Pajtić na lošem putu

Bojanu Pajtiću nije bilo potrebno mnogo da razveje nade u politički oporavak Demokratske stranke. On se u ovih mesec i nešto dana dosledno predstavlja kao rđav đak, koji ne ume da uči na tuđim lošim primerima. Pajtić doslovno ponavlja grešku koju je napravio Dragan Đilas. Đilas je, sećamo se, daleko više brinuo o tome kako da zadrži mesto gradonačelnika nego o stranci koju je vodio. Na isti način se sada i Pajtić upinje iz petnih žila da ostane na čelu pokrajinske vlade, dok mu je obnova stranke u drugom planu. Obojica su poziciju prvog čoveka stranke shvatili isključivo instrumentalno, u funkciji svojih političkih mandata. Ne treba sumnjati da će Pajtić, kao i Đilas, taj svoj mandat izgubiti. I dok bismo Đilasa donekle mogli da razumemo, ako uzmemo u obzir njegovo neveliko iskustvo u stranačkim poslovima, za Pajtića nema opravdanja – on bi o upravljanju partijom morao da zna mnogo više od svog prethodnika. Ipak, Pajtić nam jasno stavlja do znanja da mu ta stranačka pamet nedostaje. Pored političkog iskustva, i neke druge stvari prave razliku između ove dvojice lidera. Đilas se u stranačkom kadriranju nije pokazao kao osvetoljubiva osoba. Pajtić, pak, ne okleva da „izravna račune“ sa partijskim kolegama. I dok jedne nagrađuje za podršku koju su mu dali na izborima za predsednika stranke, druge kažnjava jer su mu tu podršku uskratili. Konačno, umesto da se potpuno posveti unutrašnjoj obnovi partije, Pajtić pokušava da podigne rejting DS-a jeftinim pozivima na ponovno okupljanje do kraja potrošenih aktera nekadašnje demokratske opozicije. To su dakle tri razloga zbog kojih tvrdim da je Pajtić sa DS-om na lošem putu: 1) prioritet političkog mandata nad partijskom obnovom, 2) loše kadriranje, i 3) nesnalaženje u novonastalom političkom kontekstu.

1.

Nastojanja sadašnjeg i bivšeg predsednika DS-a da po svaku cenu sačuvaju poziciju političke moći ne govore samo o karakteru tih osoba. To je ujedno pokazatelj odnosa koji već duže vreme postoje u toj stranci. Drugim rečima, tu se radi o sponama koje članove viših partijskih ešalona povezuju pre svega u interesnu grupu, pri čemu su interesi koji se tu zadovoljavaju ponajmanje politički. Dakle, već drugi put za redom, delegati na izbornoj skupštini DS-a biraju osobu koja se nalazi na visokoj političkoj funkciji. U redovnim okolnostima, to možda i ne bi bilo neobično; ali, u vanrednim okolnostima u kojima je svima jasno da rekonstrukcija stranke i ponovno zadobijanje poverenja građana zahtevaju i mnogo rada i mnogo vremena, takvo opredeljenje delegata je u najmanju ruku sumnjivo. Činjenica da ni Đilas ranije, kao ni Pajtić danas nisu odmah po izboru za predsednika podneli ostavke na svoje političke funkcije tu sumnju produbljuje. Ispada tako da delegati nisu glasali za osobu koja bi mogla kvalitetno da vodi stranku, nego za osobu koja je, zahvaljujući svom političkom položaju, u stanju da zadovolji očekivanja viših partijskih funkcionera. O interesima članova stranke, baš kao i samih građana, tu nema ni pomena.

S obzirom na sve to, prvi pozitivan signal koji je Pajtić morao da pošalje bila je ostavka na mesto predsednika pokrajinske vlade. Tim gestom on bi pokazao da ozbiljno namerava da se posveti vođenju stranke. Pored toga, bila bi to i jasna poruka da je odlučan da raskine sa dosadašnjom „interesnom“ praksom rukovodećeg sloja stranke, to jest da su mu interesi članova i građana na prvom mestu. Konačno, odlaskom sa mesta pokrajinskog premijera, Pajtić bi dramatično suzio prostor za političke ucene kojima je sada na toj poziciji izložen, što bi mu odrešilo ruke za vođenje mnogo oštrije opozicione politike. Sve to je trebalo i Đilas da uradi. I pošto to nije uradio, posledice takvog izbora su se jasno pokazale. Naprosto je neshvatljivo da Pajtić ponavlja iste greške, i ne treba ni najmanje sumnjati – on će za to takođe biti kažnjen.

2.

Već je bilo reči – u nedeljniku Vreme, na primer (http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1202783) – o proceduralnim nepravilnostima prilikom biranja delegata za izbornu skupštinu Demokratske stranke. Ove nepravilnosti dobijaju posebnu težinu kada se ima u vidu mala razlika u broju glasova koje su dobili kandidati. Broj glasova koji su prevagnuli u korist Pajtića manji je od broja delegata čiji je izbor bio sporan. Pažnju je posebno privukao broj od 130 delegatkinja na koje je imao pravo Forum žena DS-a. Na nivou čitave stranke, Forum žena praktično već godinama ne funkcioniše, pa je izbor napravila lično Gordana Čomić, kojoj je mandat predsednice Foruma istekao 2008. Statutarna komisija DS-a odlučila je da time nije prekršena procedura za izbor delegata, što nije tačno. Umesto predsednice Foruma, kojoj je mandat prošao pre šest godina, delegatkinje su mogli da izaberu lokalni ogranci Foruma žena koji imaju izabrane organe. Svrha ovog suvoparnog objašnjenja nije u tome da se objasni struktura i funkcionisanje stranačkih tela (kao ni to da se skrene pažnja na političko obesmišljavanje jednog suštinski važnog pitanja kao što je žensko pitanje; takva zloupotreba zaslužuje poseban osvrt). Stvar je samo u tome da se pokaže kako je Gordana Čomić odradila neregularan (prava reč je „prljav“) posao kojim je praktično odlučeno ko će voditi stranku u narednom periodu. To se vidi iz podatka da je od 130 delegatkinja Čomić lično, a ne institucionalno, odabrala njih 110 iz Vojvodine i Beograda, gde je Pajtić već imao utvrđenu podršku.

I odmah je usledila nagrada: Pajtić je Gordanu Čomić mimo dobrih partijskih običaja postavio za zamenicu predsednika stranke. Do sada su zamenici stranke postajali potpredsednici koji bi dobili najviše glasova na izbornoj skupštini. U ovom slučaju, to je bio Borko Stefanović. Ali, Pajtić zna kome duguje svoje predsedničko mesto, i spreman je taj dug da plati bez obzira na običaje koji su do sada važili. Tako se pokazuje da jedan prekršaj vodi ka drugom: Čomić je izigrala stranačke organe i namestila pobedu Pajtiću, Pajtić je potom izneverio običaje i proglasio je svojom zamenicom. I tu nije kraj. Dok jednima iskazuje zahvalnost, Pajtić druge kažnjava bez oklevanja. Uprkos pomirljivim tonovima posle završenih izbora, on je iskoristio prvu priliku da Gorana Ješića izbaci iz pokrajinske vlade, sa nemuštim obrazloženjem da je Ješić u stvari sam dao ostavku. To međutim nije do kraja tačno: Ješić je rekao da će sam otići iz pokrajinske vlade pošto ispuni sve obaveze koje je kao član te vlade preuzeo tokom poplava. Pajtić mu to nije dozvolio. Pošto je preživeo sve napade i podmetanja SNS-a, Ješić je pao kao žrtva predsednika sopstvene stranke.

3.

I dok sa scene uklanja osobu koja je pružala jak politički otpor tekućim vlastima, Pajtić navodno radi na uspostavljanju novog opozicionog bloka u koji poziva ljude koji već godinama dokazuju da su neuspešni političari, a povrh toga i da nemaju ni blagu predstavu o novonastalim okolnostima u Srbiji. Partije i političari koji su predvodili nekadašnju demokratsku opoziciji ili su se unutar nje formirali kao lideri, već godinama nisu u stanju da ponude nove ideje i izlaze iz situacije u kojoj se našla Srbija. Pored toga, to su ljudi koji su prokockali sve šanse koje su se ukazale posle 2000. i utrli put za povratak na vlast snaga starog režima. Ove ljude Pajtić vidi kao saveznike za novu političku borbu. Šta još treba da se dogodi pa da i on shvati da tim ljudima više niko ne veruje. I to ne zato što ih bez prestanka i nemilice kompromituju sadašnji čelnici Srbije, nego zato što su se oni sami kompromitovali decenijskim radom bez pozitivnih rezultata. Upravo su ti ljudi sačuvali kontinuitet sa pogubnim tekovinama iz poslednje dekade 20. veka tako što su ih dosledno institucionalizovali – pre svega Ustavom iz 2006, zatim promašenom reformom sudstva, a onda i besmislenim obrazovnim politikama i kurikulumima.

Tako se i sam Pajtić pokazuje kao osoba tog kontinuiteta, to jest kao idealna opozicija iz ugla sadašnjih vlasti. On ne samo što nije u stanju da reformiše stranku nego nema ni predstavu o tome kuda bi dalje mogla da krene Srbija, a da to ne bude put kojim ide već tridesetak godina. U tom smislu, moglo bi se pokazati da će između Đilasa i Pajtića postojati još jedna ključna razlika. Sticajem okolnosti, Đilas je izbegao da se stranka ugasi za vreme njegovog mandata. Sva je prilika da bi Pajtića ta sreća mogla da zaobiđe.

Peščanik.net, 04.07.2014.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)