Paja Jovanović, Ukrotitelj zmija, 1887.
Paja Jovanović, Ukrotitelj zmija, 1887.

Orijentalizam Edvarda Saida je jedna od najuticajnijih knjiga iz intelektualne istorije posle Drugog svetskog rata. Ujedno je i jedna od najneshvaćenijih. Često se, pogrešno, smatra da je to knjiga o Bliskom istoku; ustvari, ona je studija zapadnjačkih predstavā o arapsko-islamskom svetu, predstavā koje Said, na tragu Vilijama Blejka, zove „okovima koje je iskovao um“. Konzervativni kritičari je pogrešno čitaju kao domorodačko odbacivanje zapadne nauke, zanemarujući Saidove pohvale Luju Masinjonu, Žaku Berku i Klifordu Gercu, dok je neki islamisti hvale iz istog tog pogrešnog razloga, previđajući Saidovu posvećenost svetovnoj politici.

Otkako je knjiga prvi put objavljena, 1978. godine, „Orijentalizam“ je reč kojom se okončava svaka rasprava u liberalnim univerzitetskim krugovima, gde niko ne želi da bude proglašen za „Orijentalistu“, ništa manje nego da ga nazovu rasistom, seksistom, homofobom ili transfobom. Činjenica da je „Orijentalist“ danas postao često korišćen epitet svedoči o snazi Saidovog dela, ali i o njegovoj vulgarizaciji. Said je svojim Orijentalizmom hteo da otvori raspravu o načinu na koji je Zapad nekada zamišljao arapsko-islamski svet, a ne da spreči trezveno suočavanje s problemima tog regiona, o kojima je imao jasnu svest.

On je bio isto tako svestan da piše istorijsku studiju koja će jednom, kao sve takve studije, i sama postati istorijski dokument koji odražava pritiske i strahove svog vremena. Orijentalizam je objavljen pre skoro četrdeset godina, u vreme Sporazuma iz Kamp Dejvida između Izraela i Egipta i libanskog građanskog rata, neposredno pre Islamske revolucije u Iranu i četiri godine pre Šaronove invazije na Liban i masakara u palestinskim izbegličkim logorima Sabra i Šatila. Kao član Nacionalnog veća Palestine i predan čitalac Fukoa, Said je svoju knjigu zamislio kao istoriju sadašnjosti – jedne sadašnjosti koja je danas prošlost i koja se veoma razlikuje od ove naše.

Orijentalizam je delo intelektualne istorije, zasnovano na ogromnom broju književnih i naučnih tekstova. Ipak, njegova teza se u suštini može svesti na stav da je Orijentalizam, kako kaže Said, „stil mišljenja, zasnovan na ontološkoj i epistemološkoj distinkciji koja se povlači između ‘Orijenta’ i (najčešće) ‘Okcidenta’“.1 On ne kaže da su slike koje o Orijentu ima zapadni Drugi puka fikcija. Da jesu, bilo bi ih mnogo lakše dekonstruisati i ukloniti. Naprotiv, klasični Orijentalizam se naslanjao na elemente pozitivnog znanja i nauke, na dela koja su često bila puna divljenja za svoj predmet. Problem s Orijentalizmom nije u tome što je on bio lažan u nekom grubo empirijskom smislu nego u tome što je bio deo diskurzivnog sistema „moć/znanje“, što je termin koji je Said pozajmio od Fukoa. A cilj Orijentalizma kao sistema predstavā, ponekad eksplicitnih a češće implicitnih, bio je da proizvede jednog Drugog i tako obezbedi stabilnost i nadmoćnost Zapadnog sopstva.

Kako ga opisuje Said, Orijentalizam je diskurs moćnih o nemoćnima, on je izraz „moći/znanja“, ali istovremeno i izraz narcisizma. Ovaj sindrom je veoma uočljiv i danas. Orijentalizam je kada ambasador zapadne države u arapskom gradu omalovažava opštu zabrinutost zbog Palestine i slika Arape kao poslušnu masu koja se probudi samo tokom arapskih nemira 2011. godine a onda ponovo razočara dobronamerni Zapad koji ne želi ništa osim da bude dobar tutor. Orijentalizam je kada zapadni „ekspert“ svodi islamistički ekstremizam u Evropi na ressentiment, ne pitajući se zašto bi evropski građani muslimanskog porekla mogli da se osećaju otuđeno, pa onda arapskom kritičaru odbrusi da zbog viška emocija prigovara prezentaciji zasnovanoj isklučivo na naučnim podacima i na kraju se razbesni zato što ga tvrdoglavi Orijentalac ne razume.

Dakle, Orijentalizam je i dalje među nama, on je deo političke podsvesti Zapada. Javlja se na razne načine: nekad kao neskrivena pristrasnost, nekad kao suptilna infleksija, kao menjanje boje tona u muzičkom komadu; ponekad eksplodira u žaru raspravljanja, kao osveta potlačenog. Ali današnji Orijentalizam, kako po svom senzibilitetu tako i po načinu na koji se proizvodi, nije isto što i Orijentalizam o kome je Said govorio pre četrdeset godina.

Uostalom, Saidov Orijentalizam je u velikoj meri bio proizvod Vijetnamske ere, kada su „najbolji i najpametniji“ Amerikanci zaglibili svoju zemlju u nepresušnu močvaru u džunglama jugoistočne Azije. Said je smatrao da nova generacija prvorazredno obrazovanih eksperata radi na legitimisanju sve dubljeg sukoba Amerike s arapskim svetom, naročito po pitanju Palestine. Srž Orijentalizma je kritika eksperta, proizvođača znanjā o arapsko-islamskom svetu, od Flobera i Monteskjea do Bernarda Luisa i Danijela Pajpsa. Nosioci tih uloga (i njihova kakvoća) se menjaju, ali je njihov cilj i dalje manje-više isti.

Dobar deo kritika upućenih Saidovoj tezi zasniva se na prividno nepromenljivoj prirodi Orijentalizma. Said je, očigledno, pre svega želeo da objasni kontinuitet a ne promenu, s obzirom da je pokušavao da utvrdi postojanje jedne ideološke tradicije. Ipak, bio je svestan da je Orijentalizam bio jedan dinamičan i tanan sistem predstavā, da je kao stil imao širok dijapazon izraza i da je služio kao ogledalo svog vremena. Ova sposobnost menjanja u zavisnosti od političkog konteksta je ključ njegove otpornosti i vitalnosti.

Posle 11. septembra 2001, Bušova administracija je reagovala sa svojevrsnom orijentalističkom mahnitošću. Kao jedan od razloga za napad na Avganistan isticala je oslobađanje muslimanskih žena, a uvide Rafaela Pataja, tog eksperta za takozvani arapski um, koristila je da usavrši taktiku torture u Abu Graibu. Časopis Atlantik je pozvao Bernarda Luisa da pridikuje o „korenima muslimaskog gneva“; novinari su putovali na Zapadnu obalu da istražuju ostrašćenost palestinskih bombaša samoubica; ništa nije izazivalo toliko saosećanja i zabrinutosti kao neophodnost da muslimanske žene budu emancipovane od svojih nasilnih, iracionalnih i dominantnih muževa, što je klasično opšte mesto Orijentalizma. U Bušovo vreme, rečnik Orijentalizma nije uvek bio otvoreno rasistički, ali je često odražavao jednu vrstu rasizma, zasnovanu na pretpostavljenim kulturnim razlikama – razlikama koje, kako su tvrdili neki „eksperti“, opravdavaju vojnu intervenciju, kao i civilizacijsko starateljstvo u vidu „promovisanja demokratije“.

Pod predsednikom Obamom, činilo se da stisak Orijentalizma popušta. Obama je u početku jasno stavio do znanja da ne namerava da naređuje arapsko-islamskom svetu nego da sarađuje s njim, a povukao je i neke dobrodošle poteze prema Iranu i okončanju izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze. Ali je čak i njegov čuveni govor u Kairu 2009. godine prolazio kroz prizmu Orijentalizma, doduše jednog liberalnijeg i multikulturnog Orijentalizma. Mnogi iz regiona koji su ga slušali poželeli bi da im se obrati kao građanima njihovih zemalja a ne kao muslimanima, i to ne samo zato što među njima ima hrišćana i ateista nego i zato što je religija tek jedno, ne uvek najvažnije obeležje identiteta.

Upečatljiva potvrda za ovo pojavila se posle manje od dve godine na ulicama Tunisa i Egipta. Arapski nemiri istakli su mnoge zahteve – demokratija, vladavina prava, jednaka građanska prava, hleb i sloboda, ali među njima nije bilo verskih zahteva.

Iako su raspršili orijentalistički mit po kome je religija jedina odlučujuća snaga u arapsko-islamskom svetu, nemiri su isto tako poduprli i osnažili jednu drugu orijentalističku fantaziju: da ljudi s Bliskog istoka žele samo da budu kao „mi“, da je angloamerički liberalizam prirodni cilj svih ljudskih društava i da je bliskoistočna „različitost“ samo greška koja će jednog dana nestati, uz pomoć Fejsbuka i Gugla.

Onda je došla takozvana Arapska zima. Posle nje, pojava Islamske Države ili Daeša, naporedo s ponovnim jačanjem salafizma doprinela je povratku na stari ugao gledanja, povratku na Orijentalizam zasnovan na rigidnim i nepromenljivim razlikama; isti ti faktori su ujedno doprineli restauraciji starih režima. Povratku na staru, iskrivljenu, prizmu doprineli su i arapski i musimanski lideri. Autokratskim režimima, kakav je režim predsednika Sisija u Egiptu, očigledno je bilo u interesu da promovišu ideju po kojoj građanin-Arapin potrebuje strogu, patrijarhalnu vlast, a za ljudska prava ne daje ni cvonjka. Što se Daeša tiče, on je još strasnije nego Al Kaida prigrlio tezu Samjuela Hantingtona o neizbežnom i apokaliptičnom sudaru civilizacija, u kome se uma2 suočava s nevernicima. Orijentalizam je odavno koprodukcija, mada svi njegovi producenti nemaju jednaku moć.

Pod Trampom se ovaj trend produžio, ali je došlo i do prekida. Kao sistem „moć/znanje“, Orijentalizam se odvajkada zasnivao na želji da Drugi bude saznat, a ne da bude samo konstruisan ili odbačen. U ekspediciji koju je Napoleon Bonaparta poslao u Egipat 1798. godine učestovala su 122 naučnika i intelektualca, među njima i šačica profesionalnih Orijentalista. Istorija Orijentalizma obiluje zapadnjacima koji oblače orijentalne kostime, kao da žele da i sami postanu onaj Drugi a ne da njime samo ovladaju. Vredi se setiti T.E. Lorensa u romantičnom pustinjskom kostimu ili – da navedemo još upečatljiviji primer – švajcarske istraživačice Izabele Eberhart koja se početkom dvadesetog veka u Alžiru oblačila kao muškarac, prešla u islam i postala Si Mahmud Sadi. A u jednoj skorijoj maskaradi, Keri En Matison, agentkinja CIA koju u filmu Domovina (Homeland) igra glumica Kler Dens, navlači hidžab pre nego što nestane u sokacima suka.

Znanje koje su prikupljali zapadni istraživači i špijuni nije bilo samo znanje znanja radi: ono je potpomagalo kolonizaciju, osvajačke ratove i „humanitarne“ intervencije. A Orijentalizam se starao da zapadnjačka ratna osvajanja prikaže kao odnos s obostranim pristankom: ne silovanje nego zavođenje. Političkim rečnikom rečeno, Orijentalizam je često bivao liberalan, republikanski i sekularan – zasnovan, bar u načelu, na pridobijanju podrške i ljubavi, na asimilovanju Drugog u zapadne demokratske vrednosti. U svojoj novoj knjizi, Republika i islam, Pjer-Žan Luizar tvrdi da je u francuskoj imperiji kolonizacija bila „projekt republikanskih elita kome se suprotstavljala klerikalna desnica, mnogo opreznija u odnosu prema kolonijalnoj ekspanziji“. (To je, dodaje on, jedan važan razlog zbog koga su arapski i muslimanski protivnici francuske vladavine postali toliko sumnjičavi prema liberalnom sekularizmu.) Čak je i Orijentalizam koji je nudio opravdanje za invaziju na Irak imao svoju pomirljivu stranu: uoči 11. septembra, Džorž V. Buš je izričito osuđivao islamofobiju.

Pod Trampom, to ljudsko lice Orijentalizma je skoro sasvim iščezlo. To može da zvuči dobro, bar ukoliko predstavlja poraz licemerja. Ali, to je ujedno i nešto drugo, nešto mnogo mračnije. Još 2008. godine sam za London Review of Books napisao tekst o dokumentarcu Opsednutost (Obsession), koji je u DVD formatu primilo 28 miliona Amerikanaca kao reklamni dodatak uz 74 različita novinska izdanja. Film je premijerno prikazan na kanalu Fox News, a finansirao ga je Šeldon Adelson, američki trgovac nepokretnostima i pristalica Likuda. Opsednutost je jednočasovno trabunjanje, čia je glavna teza da je 2008. godina isto što i 1938, samo još gora, jer muslimana sada ima više nego Nemaca nekada, a usto su geografski mnogo rašireniji. Oni su istovremeno unutrašnji neprijatelj i neprijateljska strana sila: „Oni nisu pred granicama, ušli su“. Moj tekst jeste bio oštar, ali je sadržao i dozu podsmeha, jer Opsednutost nisam uzimao za ozbiljno: činilo mi se da je isuviše očigledno tabloidna i marginalna.

Sad kad se osvrnem unazad, vidim da sam bio naivan. Ako išta, Opsednutost je nagoveštavala strah od islama i muslimana i mržnju prema njima koje je Tramp uveo u glavne političke tokove i ustvari ih pretvorio u državnu politiku: najupečatljiviji primer je zabrana putovanja za muslimane. U Trampovoj eri, Orijentalizam ne želi da promoviše demokratiju i druge „zapadne vrednosti“, jer u njih više niko ne veruje ili se one doživljavaju kao nezgodna smetnja vršenju vlasti. Jezik ovog novog Orijentalizma je jezik nagodbe i, još češće, jezik sile i represije. On arapske despote čuva na vlasti, a gnevne mlade ljude arapskog porekla – u zatvorima.

Za razliku od Orijentalizma kojim se bavio Said, ovom današnjem nisu potrebni eksperti kakvi su bili Bernard Luis ili pokojni Fuad Adžami, libanski naučnik koji je postao omiljeni „domorodački informant“ Dika Čenija. Možete misliti šta god hoćete o Adžamiju i Luisu, ali su oni bar bili autori i intelektualci. Današnji Orijentalist je najčešće tek statističar koji izučava policijske izveštaje o osumnjičenim teroristima i izračunava stepen njihove radikalizacije.

Stari stil Orijentalizma – iako još uvek nije sasvim odumro – nije od koristi vlastodršcima jer se zasniva na ozbiljnoj istorijskoj i književnoj učenosti, a takva učenost je anatema za američkog predsednika koji nema strpljenja za knjige i kojim vladaju goli impulsi. Internet i društveni mediji su umanjili autoritet onih koji su ranije smatrani ekspertima, a osnažili nestručnjake, one koji se ponose svojim antiintektualizmom kao vrlinom pa čak i snagom. Pokazalo se da su posledice ove kritike ekspertize u najboljem slučaju dvosmislene, jer ona može da podstakne neznanje, netoleranciju i iracionalnost umesto da posluži kao osnova za antihegemonsko znanje o kome je maštao Said.

Današnji Orijentalizam, Orijentalizam Fox Newsa, Stiva Banona i „Eurabije“ Bat Jeor,3 ne zasniva se na tendencioznoj nauci nego na odsustvu nauke. Njegov eurocentrizam, koji se hrani idejom da Evropu ugrožavaju muslimanska društva i druge usrane zemlje, predstavlja nepatvorenu teoriju zavere. Ona se ne širi preko knjižara i biblioteka nego preko Twittera, Facebooka i Tamnog interneta. Pod Trampom je, uz podršku konzervativnih Jevreja i, još više, fundamentalističkih hrišćana, ostvarena transformacija američke spoljne politike u skladu s izraelskom strategijom, što podrazumeva sve veće oslanjanje na silu u odnosima sa Arapima i muslimanima.

Trampov antimuslimanski rasizam je bez presedana među američkim predsednicima, ali drugde nije tako redak. Slične stavove ćete naći u Francuskoj, u kojoj se jedan stariji, kolonijalni diskurs sa korenima u Algérie française, koristi protiv građana muslimanskog porekla druge i treće generacije, koje još uvek opisuju kao imigrante, nesposobne za „integraciju“ i „asimilaciju“ u svom odnosu prema francuskim republikanskim vrednostima laiciteta (laîcité). Nešto slično ćete čuti u Skandinaviji, Mađarskoj, Italiji i Nemačkoj, zapravo u svim zemljama u kojima se ukorenila ideja „tvrđave Evrope“.

To je Orijentalizam jedne ere u kojoj je zapadni liberalizam zapao u duboku krizu, pojačanu brigom zbog sirijskih izbeglica, granicā, terorizma i, naravno, ekonomskog nazadovanja. To je jedan Orijentalizam u krizi – neljubopitljiv, osvetoljubiv i često surov, gonjen mržnjom a ne opčinjenošću, Orijentalizam zidova a ne graničnih prelaza. Taj antiintegracionistički, islamofobni oblik savremenog Orijentalizma može da probudi nostalgiju za onim lirskim, romantičnim Orijentalizmom koga, sa malo tuge u glasu, veliča Matias Enar kao most između Istoka i Zapada u svom romanu Kompas, za koji je 2015. dobio Gonkurovu nagradu.

 Orijentalizam je uzeo jedan nabusit ton, obojen mržnjom prema muslimanima, zato što je „Istok“ sve više unutar „Zapada“. To jeste sudar, ali ne sudar civilizacija, nego sudar dvaju fenomena koji se prepliću: jedan je kriza zapadnog neoliberalnog kapitalizma, koja pojačava tenzije vezane za identitet i državljanstvo, a drugi je ratna propast bliskoistočnih država, koja prouzrokuje izbegličku krizu. Zahvaljujući tome, dve politike identiteta, obe kao karikatura orijentalističke vizije muslimanskog Istoka, međusobno se pothranjuju: desničarski populizam, s jedne, i džihadistički islamizam, s druge strane.

Orijentalizam koji opisuje Said bio je stvar geopolitike, „znanje“ koje je Zapadu bilo potrebno u doba imperijā i kolonijalizma. Sirovost današnjeg Orijentalizma ugrožava krhku potku unutrašnje politike, pa i samu mogućnost koegzistencije, naročito u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Otelotvorenje Zapada koje nudi savremeni Orijentalizam nije više liberal koji svoju slobodu i racionalnost ceni zbog toga što na Istoku ti koncepti ne postoje ili jedva postoje. Sada je to beli čovek pod opsadom što s prstom na obaraču drži položaj protiv varvara koji nadiru kroz kapiju. To više nije Lorens od Arabije, pa ni Mirni Amerikanac; to je Prljavi Hari.

Savremeni pejzaž jeste sumoran, i to se ne može poreći. Ali ipak postoji i priličan otpor prema Orijentalizmu i njegovom potomstvu. Taj otpor vidimo u građanskim nemirima u Alžiru i Sudanu, koji dokazuju trajnu snagu demokratskih vrednosti u doba autoritarne regresije; vidimo ga i u sve snažnijem pokretu protiv izraelske okupacije, koji se temelji na istim onim idejama o rasnoj jednakosti koje su uticale na borbu za slobodu crnih Amerikanaca. U oblasti kulture, taj otpor čujemo u muzici tuniskog majstora uda4 Anuara Brahema, koji je stvorio velika dela svirajući sa zapadnim džez i klasičnim muzičarima. Čujemo ga i u sviti Sloboda za Palestinu (Free Palestine) njujorškog kompozitora Džona Kinga, u kojoj je svaki stav zasnovan na arapskim melodijskim modusima i ritamskim jedinicama i posvećen po jednom selu stradalom 1948. godine.

Možda najozbiljniji pokušaj u savremenoj prozi da se prevaziđe represivno nasleđe Orijentalizma, i to, paradoksalno, upravo pomoću orijentalističke tradicije, predstavlja Enarov roman Kompas. On ipak ne uspeva sasvim, zato što ponekad zanemaruje hijerarhije i nejednakosti koje obeležavaju čak i najnaprednije i najprosvećenije domete orijentalističke nauke, ali i zato što, a to je još važnije, ignoriše centralno pitanje francuske orijentalističke istorije, kolonizaciju Alžira – prećutkivanje ove teme je čudno i govori samo za sebe. Uprkos Enarovim namerama, Kompas je i dalje priča o Zapadu, a ne stvarno dijalektički pristup; od istog ograničenja trpi velik deo skorašnjih evropskih filmova o Drugima u Evropi.

U filmu austrijskog reditelja Mihaela Hanekea Happy End (2017), izbeglice u Kaleu se pojavljuju na ekranu samo na trenutak, kao neugodno podsećanje na privilegije i licemerje Zapada, ali nemaju imena, otprilike kao bezimeni Arapin u Kamijevom Strancu. Nepoznata devojka (2016), drama koju su snimili braća Darden, govori o griži savesti mlade belgijske lekarke suočene sa smrću mlade afričke prostitutke. Ali i ovde lik Afrikanke, muslimanke, ostaje pasivan; ona je žrtva koja ne deluje, predmet sažaljenja ili prezira.

Upadljiv izuzetak od ovog pravila je izvrstan film Druga strana nade, koji je 2017. snimio Aki Kaurismaki. Film je o Kaledu, mladom sirijskom izbeglici koji u Finskoj živi u ilegali, izbegavajući hapšenje uz pomoć grupe Finaca koji su motivisani solidarnošću a ne milosrđem. Pored vlasti, Kaleda proganja i jedna neofašistička banda. Ali Kaled je rešen da bude junak sopstvene priče, a pomoć finskih prijatelja prihvata samo na bazi jednakosti; on se bori da sopstvenom pameću zasnuje život u Evropi za sebe i svoju sestru. Kaurismaki je isuviše iskren reditelj da bi svog junaka nagradio srećnim krajem, na kakav posprdno aludira naslov Hanekeovog filma; za razliku od Hanekea, on usvaja perspektivu evropskog muslimanskog Drugog i omogućuje nam da na tren naslutimo kako bi svet mogao da izgleda s onu stranu Orijentalizma.

Saidov Orijentalizam ne predstavlja poslednju reč, niti je to trebalo da bude. Odluka Angele Merkel da naseli milion sirijskih izbeglica i Putinovo savezništvo s Asadovim režimom potvrđuju osnovanost kritika koje su svojevremeno upućivane Saidu: da nije kazao ništa o nemačkom ili ruskom Orijentalizmu. Inače, Saidovo podsećanje na „zavodljivu degradaciju znanja“ i dalje je relevantno upozorenje. Trampova administracija je nedavno pojačala kampanju finansijskog zastrašivanja i vojnih pretnji prema Islamskoj Republlici Iran, što nas opominje da se „diskursi moći isuviše lako proizvode, primenjuju i čuvaju“. Iako Tramp možda ne deli apetit Džona Boltona za bitku s Teheranom, ipak je preko Twittera zapretio Iranu da mu može doći „kraj“. Iskušenje da se krene u rat će postojati sve dok Sjedinjene Američke Države na arapsko-muslimanski svet budu gledale kao na „opasan komšiluk“ kojim vladaju iranske mule i arapski diktatori, palestinski teroristi i džihadisti Daeša, i dok ne počnu da ga vide kao složenu mrežu raznovrsnih ljudskih društava.

Kao što je pisao Said, Orijentalizam je učinio „kako ljudsku, tako i intelektualnu grešku; jer, morajući da zauzme poziciju nesvodljive opozicije prema jednom svetskom regionu koji je smatrao stranim svome vlastitom, orijentalizam je propustio da se identifikuje sa ljudskim iskustvom, propustio je čak i da ga vidi kao ljudsko iskustvo“.5 Ako smo u proteklih sedamnaest i više godina izvukli bilo kakvu pouku iz „globalnog rata protiv terorizma“, to je da put u varvarstvo počinje ovom greškom.

Tekst je prilagođena verzija predavanja sa panela „Mediji i kulturne predstave: izveštavanje o islamu i svetskom ratu protiv terorizma“, od 3. maja 2019, na konferenciji koju su organizovali Karim Emile Bitar sa Instituta za političke nauke Univerziteta Saint Joseph iz Bejruta i Gregor Jaecke iz Fondacije Konrad Adenauer.

The New York Review of Books, 20.05.2019.

Preveo Ivan Janković

Peščanik.net, 22.06.2019.


________________

  1. Edvard V. Said, Orijentalizam, prev. Drinka Gojković, Beograd: XX vek, 2008, str. 11.
  2. Uma (umma) je zajednica svih islamskih vernika (prim. prev.).
  3. Bat Ye’or je pseudonim Gizele Litman, a Eurabija je naslov njene knjige (2005) u kojoj tvrdi da su evropska kultura i politika ugrožene od islama, antiamerikanizma i atisemitizma, zahvaljujući sprezi između Arapa/muslimana, s jedne, i evropskih fašista, socijalista, nacista i antisemita, s druge strane (prim. prev.).
  4. Ud (oud) je istočnjački trzalački žičani instrument (prim. prev.).
  5. Said, n.d., 436.