Foto: Predrag Trokicić
Negotin, 6.2.2025, foto: Predrag Trokicić

Uveren sam da predmetna institucija nije predsednik ničega. Odatle osećanje nelagode kad ga neko tako oslovljava. Biti predsednik je ozbiljna pozicija, donekle državnička funkcija. Morala bi da bude poduprta ozbiljnim dostojanstvom, odmerenim gardom i razumevanjem svog mesta u prostoru i ostacima vremena.

Takva titula, osvojena u Srbiji pod osnovanom sumnjom i umrljana neprijatnim flekama i mračnom biografijom njenog nosioca, osporena je pobunom protiv tragičnih ishoda autokratije. Čovek koji ne može da iznese na sebi predsedničke odlike, davno je poništio takvo preimućstvo. Forma je samo farsa i neprekidni sarkastični ogled u insistiranju na zvanju koje je pretvoreno u prah.

Rektorski kolegijum Beogradskog univerziteta je odbio dijalog sa njim. Taj korak, ili odsustvo kretanja ka dvoru, obrazložen je obostranom nenadležnošću. Nije bilo teško profesorskoj pameti da obori logiku dvorskih paževa da je razgovor bio obaveza. Jer sa kim će se inače razgovarati ako njega odbiju? Pokazalo se da se upravo sa institucijom nenadležnom za stvari pobune a odgovornom za razloge, nema o čemu razgovarati. Kolegijum je pokazao nadmoćno etičko preimućstvo nad sumnjivim licem bez morala.

Tako smo stigli do obrazloženja koje se naslućuje iz neispunjenih zahteva: nema se o čemu razgovarati sa onim koga valja rušiti, mada ga ne ruše samo oni koji su odbili njegov monolog. Taj je i dalje samoovlašćen za sve odluke. Na njemu je da odluči hoće li se otvoriti korupcionaški zverinjak. Ako ne pristane kao što izgleda da neće ili ako pristane a izgleda da će morati, čeka ga žurba u traženju svih krtičnjaka gde ima izlaza. Ali do toga ima još mnogo posla.

Predmetna institucija je, kako govore hrvatski analitičari „ispuhani balun koji funkcionira u nedostatku mehanizama da bude sklonjen na deponiju“.

Žarko Puhovski kaže da autokrata ovde funkcioniše kao spomenik koji je on za života podigao sam sebi. I sad ga vi gađate strelicama, ali gađate spomenik ali ne model za njega. Stvar je da društveni pokret postane i politički, bez toga sistem ostaje netaknut.

Studentska pobuna jeste negacija tog sistema, ali se on (sistem) opire korišćenjem brojnih monopola (finansije, infrastruktura, sila) koji su na raspolaganju vladajućoj mafiji. Njen vrh je zatečen odbijanjem akademske zajednice da o bilo čemu raspravlja sa donom, da bi Brnabić implodirala u tvrdnji da je tom odlukom „Rektorski kolegijum ukinuo sam sebe“. Ana iskreno misli da se sa njenim šefom ne može razgovarati tako što se razgovor odbije. Ali ona ne zna ništa o prirodi i razlozima postojanja nečega što jeste Beogradski univerzitet, neuporedivo veće od idola koji je po svojim merama postavljao svuda gde je do sada bila. I naravno, raskošno udomio, po standardima porodice.

Ne može se sa Njim pregovarati samo zato što ima faktičku moć. Ta protivustavno pribavljena i ni od koga kontrolisana sila, jeste neposredan povod ovog bunta. On se poziva na svoju ulogu „čuvara državnog jedinstva“, mada je potpuno rastočio društvo i vladao pomoću socijalnog mrtvila. Sa tom institucijom se može pregovarati samo o modalitetima predaje vlasti, ako bi došlo do dramatične opasnosti od realnih sukoba.

Opozicija, koja je već iskazala svoje skromne mogućnosti u političkom definisanju ovoga što se događa, nalazi se u procepu: između straha da ne ometa studente u njihovom poslu i nedostatku ideje šta da učini da dosadašnji zamah pobune ne ispari nepovratno. Zbog nedostatka hrabrosti, male operativne pameti ili dobrih ideja, ili salonskog mrtvila, skoro da je svejedno.

Pitanje je kako razvlastiti mafijaško čudovište koje još ima sve u svojim rukama. Njihov firer jeste maketa, ali može da posluži kao uzdrmani podupirač za spas. Spas se očekuje od Trampovih neuračunljivih ispada, iako nije sasvim jasno kako, ili od ćutanja demokratske Evrope pred zatiranjem vrednosti koji su njeni temelji. Ili uz pomoć gole sile koja već ima sumnjivu upotrebnu vrednost. Ili možda u izazivanju nekog konflikta koji bi zahtevao nacionalnu homogenost.

Ali se uglavnom zna: sve što valja uraditi u demontiranju neprijateljskog režima i isterivanju đavola iz svega gde se đavo utvrdio – to moramo da uradimo sami.

Uskoro ističe vreme kad je neizbežno sačiniti politički okvir mirne tranzicije vlasti. Da se zna koji su to ljudi, koje su njihove ideje i kakav je program za rasplet. Dobro je rekao Puhovski: spomenik koji je despot sagradio sebi, samo je simbol onoga što ne postoji. Ali dok ima snage u kriminalnom bloku, oni će nastojati da sačuvaju svoja bogatstva i ambijent u kome su ga stvarali. Ili da što više ponesu kad počne bežanje. Goran Vesić je, kažu, već utekao kao prethodnica za stvari egzila.

Ma kako to izgledalo kao protokolarna stvar, Rektorski kolegijum je razvlastio tobožnjeg predsednika makar u jednom sloju apsolutizma: nije njegovu ideju prihvatio kao zapovest i to je snažan udarac ne samo u sujetu, nego u uzurpiranu nadležnost za sve: otpor je moguć i neizbežan.

Njegov lični ugled, ili ono što se smatralo ugledom – kruni se prilično brzo, pa je monarh, donoseći neprijatnu aroganciju sa sobom – doživeo poraze na mnogim mestima gde to nije očekivao. U Varvarinu pre svega, a i još nekim malim gradovima i siromašnim selima, gde su ga ljudi javno porazili, videvši koliko je strah od takve prikaze neprirodan.

Čuveni borac protiv virusa, već dugo arhivirani Predrag Kon možda bi rekao: sledeće dve sedmice su presudne. Kako, to se još ne zna, protivnik je u defanzivi, ali je podmukao, opasan i nepredvidiv.

Analogija sa pandemijom u kojoj je predmetna institucija pokazala najgore lice sklono sadizmu i masovnim zlodelima, nije potpuno usklađena sa opasnostima koje nas neizbežno čekaju. Iz nje je makar čitljiva narav osvajača. Ako se On vrati sebi u najgorem obliku i ponovo se dohvati snage da radi ono najgore što najbolje ume, teško je sabrati novu energiju za pobunu u novom vremenu melanholije. Ne bih rekao da je ovo poslednja prilika, ali za mnoge od nas jeste.

Peščanik.net, 07.02.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)