Obrvana sopstvenim ekonomskim nevoljama, naša javnost u svetu prati pretežno samo najkrupnije finansijske teme (poput aktuelnog „bankrotstva Amerike“), a veoma se retko i temeljno kod nas piše o vrlo zanimljivim privrednim pričama iz državnog komšiluka koje, po pravilu, na ovaj ili onaj način utiču i na našu privredu.

Evo, na primer, živopisnog slučaja Žolta Hernadija, generalnog direktora naftnog velikana Mol u Budimpešti, protiv koga je tužilaštvo u Zagrebu nedavno raspisalo poternicu zato što je odbio saslušanje u Hrvatskoj u slučaju nekadašnjeg hrvatskog premijera Sanadera, koji je već osuđen za primanje mita, ali se sada u novoj optužnici krivi da je primio 10 miliona evra, upravo od gospodina Hernadija, da bi mađarskom Molu 2008. godine, pored dodatnog paketa akcija hrvatske Ine (do ukupno 49,1 odsto udela), ustupio i upravljačka prava. Ovu poternicu prihvatio je i Interpol, pa je ona postala „crvena evropska poternica“ – što je zabeleženo u gotovo svim našim novinama kao svojevrsna „osveta“ Zagreba Evropskoj uniji zbog toga što će Hrvatska verovatno morati da izručuje i stare „udbaše“ koji se sumnjiče da su organizovali ubistva određenih jugoslovenskih emigranata u Nemačkoj pre više decenija.

Međutim, pored bizarne sudsko-diplomatske dimenzije i javnog prepucavanja između Budimpešte i Zagreba sa najvišeg nivoa, ova priča iz komšiluka ima i „geostrateški rukavac“ u domenu „energetske bezbednosti“, što se samo usput moglo zaključiti iz činjenice da su mađarski premijer Orban i njegov ministar inostranih poslova Mortonji odbili već obećano učešće na „Kroacija forumu“ u Dubrovniku prošle sedmice.

Osnovna činjenica u tom smislu je da je Viktor Orban, razljućen hrvatskom poternicom za Hernadijem, rekao da mađarska vlada treba da pripremi predlog o prodaji svog udela u hrvatskoj Ini, iako je u nju Mol navodno već uložio tri milijarde evra i tako ispunio sve što je ugovoreno, dok je hrvatska vlada izvrdala svoje obaveze u domenu Inine proizvodnje gasa, zbog čega je mađarski partner navodno imao propuštenu dobit od oko 250 miliona evra. Pri tome je Orban, u pomirljivom tonu, dodao da je „prijateljstvo dve države važnije od poslova“ i da povraćaj deonica u Ini Hrvatska može dobiti od Mađarske ukoliko se to odvija „na civilizovan način“ (valjda onakav kakav je postignut kada je Mađarska „reotkupila“ gasna skladišta EON-a na svojoj teritoriji).

Iako se ovaj Orbanov „predlog za razmišljanje“ može razumeti i kao taktička retorika, on bi mogao imati i dublju pozadinu. Naime, pošto je Inina tržišna kapitalizacija trenutno oko 7,3 milijardi dolara, jasno je da Hrvatska takav povraćaj većinskog vlasništva u Ini sebi ne može priuštiti u vreme kada ima teškoće sa svojim državnim budžetom – osim ako nema „poznatog kupca“ kome bi Inu odmah mogla preprodati. U tom smislu, kako piše Rojters, svima na pamet pada ruski Rosnjeft koji je nekoliko puta spominjan kao kompanija zainteresovana za kupovinu celog Mola – pa zašto ta kupovina ne bi krenula preko Ine, koja je zanimljiva i zbog tržišta koje pokriva, a još više zbog potencijalno značajne proizvodnje prirodnog gasa. Pri tome, kako kaže jedan analitičar iz Budimpešte, Ruse ne treba isključiti iz bilo koje kalkulacije u regionu „otkako su kupili NIS u Srbiji“. Ipak, takav scenario zasad odbacuje i citirani analitičar, a i portparol samog Mola – beleži Rojters.

Šta bismo mi iz Srbije mogli da „prepoznamo“ u ovoj priči o „crvenoj poternici za Inom“ (čak i ako ne postoji „srpski Sanader“) kao nešto o čemu bi trebalo voditi računa i u našim poslovima. Prvo bi trebalo raskrstiti sa opštim uverenjem da se prodaja određenih državnih preduzeća strancima smatra „predajom na večito“ (kako se arhaično ovde i nazivala promena vlasništva). Nasuprot tome, sa državnim realnim kapitalom trebalo bi kalkulisati kao i sa svakim drugim kapitalom koji se u pogodnom trenutku može i prodati, pa reotkupiti i na kraju preprodati (pa u krug). Međutim, taj reotkup, kao što vidimo iz reotkupa grčkog udela u srpskom Telekomu za oko 380 miliona evra, besmislen je ako na drugoj strani nemate poznatog kupca koji će takvu operaciju učiniti profitabilnom u celini, makar koliko da njena prethodna faza izgleda neprofitabilna. No, kada je reč o državnom kapitalu problem je što se koalicije na vlasti menjaju, pa se uvek postavlja „staro dobro pitanje“ ko u datom trenutku prodaje, a ko kupuje u ime naroda.

Novi magazin, 11.10.2013.

Peščanik.net, 11.10.2013.

VIKTOR ORBAN