Dogovor „naprednjaka“ i „socijalista“ o formiranju nove vlade Rep. Srbije izazvao je lavinu kuknjave po medijima koje i dalje apsolutno kontrolišu „demokrate“. Da ih je Dačić „izdao“, i da „vraća Srbiju u devedesete“. Ponovo je mobilisana vojska analitičara, stručnjaka, intelektualaca, profesora. Svi na Tadićevim platnim spiskovima, kao lopovi zdravog razuma i pameti, onih lopova zbog kojih je DS, nepobitno kolektivno odgovorna, izgubila izbore. Gde ih je samo našao, i šta će sad sa svima njima, i gde su ga doveli? Pri tom su se DS i njeni sateliti ipak fiksirali u važnim i profitabilnim institucijama, poput vlasti u Beogradu, Novom Sadu i Vojvodini.

Nisam u stanju da prognoziram da li se Srbija zaista „vraća u devedesete“, da li će postati instrument antizapadne politike zvanične Rusije, u smislu opstrukcije integracije Zapadnog Balkana, u celini, u EU i NATO. Ili, da li će nova administracija biti u stanju da obezbedi početak pregovora sa EU u toku narednih godinu dana. Ima i takvih najava s njihove strane. Pretpostavljam da je još uvek nedovoljno važan učinak predsednika Nikolića u pokušajima da ne nasledi bahatost, aroganciju i konstantno vređanje zdravog razuma javnosti (koja nije naročito racionalna i pronicljiva, uključujući pisca ovih redova). Zbog takvih osobina je njegov prethodnik Tadić prezreo birače prekrativši petogodišnji mandat. Usput je prekršio ustav i konačno se pokazao nespremnim ne samo da muški, a na muškosti je toliko instistirao, podnese poraz, nego i da preuzme odgovornost u odnosu na najbliže saradnike: na potpredsednike, predsednika političkog saveta i savetnike, koji su smišljeno i brutalno razarali srpsko društvo i politiku, isprva u sadejstvu s Vojislavom Koštunicom, a potom i sa socijalistima koji su najednom ponovo tako mrski. I Dačić se smirio. On će, konačno, biti profiter čitavog procesa ukoliko se, rukovođen primerom političkog i moralnog debakla „demokrata“, i on pozabavi pripadnicima zloćudne Miloševićeve strukture koji su i dalje njegovi najbliži saradnici. Ali su oni, za mene, jedan dalek i nerazumljiv svet, i neće me interesovati ukoliko ove „devedesete“ zaista ne budu počeli da „vraćaju u devedesete“. Kad su se žrtve one politike čija su načela obnovili upravo Koštunica i Tadić, valjale i u lokvama krvi. Ponekad su to bili pripadnici samog establišmenta.

Mirna promena vlasti može postati vrednost sama po sebi, i kad se komentariše da je u pitanju kretanje unazad. Ne želim da se time protumači neko moje udvaranje novim vlastima. Naprotiv, politički i društveni sloj koji reprezentuju Nikolić i Dačić odgovoran je za nasilno razaranje Jugoslavije, za desetine hiljada ljudskih žrtava, rušenje društva i ekonomije, za gotovo neizlečiv kulturni i moralni debakl Srbije, konačno i za opstrukcije svih dobronamernih pokušaja da se jugoslovenska zajednica obnovi na onim postulatima koji su potvrdili svoju zasnovanost u procesu evropske integracije kao redefiniciji evropskog prostora koja zahteva brisanje istorijskih razmirica i administrativnih granica. Uništili su nam živote, i bilo bi neumesno tvrditi i to, da i oni imaju pravo na novu šansu. Politička struktura u celini je na ovim izborima izgubila neka svojstva legitimiteta, zbog male izlaznosti, loših rezultata, i opšteg nezadovoljstva koje mirno kanališe jedino kontinuitet nastojanja političkog društva, iz njegovih dubina, da se održavaju javni red, mir i građansko strpljenje. „Vidovdanska“ koalicija ozvaničena je i u senci još jednog vidovdanskog ekscesa, čija bizarnost ne doprinosi njegovoj, možda, marginalnoj suštini. Pohod huligana na Kosovo nije bio samo skrnavljenje i srpskih i albanskih simbola države, istorije i nacije. Podsećao je na krstaške pohode u koje su na Saracene feudalci huškali sirotinju, ali se na Kosovu nema čega ni opljačkati. Takvo je i naše i njihovo siromaštvo.  Strukture u politici i policiji, koje su odgovorne za svu tu bruku, učinile su da se i srpsko i svetsko javno mnenje podsete u kojoj je meri Srbija nemoćna da sama izlazi na kraj sa svim svojim izazovima, i sa onim za koje je odgovorna, i sa onima koji su izvan sfere njenih domašaja.

Ovim ću možda da povredim mnoge, ali sam poslednjih godinu i po pisao za podgoričku Pobjedu uveren da će suštinsko jedinstvo jugoslovenskog društva, koje svi aktuelni nacionalizmi potiskuju na marginu, smatrajući ga prevaziđenim i politički ekstremnim, omogućiti uzajamno razumevanje kao jednu od platformi razvoja. Crna Gora ulazi u pregovore sa EU najmanje godinu dana pre Srbije, i ta je činjenica važna za sve pomenute strane učesnice u procesu. Upravo u toku proteklih godinu i po dana zvanična Crna Gora potrudila se da popravlja odnose sa zvaničnom Srbijom, bez obzira na kriminalnu iredentističku aktivnost koju su, ispred srpske vlade, vodili upravo oni koji su zlo i za Srbiju i Crnu Goru. Đukanović je poslao i diskretnu poruku Srbiji o potrebi da se promeni vlast, naizgled i na gore, i to se upravo dogodilo. I ne vidim, srećom, u Srbiji, neko očajanje i pesimizam s tim u vezi. Možda ću, štaviše, svoju saradnju s Pobjedom okončati u boljem raspoloženju, od onoga s kojim sam krenuo. U tom smislu sam slobodan da tumačim i aktuelne promene u crnogorskoj vladi, kao uvod i u izborni proces, i u proces pregovaranja i pridruživanja EU.

Pobjeda, 03.07.2012.

Peščanik.net, 04.07.2012.