Nevidljiva lica su se jutros rano probudila, navukla gumene čizme koje već izgledaju kao geografske mape prošarane blatom u obliku ostrva, uzela lopate u već žuljevite ruke i razgrtala su zemlju i smeće. Na sve strane ostale su dječije igračke sasušenih očiju, nerazbijene čaše koje je vodena stihija poštedila jer voli ironiju, relikti života u nestajanju. Neka druga nevidljiva lica su pakovala raznovrsne stvari koje su poslala treća nevidljiva lica iz svih vidljivih i nevidljivih kutaka svemira.
Za to vrijeme vidljiva lica su bila vidljiva.
Kažu da ne treba pisati analitičke ili esejističke tekstove u vrijeme prirodnih i drugih katastrofa. To obično tvrde branitelji ljudskog dostojanstva jer u vrijeme kataklizmi nema vremena za pametovanje, nema vremena za kontekstualizaciju, ne daj Bože za kritiku, nema vremena za bilo šta drugo sem za čisto nesebično pomaganje. I pokoji selfie.
Baš kao i u vrijeme onih ratova, zar ne? Sem što je bilo znatno manje selfija.
Da se tekstovi ipak trebaju pisati pokazuju neke sekundarne pojave koje su poplave potopile u drugi plan, iako su one, sada već, nekako isplivale opet u prvi. Pokazalo se da države Srbija i Bosna i Hercegovina i nisu neke države u vanrednim okolnostima. Nisu ni u redovnim, ali to smo, je li, već znali. Pokazalo se da u ovim nepostojećim državama ipak postoje donekle funkcionirajuća društva i gomile hrabrih pojedinaca koji su, sasvim sigurno, umanjili efekte razarajućih poplava baš svojim dejstvovanjem. Pokazalo se i kako lako cenzura nađe svoj put u vanrednim okolnostima jer patriotizam, bar tad pobogu, mora biti neupitan. Jer je Erdogan najbolji učitelj. Jer Twitteri, Facebooci i blogovi, kome to treba. Kome treba pluralizam glasova kad se demokratija mora suspendirati u vrijeme prirodnih kataklizmi? Einigkeit.
Pokazala se solidarnost. Normalna, ljudska solidarnost koja postoji u svim vidljivim i nevidljivim rupama i prestolnicama svemira. U Cape Townu, Haparandi u Švedskoj, talijanskoj Parmi ili bilo kom drugom mjestu gdje zapravo obitavaju ljudi. Jer solidarnost, još uvijek, jeste nešto što nas odlikuje kao vrstu. Koliko-toliko. Pokazalo se i to da na Balkanu čak i sam taj čin solidarnosti, dostavljanje vekne i mlijeka komšiji izolovanom u svojoj poplavljenoj kući, mora na neki način biti medijski etnificiran, mora dobiti formu državotvornog projekta, ovoga puta mirijade povika za Jugoslavijom. Sama ta medijska potreba da se naglasi da Bošnjak pomaže Srbinu, koliko god nekome djelovala optimistična, je ipak, negdje u svom centru, cementiranje tih identiteta. Srbin ne pomaže čovjeku u nevolji, on, dakle, pomaže Bošnjaku. Nije ni čudo da ostajemo potpuno ravnodušni pred nevoljama drugih naroda jer uopće ne znamo kako da ih smjestimo u taj mali rigidni univerzum u kojem je naša etnija pojela sve druge identiteske markere. Sirija, Boko Haram u Nigeriji, Južni Sudan i Ukrajina su, također, mjesta kojih se ponekad treba sjetiti, bez obzira što leže toliko daleko izvan stabilnih okvira naše etnocentričnosti.
Sama saga o Jugoslaviji trajala je neka tri dana. Nagovještaj da će ogroman broj ljudi u veselju dočekati ratnog zločinca Daria Kordića koji izlazi na slobodu će, opet, staviti tačku i na tu priču. Ljudi će, opet, biti razočarani jer o politici razmišljaju kroz emocije. Jer emocije lako mogu dovesti do pogrešne procjene da jedna prirodna katastrofa može dovesti do demontiranja jednog političkog ne-sistema. A ne ide to baš. Kao što ni bosanskohercegovačka fudbalska reprezentacija ipak nije ujedinila državu preko entitetskih granica, kako je to bilo, na sve strane, medijski najavljivano. Kao što ni plenumi nisu uspjeli u svojoj nakani, jer je, ipak više ljudi dolazilo na same plenume nego na proteste koji su gurnuti u sasvim drugi plan. Bez protesta, plenumi su svakodnevno gubili snagu, uprkos tomu što je Srećko Horvat rekao da će se ta praksa direktne demokratije, zasigurno, brzo proširiti po vascijelom dunjaluku.
Vidljiva lica su hodala po tragovima poplava sa rukama u džepovima. Vozikala se u helikopterima, užasno namrštena, kontajući da im to baš i nije trebalo prije odlaska na Mundijal u Brazilu gdje će, još jednom, pokazati kolike su gargantuanske patriote. Vidljiva lica su klanjala u Maglaju, pa poslije obznanila svoju kandidaturu za Predsjednika. Vidljiva lica su optuživala Conchitu da je kriva za sve, iako ostaje dosta nejasno zašto Bog onda ne potopi tu dekadentno-perverznu Austriju. Vidljiva lica su organizovala najšovinističkiju hajku na poljsku novinarku Paulinu Janusz viđenu zadnjih godina, jer imaju medijsku moć kojom se vole prodičiti i u dvoru i u rodu svomu. Vidljiva lica će davati stručne izjave o Džekinim golovima i onda kad ljudi u Maglaju, Orašju i Doboju budu prepušteni sami sebi. Jer u jednom momentu, donekle funkcionirajuća društva i hrabri i sposobni pojedinci moraju da se sklone i država mora da preuzme brigu o pogođenim i unesrećenim. U jednom momentu pomoć ce prestati stizati, nivo adrenalina će pasti na normalu i većina ljudi koje je ova poplava poharala će ostati sami sa svojim žuljevitim rukama.
Vidljiva lica će se opet vidjeti na biračkim listićima. Saće to, čim Mundijal prođe.
Iz poplava je isplivao i jedan plagijat doktorata. Nevidljiv, postao je vidljiv. U svakom zlu, i nešto gore.
Peščanik.net, 04.06.2014.