Cenjena ekselencijo, Dragi gospodine vladiko Amfilohije,

Mnogo i dugo se već priča o Sodomi i Gomori. Za mene je velika tajna zašto su ove priče u Srbiji posebno glasne kada se govori o homoseksualnosti. Posebno nas Vi, s božjim gnevom, podsećate na ova dva nesveta grada iz prvog poglavlja Biblije kako bismo „sišli s puta greha“.

Naime, priča o propasti ova dva grada – ako bolje pogledamo – je jedna potpuno drugačija priča koja možda želi da nas poduči nečemu sasvim drugom. U toj priči nije reč o tome šta je greh, a šta nije (šta nije greh, a šta jeste). Reč je o tome kako se može ophoditi s grehom kada već postoji na svetu; jer, proterani smo iz raja svega nekoliko stranica pre toga u Bibliji. Stoga ne želim da se raspravljam s Vama o grehu, već naprotiv – o njegovim posledicama. Možda ne želim čak ni da se raspravljam s Vama, nego želim jednostavno da još jednom pročitam ovu priču, onako kako je napisana.

Priča počinje (1. knjiga Mojsijeva, 13. poglavlje) tako što su se Avram i njegov nećak Lot nastanili na zemlji između Vetilja i Gaja: Tako ode Avram iz Egipta gore na jug, on i žena njegova i sve što imaše, takođe i Lot s njim. A beše Avram vrlo bogat stokom…(1/2). Ali: I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer stado njihovo beše veliko da ne mogahu živeti zajedno(6). I dalje: Pa Avram reče Lotu: Nemoj da se svađamo ti i ja, ni moji pastiri i tvoji pastiri(8). Ovde se pripoveda o konfliktu između dva srodna plemena ili porodice, Avramove i Lotove. Konflikt je nastao jer su obojica imala previše životinja, a ono malo zemlje nije bilo dovoljno da ih prehrani. Tekst se stoga može čitati kao sporazum između dva plemena da se jedno od njih mora odseliti u neku drugu zemlju. Ovo je neka vrsta prevencije etničkog čišćenja između plemena Avramovog i plemena Lotovog, da se ne bi svađali. Dakle, Lot se sa svojim ljudima seli s ovog mesta i odlazi u Sodomu; jer: tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu jordansku, kako celu natapaše reka, beše kao vrt Gospodnji, kao zemlja egipatska, sve do Sigora, pre nego Gospod zatre Sodom i Gomor(10).

Potom se u nekoliko poglavlja priča o tome da Avram vara Saru, svoju ženu bez dece, a sa služavkom Agarom ne bi li konačno dobio sina. Sodoma se opet javlja tek u 18. poglavlju 1. knjige Mojsijeve, u kome GOSPOD vidi da vika je na Sodom i Gomor velika, da je greh njihov težak(20), i stoga želi da ode u Sodomu i da se sam uveri u to. Avram počinje da se svađa s GOSPODOM i kaže mu: Može biti da ima pedeset pravednika u gradu, hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mestu za onih pedeset pravednika u njemu? Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika sa nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku, nemoj, eda li sudija cele zemlje neće suditi pravo?(24/25) Avram započinje dugo cenkanje s bogom oko pitanja koliko pravednika je potrebno da bog ne ni uništio Sodomu, tj. da bi i nepravednike ostavio u životu zbog ovih nekoliko pravednika. I konačno Avram uspeva da spusti broj na deset pravednika: deset pravednika – to je minimalna cena za božju popustljivost. Ovo pitanje popustljivosti jeste u stvari srž ove priče. U središtu priče, dakle, nije božji gnev koji razara gradove, nego popustljivost prema mnogim grešnicima koje je ostavio u životu, ukoliko bi pored njih postojalo još samo deset pravednika.

Nigde u priči ne stoji naznaka da greh Sodome ima veze sa homoseksualnošću. Odakle onda potiče Vaša ubeđenost da bi nepravednike iz starog grada Sodome i homoseksualce iz današnje Srbije valjalo staviti u isti lonac. To ostaje Vaša lična tajna. Sigurno nećete dozvoliti da se dovede u pitanje teološka teza da je homoseksualnost greh. Mi se ne bismo mogli složiti u toj tački. Ako ovo i ostavimo po strani, ostaje pitanje zašto se Vi kao vladika ove zemlje toliko daleko udaljavate od vrline božje popustljivosti. Možete li biti sigurni da u ovoj zemlji ne možete naći dovoljno „pravednika“ (šta god Vi podrazumevali pod tim) kako bi i ostali uživali u božjoj – a time i u Vašoj vladičanskoj – popustljivosti?

Još uvek ne govorim o toleranciji, već samo o popustljivosti. Jer – recimo – tolerancija bi bila još mnogo više od popustljivosti. Ali „popustljivost s grešnicima“ je najmanje što smemo da tražimo od Vas kao vladike – po božjem uzoru iz Sodome i s teološkim opravdanjem. Ne možemo očekivati toleranciju od Vas kao vladike, sve dok verujete da se radi o toleranciji prema „grehu“. Možemo očekivati od Vas kao građanina, što Vi i jeste, da ograničite svoju netoleranciju – i netoleranciju Vaših pristalica – na slobodno izražavanje mišljenja, koje zakon svima garantuje.

Vaše javne izjave uglavnom bude sasvim drugačiji utisak: čini se da je za Vas vrlina popustljivosti pre dosadna pastoralna praksa u poređenju s gromoglasnim javnim mišljenjem o navodnim nepravednicima u srpskom društvu. To bi svakako bilo pre pitanje Vašeg ličnog ukusa, a ukoliko se u vršenju Vaše službe i u Vašim pastoralnim odlukama pozivate na božje upravljanje, onda ostaje neizvesno u kojoj meri su ta božja uprava i Vaš lični ukus zaista u skladu.

Po biblijskoj priči, bog na kraju uništava Sodomu i Gomoru jer je Avram tamo mogao da pronađe samo jednog jedinog pravednika: svog rođaka Lota i njegove dve ćerke. U Poglavlju 19 se kaže: tada pusti Gospod na Sodom i Gomor s neba kišu od sumpora i ognja(24), ali još u noći pre početka katastrofe nepravednici su opseli Lotov dom i zahtevali izručenje dva anđela, koje je bog poslao da spasu Lota i njegove ćerke. Tada Lot staje pred gomilu i kaže: Evo imam dve kćeri, koje još ne poznavaše čoveka. Njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja, samo ne dirajte u one ljude, zato što su pod mojih krovom(8). Lot nudi grešnicima svoje dve devičanske ćerke da rade s njima šta hoće, samo da ne bi povredio najviši zakon gostoprimstva.

Jeste li Vi, dragi gospodine vladiko, dok čitate ovaj tekst, zaista ubeđeni u to da ova priča hoće da nas poduči baš osnovnim pravilima crkvenog morala? Veći deo teksta koji sledi može nam o tome dati jasniju informaciju. Jer tamo se kaže da su pravedni Lot i njegove dve ćerke doduše umakli zlu Sodome, ali da su na kraju i sami živeli u jednoj pećini u brdu. I tako je jedna od ćerki rekla drugoj: Naš otac je star, a nema nikoga na zemlji da dođe nama kao što je običaj na zemlji. Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale porod ocu svom(31/32). I obe ćerke su napile svog oca i legle s njim, sačuvaše porod svom ocu, i rodiše dva sina.

Gospodine vladiko Amfilohije, meni je nepoznat izvor – a Vama očito jeste – po kome je „greh Sodome“ bio „greh homoseksualnosti“ i zbog koga Vi verujete da ovaj tobožnji greh zaslužuje Vaš vladičanski gnev, bez imalo popustljivosti. Sasvim drugačije uči nas prorok Jezekilj u poglavlju 16: evo, ovo beše bezakonje sestre tvoje Sodoma: u ponosu, u izobilju hleba i bezbrižnom miru beše ona i kćeri njene, a ne pomagahu siromahu i ubogome(49).

Ako ste baš toliko sigurni da priča o Sodomi i Gomori opravdava Vaš vladičanski gnev prema homoseksualcima u Srbiji i to s neposrednim autoritetom prikazanja, ne opravdava li onda obljuba ćerki njihovog oca incest, na isti način? Mislite li da bi trebalo u parlamentu da donesemo predlog zakona koji će ukinuti zabranu incesta između očeva i njihovih ćerki kada drugačije ne bi bilo moguće obezbediti opstanak porodice?

S nemačkog prevela Paola Petrić

Peščanik.net, 09.11.2010.

LGBTQIA+