, okupljali na trgovima da s istomišljenicima obeleže ovu „veliku pobedu“.

Iako se stručnjaci uglavnom slažu da ovakav izborni rezultat ne predstavlja toliko Nikolićevu pobedu koliko Tadićev poraz, pristalice novog predsednika Srbije za nijansiranje nije bilo nimalo briga. Tomislav Nikolić je sada predsednik, a sve drugo su sitnice. Čak i činjenica da nam predstoji jedna intenzivna postizborna kombinatorika oko sastava vlade u kojoj je ovog puta upravo sve moguće nije mogla da pomuti veselje Nikolićevih pristalica. Ozarenih lica, duvali su u trube, mahali zastavama Srbije i frenetično skandirali: „Tomo Srbine! Tomo Srbine! Tomo Srbine!“

Negde nakon ponoći, već umoran od svega, zatvorio sam prozor i legao u krevet. Sutra je, bez obzira na sve, novi, radni dan, i valjalo se obezbediti energijom i snom. Pokušao sam, dakle, da zaspim ali – uzalud.

Svuda oko mene, svojom vazda iscrpljujućom komplikovanošću, pulsirala je Srbija.

Jutarnji list, 23.05.2012.

E-novine, 23.05.2012.

Peščanik.net, 24.05.2012.