„Kroacija samit” je održan na Lapadu, a obližnji Babin kuk gde je u sedamdesetim nastao luksuzan hotelski kompleks (sa sindikalnim detaljima, katastrofalnom uslugom i sl.), podseća me na bapsku „nacionalnu” politiku koja je doživela jedan bizaran klimaks u Tadićevom „istorijskom” rukovanju s Tačijem. Od atentata na premijera Đinđića, a to je bio osnovni razlog njegovog ubistva, DS je od vodeće reformske snage preobražena u konglomerat koruptivnih klanova i interesa. S Tadićem, Jeremićem i Mićunovićem, tome trustu mozgova koji je spustio Srbiju na evropsko dno a srski narod uvrstio u katalog trećesvetske sirotinje, DS je podređena interesima političkog krila bivše JNA koje je izvelo atentat, i kreiralo sva politička ubistva, javne nerede, incidente i medijske laži, a danas u vojno-državne medije kakav je Blic servira neprijatne pojedinosti upravo o Tadićevim saradnicima kojima je do nedavno služio. Počelo se šuškati i to, da će general Aco Tomić, jedan od sumnjivih, zbog svojih veza sa Zemunskim klanom i propadnicima policije koji su izveli atentat, biti žrtvovan u aferi “Topčider” (ubistvo dvojice gardista koji su navodno videli Ratka Mladića koji se skrivao u vojnom kompleksu), sve kako se ne bi otkrila politička pozadina atentata, a zaverenike koji su naložili ubistvo premijera javno je štitio i sam bivši predsednik Tadić, koji je u jednoj prilici izjavio da je sudski spor, koji je ukazao samo na izvršioce, za njega završen.  Nije se slučajno na medijskom servisu najbližih Tadićevih saradnika, čiji su šaptači Matija Bećković i njemu slični tvorci tragedije koju živimo, „odlazeći” ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, optužen da namerava da dobro izvrne državnu kasu kako bi, u svojstvu predsedavajućeg GS UN besneo po Menhetnu ostavivši Srbiju da se davi u ruskom blatu, nije slučajno da se kreveljio dok je nekadašnji premijer Zoran Živković podsećao javnost na neke od posledica atentata na premijera Đinđića. Ali bi bilo pogrešno suditi o Srbiji  na osnovu besprizornosti njenih političkih i svih ostalih “lidera”.

Nakon poslednjih izbora, nastalo je jedno teško razmrsivo klupko. Predsednik DPS-a Milo Đukanović je u prošlonedeljnom intervjuu Deltinom Vremenu pokušao da objasni izvesne pojedinosti koje se tiču i odnosa Srbije i Crne Gore, koje je Tadić pokušao da svede na paradigmu odnosa Srbije i Hrvatske s početka devedesetih. Na pitanje Tamare Nikčević koje se odnosilo na ulogu šefa švedske diplomatije Karla Bilta, koji je tvrdio da je po pitanju korupcije i organizovanog kriminala, Crna Gora najveći problem Balkana, Đukanović je odgovorio da je u evropskoj politici „još uvijek na snazi stereotip po kome je Karl Bilt, zbog nekadašnjeg službovanja u BiH, dobar poznavalac naših prilika”. „Mislim da o tome najbolje govore činjenice. Naime, ako pažljivije pratite Biltove procjene, brzo ćete uočiti konstantu: sve su se pokazale kao netačne. Naravno, za upućene to ne predstavlja iznenađenje, budući da svi Biltovi izvori informisanja stižu sa jednog mjesta – iz Beograda”. Da li je Bilt pripao interesnoj koruptivnoj sferi okupljenoj oko Tadića zapravo je manje važno od pretpostavke da je švedski šef diplomatije pokušao da Tadića revitalizuje u regionu i pred važnim evropskim činiocima istom metodologijom kojom je onomad legitimizirao ubice i koljače Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, i njihove ratne podvige. O tome se jasno izjasnila Florans Artman odričući Biltu pravo da bude moralni tumač i autoritet balkanske politike. Bilt je bio i jedan od posrednika koji je, u svojstvu kočničara, doprineo pasiviziranju svake srpske politike, pošto je srpska politika kao pojam i realizacija samu sebe demonizirala upravo pokušajima da se opravdaju, ili relativiziraju zločini počinjeni u ime države i nacije.

Poražen sopstvenom propagandom, koja je uzdigla njegove suparnike, a njima je koljačka paradigma politički i mentalno bliža, Tadić se, uz posredovanje Karla Bilta koje ponovo, kao sredinom devedesetih, preti da dodatno zamuti dovoljno nejasne susedske odnose, obratio potencijalnim političkim partnerima i u Srbiji i u međunarodnoj zajednici čiju je dobru volju, u toku svih osam godina koje su iza nas, odbijao u smislu ugrožavanja ili osporavanja „nacionalnih interesa” na Kosovu i u Bosni. Da li će viziju nacije koja negira ljudsku i kulturnu sličnost sa svim svojim susedima, nacije čiji su simboli ogrezli u tuđoj i u sopstvenoj zalud prolivenoj krvi, da li će takvu viziju da, paradoksalno, ospori i obsmisli nova vlada čije formiranje Tadić opstruira vrednije od rada koji je mogao, u proteklih osam godina, posvetiti opštem dobru i javnom interesu, to je pitanje izvan mojih trenutnih uvida i mentalnih domašaja. Pretpostavljam da će međunarodna podrška u tom smislu doprineti pokušajima, još uvek živahnim, da se Srbija dodatno sroza na razinu parije kao opšteg evropskog pitanja – pitanja koje će, najednom, preseći neki novi drug Staljin uz pomoć domaćih rusofila i patoloških ubica. Takvu karakterologiju nacije pothranjivala je i Tadićeva propaganda. Ako je on počeo u tom smislu odustajati, i sve sa Biltom, i to je, valjda, u redu. Samo se ispod pokrova visoke politike nagomilava, ponovo, suviše one jadne, nevidljive, ljudske nesreće.

Pobjeda, 09.07.2012.

Peščanik.net, 10.07.2012.