Blasfemični naslov ovoga teksta, to je ono što vidi Milorad Dodik kada u crnoj limuzini prolazi kraj table na kojoj piše “Memorijalni centar…”. Slova su ukočeno crna, bez serifa i kitnjastih ukrasa, elegantno nanizana na žutoj podlozi, ali Dodik se služi maštovitom individualnom optikom: njegove oči registriraju ružičasti neon, drečeću parolu koja iluminira okoliš, uvija se i mami osamljene duše, sa zavodljivom zvjezdicom uz slovo P. Možda su sa strane još i usne s neonskim jezikom, senzualno izvijenim prema gore, takvim da sugerira nešto taktilno i vlažno, nešto poput razuzdanog političkog govora.

Milorad Dodik osjeća kako mu tijelo podrhtava, mjehurići mineralne vode penju se uz kičmu, krv počinje ubrzano kolati, dlanovi se znoje, niz usnu se cijedi tanka nit sline, ćuti lagani pritisak u donjem dijelu trbuha, vrat i obrazi obliveni su nježnim rumenilom, mišići se grče pa opet opuštaju, disanje je sada mnogo glasnije, pomalo čak nalikuje stenjanju… Vozač i tjelesni čuvar u limuzini diskretno rukama pokrivaju prepone ne bi li se zaštitili od mogućega preuranjenog ispada premijerove strasti… Kroz prozorsko staklo promiče otužni pejzaž Donje Gradine, šuma i kiša, kiša i šuma, kilometri popišanog lišća, ali Dodik se služi individualnom optikom: vidi vatromete jarkih boja, plišane izloge, svilenu posteljinu, rublje s desenom leopardova krzna, široki asortiman igrački i pomagala od biranih materijala – koža, guma, najlon, čipka, zakovice, lanci, sprave za mučenje… Sklapa oči i ponovo zamisli onaj neonski jezik, izvijen prema gore, takav da sluti nešto taktilno i vlažno, nešto poput silovitog političkog govora koji će uslijediti kao prirodni klimaks kolektivnog transa sućuti.

Lokaliteti nekadašnjih stratišta su mjesta na koja balkanski politički vođe tradicionalno dolaze utažiti pohotu. Obično nemaju problema s imaginacijom, jer neon snažnije bliješti u prostorima pomračenog uma. Potentniji među njima barem jednom mjesečno obiđu neki od znamenitih punktova masovne pogibije, nekakvu šumsku crvenu četvrt, da se politički izdovolje. I eto Milorada Dodika prošle nedjelje u Donjoj Gradini, dijelu Spomen područja Jasenovac kojim upravljaju vlasti Republike Srpske, da to učini još jednom: da iskoristi simbolički kapital davnoga stradanja kao pornografsku građu kojom će nadraživati kolektivno nacionalno biće.

Ambijent je takoreći idealan, kiša lije, nebo plače, tisuću žalobnih duša skutrilo se pod kišobranima, upijaju mitsku energiju patništva nad kostima ubijenih predaka, a visoka politička ličnost utvrđuje stroge koordinate unutar kojih će uzbuđenje bujati i dovesti do zajedničke ekstaze: žrtva, plus nacija, plus zadovoljenje, jednako je masturbacionalizam! Eksploatacija stradalih sunarodnjaka radi tekućih čulnih i političkih potreba – masturbacionalizam – službeno se vodi kao iskazivanje pijeteta.

Na obilježavanju 65. godišnjice proboja logoraša iz ustaškog logora smrti u Donjoj Gradini, Milorad Dodik u nekoliko je navrata istaknuo kako je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi. Zatim je položio vijenac pod ploču s natpisom koji potvrđuje taj otrcani mit – 700 tisuća ubijenih. U svom je govoru ustvrdio da se u bivšoj Jugoslaviji “prešućivala istina o ustaškim zločinima” i “rat se, naravno, ponovio, jer se istina nije mogla zaboraviti”. Klimaks: “Republika Srpska je stvorena kao izraz volje srpskog naroda i zaštita od genocida. Ona je svetinja i tako će biti branjena!” Obredu je prisustvovao i predsjednik Srbije Boris Tadić, ali nije držao govor niti davao izjave, nego je, vidno ganut, po okončanju žalobne hajke svoga posilnog očinski pomilovao po obrazu.

Istodobno tražiti istinu o Jasenovcu i tvrditi da je ondje pobijeno 700 tisuća ljudi – uvećati dakle broj stvarno stradalih za nekoliko puta – nesumnjivo je postupak pornofila, u duhu tradicije slavnih prethodnika. Pornografija se, naime, temelji na suočavanju s obiljem, na hipertrofiji realiteta, kako bi se postigao što snažniji nadražaj. Uvećavanje broja žrtava između ostaloga je i izraz tajne pomisli kako je ubijenih bilo premalo, a to je stanje kada se moral ili osjećaj stida povlače pred golom žudnjom: Milorad je Dodik utoliko tipičan masturbacionalist. Ili tipičan ustaša, svejedno.

Njegov hrvatski parnjak ovoga bi tjedna mogao biti Andrija Hebrang, koji je odluku Ive Josipovića da posjeti Ahmiće popratio zajedljivom opaskom da je šef države “prije toga morao ići u Bleiburg” (mjesto gdje su partizani pobili nekoliko milijuna nevinih civila, o čemu je snimljen i porno film “Četverored”). Ili, još bolje, Višnja Pavelić, kći pokojnog poglavnika, koja ovih dana veli kako “nije točno da su u Jasenovcu zatvarani i ubijani Srbi”, jer “postoje dokumenti Crvenog križa koji dokazuju da se tamo postupalo humano”.

Intervju s Višnjom Pavelić objavio je beogradski tabloid “Alo”, uz vrlo zanimljiv vizualni tretman – izvještaj s Dodikova istupa u Donjoj Gradini plasiran je kao okvir uz taj razgovor. Tabloid, budući da je orijentiran na stimulaciju niskih poriva, grafičkim sredstvima sklapa prirodni savez: poricanje Višnje Pavelić naprosto vapi za mitomanijom Milorada Dodika, kao što Dodikova mitomanija bez poricanja Pavelićeve djeluje nedovršenom. Cijeli je medijski paket više nego primjeren – sise, guzice, silikonske starlete, kokainizirani nogometaši, estradni skandali, seksualni savjeti i kontroverze oko koncentracionog logora.

Samo što 87-godišnja Pavelićeva kći s teškom mukom glođe dvopek i čeka skoru smrt u Madridu, a Dodik je trenutno najagilniji politički štetočina na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Njegov politički nerv stalno je borbeno orijentiran prema skupinama etničkih uljeza koje ga okružuju. Kada izlazi s idejom da se zakonom zabrani nošenje burki, on se poziva na “europske standarde” i načela sekularne države, a zapravo želi povrijediti Bošnjake muslimane. Kada uvećava broj stradalih u Jasenovcu, on se poziva na suočavanje s istinom, a zapravo želi povrijediti Hrvate. Srpstvo Milorada Dodika hrani se isključivo antagonizmom prema onima koji Srbi nisu. A pošto se jedino kroz takvo samouzbuđivanje uspijeva nacionalno ostvariti, osuđen je i na jedino sredstvo političkog opstanka – masturbacionalizam.

Ako već živima nema pomoći od vladajuće pohote i komemorativnih opscenosti, valjalo bi barem mrtve zaštititi od zloupotreba na koje su spremni njihovi vatreni obožavatelji. Vrijedilo bi smisliti neki efikasan način da se balkanskoj političkoj bagaži onemogući pristup stratištima, da ih se udalji od spomenika i masovnih grobnica, da se rastjeraju sve te spodobe koje kleče nad jamama, glancaju lubanje i broje bedrene kosti, a onda množe, multipliciraju, pozivaju na molitve i dašću osvetničke zakletve u najbliži razglas… ali pomisao je uzaludna, jasno, sve dok njihove lažne suze rose obraze većega dijela populacije.

Možda bi zaista umjesto decentnih crnih slova na žutoj tabli trebalo istaknuti neonski natpis. Porno shop Jasenovac: zabranjeno za starije od 18 godina.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 16.04.2010.

Peščanik.net, 17.04.2010.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)