Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Šta biste izabrali da možete da birate, dragi (nadam se mnogobrojni) čitaoci: poreski raj ili poreski pakao? Pitanje je retoričko, razume se.

U stvari, „poreski raj“ (odnosno ofšor „destinacije“ o kojima se ovih dana tako mnogo govori) nije baš toliko rajski kao što mu ime sugeriše. I kao što možda veliki broj ljudi misli. Jer da bi stigao do raja čovek, to jest privrednik – ako pođemo od (nedokazane doduše) pretpostavke da su i tajkuni ljudi; o drugim stanovnicima poreskih rajeva: glumcima, pevačima, sportistima itsl. ovde se ne govori – prvo mora da prođe sedam krugova pakla. Drugim rečima, mora da plati sve one silne dažbine koje svako preduzeće plaća u zemlji u kojoj je smešteno. Dakle, plati sve takse i akcize, plati PDV, poreze i doprinose na plate, plati i porez na dobit ako je ima i, konačno, ako ostatak te dobiti želi da prebaci u poreski raj, tamo gde je registrovan njegov osnivač, tj. preduzeće-majka, plati i porez na transfer tog novca. To je princip, sve ostalo su nijanse, što bi rekao Đole nacionale.

U stvari, ni tu nije kraj. Jer ako vlasnik tog „preduzeća majke“ želi da profit isplati sebi lično, on je dužan da taj prihod prijavi u zemlji gde ima prebivalište i da onda na to ponovo plati porez. I, kažu poznavaoci, najveći broj ljudi to i radi.

Tako da se s obzirom na sve to postavlja pitanje: zašto ljudi uopšte beže u poreske rajeve. U najkraćem – zbog slobode. S jedne strane, slobode za svoj novac. Jer iz poreskog raja taj novac mogu da (re)investiraju lako i bez dodatnih opterećenja gde hoće, širom sveta. Što i rade, jer je to njihov posao. S druge strane, zbog sopstvene slobode, odnosno zaštite ličnog identiteta, privatnosti, što se možda nekima neće dopasti, ali je legitimna ljudska potreba. A nije ni nelegalno.

Sve u svemu, poreski rajevi imaju mnogo više dobrih nego loših strana. Prvo, predstavljaju zdravu poresku konkurenciju poreskim sistemima evropskih i (Sjedinjenih) američkih, tj. bogatijih država, koje su pokazale jaku sklonost da visokim porezima prosto deru svoje građane. I drugo, omogućavaju lakši protok kapitala od čega korist pre svega imaju nerazvijeni i kapitalom siromašniji narodi.

Peščanik.net, 08.04.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)