Kada pišemo analitičke tekstove jedno od bazičnih pravila je da izbjegavamo intenzivniji upliv emocija, jer to, samo po sebi, otupljuje analitičku oštricu teksta. Pisati bez emocija o valu protesta u BIH je danas, nakon smrti male Berine, gotovo nemoguće. Smrt ove male djevojčice, nesvjesne carstva bahatosti u kojem je rođena, je čitavu JMBG situaciju prebacila iz političko-birokratske sfere u sam origo tragedije, u svojevrsnu zonu sumraka u kojoj se čak ni BIH nije ranije nalazila.
U početku sarajevskih protesta pojavljivala se, relativno frekventno, identifikacija protesta kao nepolitičkih/apolitičnih, pri čemu se semantički nespretno miješaju političko i politikantsko. Svaki protest je, naravno, politički u svojoj prirodi jer ima polaznu tačku u nekom ideološkom sistemu i jer teži ostvarenju nekog političkog cilja. A dobijanje JMBG brojeva jeste tehničko pitanje, ali svakako tehničko pitanje čiji korijen leži u političkim previranjima u državi. Politikantsko, sa druge strane, znači da određena stranka ili politička grupacija prisvaja neki politički čin i koristi ga za svoje dnevno-političke ciljeve.
Možemo se, u ovom momentu, samo nadati da političnost protesta neće biti zaustavljena na zahtjevu za JMBG, već da će se vremenom iskristalizirati u političku agendu širih razmjera sa kojom bi se jedino mogle postići određene promjene nabolje u bosanskohercegovačkom društvu. Sa druge strane, svjedočili smo i brojnim pokušajima politiziranja ovih protesta u kojima su pojedinačni politički subjekti ili stranke pokušavali navesti vodu na svoj mlin. U tome su prednjačili SDP i SBB, čija aktivnost na tom planu samo ide na ruku političarima iz RS čiji se objašnjavajući narativ i bazira na tome da jedna ili obje ove stranke stoje direktno iza sarajevskih protesta. Sa druge strane, iz RS-a, stižu visokofrekventni tonovi koji bi se, da nisu dobrano tragični, mogli komotno iskoristiti u stand-up komičarskim nastupima. Mogli smo tako propratiti dramu Aleksandre Pandurević, žanrovski određenu kao uzbudljivi hibrid trilera i horora. Mladen Bosić, predsjednik SDS-a, je demonstrirao još neviđenu sklonost politički neosjetljivom moronluku nazvavši priču o Belmini ”orijentalnom patetikom”. Ovaj potpuni kurcšlus u mozgovima političara iz RS-a je jučer, strateški precizno, dopunjen Radmanovićevim stopiranjem sporazuma o prelazu granice sa Hrvatskom. Prilično je jasno da ovakva kanonada pojedinačnih idiotluka teškog kalibra nije standardna i uobičajena i da je usmjerena na još jedan pokušaj mobilizacije Srba u RS-u na etničkoj osnovi, donekle uslovljene i probuđenim strahom od pravih pobuna u samoj RS koji nekako visi u vazduhu od protesta oko Picinog parka.
Ovoj menažeriji političkog očaja se mogu dodati i drski poziv Bakira Izetbegovića na strpljenje do 2014, sumanuto haluciniranje Vjekoslava Bevande o tome da je neko, eto, njega pokušao ubiti na protestima, te atletičarski podvig Ministra znanosti, prosvjete, kulture i sporta Hercegbosanske županije Petra Galića koji je po Sarajevu bježao poput progonjene zvijeri. U frekventnoj dihotomiji u kojoj se često, uglavnom bezuspješno, pokušava ustanoviti da li krivica za stanje u bosanskohercegovačkom društvu leži na samom narodu, odnosno biračkom tijelu u oba entiteta, ili pak na političkoj eliti, je u ovom slučaju relativno jednostavna. ’Narod’ je odigrao daleko bolje karte nego sami političari, između ostalog i samim odnosom prema dosadašnjim protestima koji nije uzrokovao veće probleme sa policijom.
Na ovo pitanje se naslanja i pitanje o efikasnosti miroljubivih protesta. Realno gledano, ukoliko promatramo proteste u okviru Arapskog proljeća, Švedsku, Tursku, sada i Brazil, svi oni pokazuju veći stepen odlučnosti, veći intenzitet bijesa i određenu sklonost ka nasilnim metodama kao sredstvu političkog pritiska. Istovremeno, zagovarati nasilnije proteste u BIH je mač sa tri oštrice. Svaki kamen koji bi bio bačen bi bio percipiran različito, kao zelen, omotan šahovnicom ili sa naslikana tri prsta. Situacija u BIH je jednostavno mnogo kompleksnija nego u državama gdje je lakše fokusirati bilo kakvu energiju protesta i nasilniji protesti bi vjerovatno rezultirali potpunim haosom.
Ukoliko sarajevske proteste promatramo u okviru njihovog realnog okvira, mora se primijetiti određena promjena mentalno-emocionalnog stanja širokih narodnih masa i značajan istup iz opće apatije. Čini se, po prvi put od Daytona naovamo, da ’narod’ prestaje biti amorfni materijal za etničko recikliranje i da pokušava izgraditi neki politički subjektivitet. Dosadašnji protesti su protekli bez previše patetike, nesuvislog umotavanja u jugoslovenske zastave, te revolucionarnog manekenstva, čime je, bar donekle, snižen i nivo cinizma koji obično prati bilo kakve proteste na društvenim mrežama. Na taj način je u nekoj mjeri postignuta simbioza između online aktivizma i ’tjelesnog’ aktivizma. Šta će se dalje desiti sa protestima je pitanje političke zrelosti i svakog pojedinca koji u njima učestvuje i kolektivnih tijela koja će se, možda, iskristalizirati već 30. Juna. Naivno je zasad govoriti o ujedinjenju države preko entitetskih granica jer to se još nije desilo, što ne znači, da u nekom dugotrajnom procesu i neće. JMBG jeste takvo ujedinjujuće pitanje, dovoljno potresno i dovoljno skandalozno, da kooperacija preko entitetskih linija bude u svakom slučaju uspostavljena, koliko god ona bila krhka u početku.
Studentski protesti u Banjaluci nisu odjeknuli toliko daleko kao sarajevski, no nisu ostali ni bez rezultata, ukoliko ih gledamo u okviru onoga što je trenutno moguće u RS-u. Najveći mržnjobacač u regiji, Rajko Vasić, je odlepršao sa svoje pozicije, a i pitanje studentskog paviljona, vrlo konkretnog cilja, je pokrenuto. Naravno, i dalje je problematično to što ovi protesti ostaju u okviru etničkog jer se studenti prvo ograđuju od sarajevskih, a drugo, i dalje se trude da dokažu kako su ’pravi’ Srbi, bez obzira, što se, eto, malo bune u dobre svrhe. Kako Samir Šestan u svom tekstu kaže: „u načelu, jedini pozitivan momenat banjalučkih protesta je da se uopšte desilo neko brojčano respektabilno okupljanje koje je za svoju osnovu imalo kakvu-takvu kritiku vladajućeg režima”. Moguće je da će iz ove protestne predigre vremenom izaći neki kolektivni bunt, mada je to još neizvjesnije nego rezultat sarajevskih protesta, ali je znatno realnije očekivati da će se broj individua koje shvataju da protesti moraju izaći iz etničkog rama u nekoj mjeri povećati. Kako god, da ponovo citiram Šestana, čovjek „koji protestvuje ponovo je pronađena razvojna karika u darvinističkoj evoluciji od majmuna do razumnog, poštovanja vrijednog bića.“ Kako god objašnjavali ili kritizirali ove proteste, ovaj aksiom bi morao ostati neoboriv.
Na kraju, ako bacimo pogled na reakcije iz Srbije i Hrvatske, one su, dobrim dijelom, suosjećajne ili bar neutralne. U Beogradu i Novom Sadu su održani i omanji skupovi podrške JMBG protestima u BIH. Naravno, kao i uvijek, ima i izuzetaka kao, recimo, infantilni tekst Ane Radmilović, kćerke poznatog glumca Zorana Radmilovića. U tekstu se čitava JMBG situacija predstavlja kao ’frtutma’ u grotesknoj BIH što, naravno, treba čitateljstvu staviti do znanja da se tu i dalje radi o tamnom vilajetu u kojem se stvari ili dešavaju bez reda i redoslijeda ili su produkt zlih Bošnjaka u beboidnom obliku. Ovaj tekst je zapravo zanimljiv samo zato što je fascinantan spoj rasističke mržnje i potpune ignorancije o Bosni i Hercegovini koji je stao u vrlo malo rijeci. U samom tekstu Radmilovićka nije čak u stanju ni da pogodi da se beba zbog koje su protesti počeli zove Belmina, a ne Telma, kako ju ona naziva. Valjda nikada nije živjela u Jugoslaviji pa su joj bošnjačka imena preteška za upamtiti. Na kraju ovog tekstualnog mučenja, u posljednja dva paragrafa, Radmilovićka kvazipoentira ustanovivši sljedeće:
„Na pitanje: „Ko je ovde sišao s uma“, odgovor može da glasi, i da ne bude pogrešan: „SVI“. To je jedan ljudski nerazuman i politikološki zahtev poslanika iz redova Bošnjaka koji žele da ukinu jasne granice entiteta.
Ili uvod u, sve se jasnije nazire, rat za ukidanje Republike Srpske. U prve redove bebe – normalna stvar – i ne bi bilo da smo prvi put videli takvu „borbu“ od strane pripadnika veroispovesti koja… Ovde stajem. Dakle, bebe. I Bosna. E, to nikako ne zvuči dobro.”
Dakle, prvo čujemo da su krivi svi. A onda da su ipak krivi bošnjački političari. Onda ide halucinatorsko pominjanje rata protiv RS-a koji se, jelte, vodi bebama, „od strane pripadnika veroispovesti koja…” Samo visoka analitička sposobnost može identificirati Islam kao centralnu tačku JMBG protesta. Nije nikakvo čudo da je Ana Radmilović rastuća zvijezda NSPM-a, biće za nju vjerovatno mjesta i u Politici pod sigurnom rukom Ljiljane Smajlović.
Tačno.net, 19.06.2013.
Peščanik.net, 19.06.2013.