Fotografije čitateljki, Slavica Miletić, Svetleća tela

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić, Svetleća tela

Za Bosnu i Hercegovinu je nova 2016-a započela tragično, možda tragičnije nego ikada poslije 1995. Dječak Mahir Rakovac se ubio, skočivši sa zgrade u naselju Dobrinja u ponor jedne uništene mladosti. Smrt mlade osobe, jeziva sama po sebi, postaje još jezivija kroz otvorena pisma njegove majke, profesorice jezika na Filozofskom fakultetu u Zenici Alise Mahmutović i poočima, priznatog bosanskohercegovačkog historičara Dubravka Lovrenovića, jednog od najčvršćih zastupnika probosanske političke orijentacije.

Narativ koji se odvija kroz ova pisma i koji se zasniva na svjedočenju drugog dječaka, koji je preživio mobing najgore vrste, ukazuje na to da je Mahir bio žrtva vršnjačkog nasilja. Duže vrijeme je bio maltretiran u Internacionalnoj školi na Ilidži jer ga je grupica dječaka uzela na pik, kako to često biva kad uniformna muška rulja uzme vlast. Sjetimo se romana Lord of the Flies (1954) Williama Goldinga u kojem se fikcionalizira latinska krilatica Homo homini lupus est koju je Hobbes popularizirao u svom filozofskom sustavu. Mahir je na kraju, po iskazima iz pisama, silovan OKLAGIJOM. OKLAGIJOM. Ponovite to sebi još jednom.

Na stranu što su vršnjačko nasilje i maloljetnička delikvencija pojave u konstantnom porastu u izrazito kriminaliziranom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, i možda posebno sarajevsko, ovaj slučaj jasno pokazuje ispreplitanje nekoliko diskursa koji obilježavaju (nažalost, sve više) postratno bosanskohercegovačko društvo. Elitizam tranzicijske elite se prepliće sa duboko ukorijenjenim patrijarhalnim stavovima, a sve se opet miješa sa vladavinom sile, ruljom koja se kreće kao lavina i ruši sve pred sobom. Radi se, naime, o jednoj od elitnih škola, znate onih škola u kojima su školarine visoke i Mammon vlada. Sličnu školu, internatskog tipa, opisao je švedski pisac Jan Guillou u romanu Ondskan (1981), koji je i ekraniziran 2003.

U ovoj školi, u multikulturalnom Sarajevu, su djeca istaknutih fudbalera, još istaknutijih tajkuna i biznismena, političara i ambasadorskog življa. Dakle, oni koji par hiljada maraka za školarinu istresu iz džepa ko ništa. Kako proizilazi iz otvorenih pisama, prvi aspekt iz spektra razloga zašto je Mahir bio maltretiran tako intenzivno je bilo njegovo oblačenje. Nije nosio markirano, vjerovatno iz razloga jer mu roditelji nisu novopečeni tajkuni. Ili, jednostavno, nije bio zainteresovan za pokazivanje površinsko-materijalnog, jedine religije koja istinski uspijeva u BIH.

Da li su nastavnici znali za maltretiranje kroz koje je Mahir prolazio će, možda, pokazati istraga. Vjerovatnije je da neće. Signifikantno je da se još nekoliko bivših učenika škole oglasilo ispovijestima u kojima aspekt maltretiranja nije zanemarljiv. No, ukoliko je jadni dječak zaista bio silovan OKLAGIJOM dok je nekoliko djevojčica to gledalo i zbijalo šale nad tim monumentom heteronormativne rulje, ukoliko je Mahir uporno bio nazivan pederom a njegova majka kurvom (jer je žena bila već jednom u braku, u multikulturalnom Sarajevu to vam je znate sinonim za kurvu) ili pak ženom koja nije znala da odgoji Mahira kao pravo muško (a pravo muško, znate, u multi-kulti Sarajevu je upravo silovatelj), teško je sve to odvojiti od beskrajno patrijarhalne kulture jedne kasabe, jedine kulture koja stvara homosocijalni kontinuitet između, recimo, fizičkih radnika koji dobacuju ženama na ulici i tranzicijski obogaćenih muških potomaka mnogobrojnih begova i paša.

Treći aspekt zbog kojeg je Mahir propatio je što mu se majka ponovo udala za VLAHA. Da ponovim, VLAHA. Jer, u multi-kulti Sarajevu možete biti Kinez, ali nemojte baš VLAH. To je, dakle, kako narodni sud kaže, utjecalo na dječaka pa nije znao šta je u identitetskom smislu. Dežurni tradicionalisti su tu da upozore, pomognu, odgoje pravo muško i čestito žensko kroz dihotomiju majka-kurva, a kazne sve ostalo. Logični svršetak mahalsko-patrijarhalnog mentaliteta je uvijek i jedino fizičko nasilje.

No, narod voli zaobilaziti ova tri aspekta u svom analiziranju Mahirove tragedije. Lakše je pričati o nekom metafizičkom zlu koje će, je li, nestati samo od sebe, bacati krivicu na filmove i kompjuterske igrice prepune nasilja, nego se direktno suočiti s tim što BIH, a pogotovo Sarajevo, jesu. Kolektivizmi koji poriču postojanje društva, vladavine rulje u kojoj veća riba po definiciji jede manju nakon što ju ponizi na sve moguće načine, tla na kojem će bilo koji identitet koji nije bogati heteroseksualni Bošnjak prije ili kasnije stradati.

Bosna i Hercegovina je zemlja ruljmišljanja, kovanice koja, možda, reflektira eliminaciju prefiksa raz iz imenice razmišljanje, prefiksa koji stoji za različitost i raznolikost, za individualizaciju procesa mišljenja i zamjenjuje ga onim koje mnogo preciznije oslikava bosanskohercegovačku stvarnost. Stvarnost koje nema puno veze sa fantazijama o multi-kulti Sarajevu. Bosna i Hercegovina je zemlja muške, homofobne, nacionalističke rulje. Ako se i nakon Mahirove smrti ništa ne desi, takva će i umrijeti.

***

Nekoliko otvorenih pisama koje su Dubravko Lovrenović i Alisa Mahmutović uputili javnosti:

Djevojčice su gledale…

Pišem vam iz očaja…

Kaznite zlostavljače…

Peščanik.net, 09.01.2016.

Srodni linkovi:

Alisa Mahmutović – Pismo Mahiru

Boris Dežulović – Mahir ili priča o Sarajevu

TEMA – SARAJEVO