Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Pre dve večeri na Miljakovcu, čovek mahnit od ljubomore, narušavanja predstave koju ima o sebi, fanatične posesivnosti ili svega toga zajedno – ubio je sadašnjeg partnera svoje bivše žene. To je informacija puna krvi i užasa i ona će par dana biti predmetom morbidnih tabloidnih konstrukcija i hipoteza zasnovanih na teoremama malograđanske jeze. Onda će nova i još brutalnija vest baciti u senku dželata sa šipkom.

Moguće je da važi stav jednog medijskog eksperta kako je i ranije bilo mnogo krvi među naizgled mirnim ljudima. Ali nije bilo brzih nosilaca vesti, tako da su mnogi paorski ili prigradski pomori započeli i okončali se u istom ataru i najbližem okružnom sudu. Ubijali su se zbog međa, stoke koja čini štetu, zbog žena svakako, zbog para, svadbarske muzike, kartaškog duga ili prekog pogleda. Zbog osvete ili endemskog poimanja časti, posle pijanke i navale otrovnih isparenja u kritičnu moždanu hemisferu iz brlje, zbog kletve, psovke ili uvrede. Ili tek tako.

Uz svo poštovanje za ekspertsko prenošenje nasilničkog prauzora iz prošlog na sva vremena, rekao bih da je nasilje u „modernoj“ Srbiji dobilo mnoge dodatne, čak i hibridne oblike, koji se ne moraju ponovo proizvoditi, jer su razorni upravo u svojoj originalnosti. Ono (nasilje) je evoluiralo u socijalni pokret čitave društvene gomile, a njena platforma je osobena filozofija poželjnog ponašanja rulje u društvu kojem rulja i rukovodi.

To je ambijent u kome se nasilnički pokret razrešava novim nasiljem, pri čemu se već formirala zlokobna spirala, koja ne ostavlja mnogo prostora za nadu. Bilo bi suviše površno, ili čak sasvim netačno ekspanziju nasilnosti na svim nivoima i u svim oblicima, beskrajno dugo obrazlagati trajućom ratnom psihozom. Nosioci „postraumatskog“ sindroma su davno pacifikovani: ili su nemoćni ili su nestali. Ratni zlikovci i ubice su ili osuđeni ili su evoluirali u časne, bogate građane, donatore, mecene, kupce skupih slika, filantrope, humaniste, ljubitelje pasa i mačaka. Ljude iz duboke senke, kojima ne treba ni vlast ni novac, samo čista biografija, koja u Srbiji ne mora biti zavisna od užasne prošlosti.

Zbog toga žurim da se ne složim sa još jednom tezom ovde neimenovanog medijskog eksperta, koji tvrdi da „mediji promovišu poželjan model nasilničkog načina života“. Uh, ovo bi mogao da bude sasvim pogrešno postavljen red stvari, ako izuzmemo funkciju maligne promocije post festum. Verovatnije je ovo: ne promovišu mediji oblike razornog ponašanja, već je tačnije da filozofija nasilja, kao model vladavine, proizvodi takve medije. Koji su neizbežni nakazni fetus upravo navedene filozofije.

Potrudiću se da tu tvrdnju ukratko obrazložim u završnom delu teksta, za šta je neophodan fenomen „stadionske groznice“. Uprkos nekim bledim uspesima, skoro je sigurno da je srpski fudbal mrtav i da bezvezno gacanje za loptom po šumadijskim, moravskim i vojvođanskim oranicama ima smisla koliko i tugaljiva vašarska zabava. Ipak se oko loptanja pazari roba, mladi fudbaleri postaju živo meso, vlasnici onih koji pokazuju nekakav talenat su ljudi iz „sive zone“ ili realnog podzemlja.

Trgovina tim robljem i opijatima je unosan posao i odvija se na tromeđi vlasti, mafije i vođa navijača. Navijači su u osnovi i pripadnici partijskih vojski ili batinaških odreda: ko bolje plati – njegove su trupe. Oni će razbijati proteste kad treba, mogu da rade šta im se prohte da bi kasnije radili šta im se kaže. Ona surova, masovna tuča na „velikom derbiju“, izazvana zbog prevlasti „vođa“, dobila je svoj nacionalistički, skoro patriotski obol, jer je tu nekoliko hrvatskih bitangi, od srpskih navijača dobilo po „vulvi“, kako je to u nadahnuću objasnio jedan tabloidni rodoljub. Nije ni hteo, a ni umeo da se upušta u suštinu: da je tuča bila nasilje posvećeno legalizaciji mulja i dna i njegovom usponu na vrh. Bliže onima koji su ih i proizveli.

Nadležni činovnici su ponovili neopisivo glupu lozinku zvanične nemoći: niko nije jači od države! Sa kim se to država takmiči i nadmeće u snazi, ume li i hoće li upotrebiti sredstva legitimne sile, kako bi, konačno, druge odbranila od sebe? Badava nas čelni policajac uverava da huligani neće proći, posebno ako nisu nasilnici koji rade u ime države, da ne kažem u ime naroda.

Otud i dirigovano ushićenje povodom nasilničkih fotografija o tome kako su Hrvati dobili po „onom organu“, što je jedna od slika stvarnosti koja se želi poslati puku. Iz svega se nazire dijabolična simbolika devedestih i brutalne najave ratova, upravo na stadionima i to navijačkim snagama koje su pod sobom držale šovinističke elite.

Naravno da ništa od toga nije slučajno, mada su se taktičke varijante upotrebe tih vandalskih trupa donekle promenile i spremne su za „unutrašnju upotrebu“, a pre toga za širenje straha prema svima koji pomišljaju na otpor.

Nasilje u Srbiji sadržano je u samoj suštini važećeg političkog govora, u divljačkoj verziji parlamentarizma i privatnih uterivačkih kohorti, u širenju mizoginije putem slobodnog prostiranja brutalnog nasilništva nad ženama. U vršnjačkom divljanju koje potresa škole, đake i roditelje, ali ne i ministra prosvete.

U masovnim vozačkim stradanjima, koje država prati lošim zakonima i još gorim putevima, a obrazlaže surovo neukom statistikom. Nesposobna da kontroliše količinu ilegalnog oružja, u nemoći da zaštiti ugrožene, ravnodušna prema učestalim uličnim likvidacijama. Uglavnom zbog toga što je po sistemu koji radi na paradoksu inverzije vrednosti nasilnik zaštićena vrsta. U poruci iz pozicije diletantske nadmenosti koja nastaje na platformi lažnog atentata u Jajincima: nismo u stanju da zaštitimo najvažnijeg među nama, zašto bismo vas!?

Nasilje u Srbiji ima svoje poreklo u prirodi vladajućeg samodržačkog talasa, koji je okovao društvo. Kapitalni politički govor je lozinka nasilja, najava odnosa prema drugačijem mišljenju uvredljiva je i nasilnička. Mediji bliski vrhu proizvode osobeni novogovor progona, kaljanja i optužbi, što je neposredna pretnja koja dolazi iz elitnog misaonog pogona. Mediji, dakle, samo posreduju ono što je vladajuća ideja, oni to ne umeju sami da smisle.

Okolnost da se na vrhu ove države nalazi nekadašnji ekstremni navijač ima značaja samo u tome kako on vrednuje mračni deo svoje biografije. On želi da je zaboravi, ne zbog toga što strepi da je navijačko huliganstvo mrlja iz prošlosti. Nekada je želeo da pobedi na Zvezdinom severu i samo tamo bude vođa. Ali nije. Za sve nas bi bilo bolje da jeste.

Peščanik.net, 25.12.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)