Dvadeset prvi vek doba je produžene adolescencije. Izgleda da fraza s početka teksta napokon gubi na svojoj višedecenijskoj punovažnosti. Ipak je, očito, moguće živeti sporo, umreti u dubokoj starosti a i dalje zadržati status kulturne ikone. A možda su čak i rehab-centri bolji nego ranije?

…there are a lot of very beautiful famous heroin junkies. and not famous ones. it’s one of heroin’s most redeeming and intriguing qualities…

[email protected]

I Erotizam brzog sagorevanja: Live fast, die young and leave a good looking corpse!

„Živi brzo, umri mlad i budi lep leš“ – taj čuveni krik pogibeljnog esteticizma i krajnja apoteoza ohole mladosti koja ne prihvata ništa osim sebe same, jedna od najizrazitijih okosnica omladinske kulture burnog veka koji je za nama. Obično se dovodi u vezu s čitavim panteonom tragično i prerano preminulih filmskih i muzičkih zvezda i zvezdica tokom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina druge polovine dvadesetog veka. Većini ljudi ova fraza je poznata, iako mali broj može sa sigurnošću da kaže odakle potiče. Tek poneko je pamti kao ključnu rečenicu u filmu Nikolasa Reja, Knock on Any Door iz 1949. godine, čija je verodostojnost bila definitivno potvrđena nekoliko godina kasnije, brzom i odlučnom smrću Džejmsa Dina, mladog glumca u usponu, tog amblematičnog dvadesetčetvorogodišnjeg stradalnika, ikone svih „lepih leševa“ ovog sveta i zvezde Rejevog najuspešnijeg filmskog ostvarenja – Buntovnik bez razloga.

Pa ipak, da bi se do njenog izvora stiglo, mora se kopati još dublje. Ona je, naime, za potrebe scenarija preuzeta iz istoimene knjige malo poznatog autora Vilijarda Motlija, objavljene 1947, dve godine pre istoimene filmske adaptacije. Izgovara je protagonista Nik Romano, mladić italijanskog porekla koji je, u životu kratkom i brzom koliko i uzbudljiva vožnja toboganom u luna-parku, od običnog uličara i siledžije dogurao do ubice policajca i napokon osuđenika na smrt. Ova knjiga, sasvim je nepoznata najvećem broju čitalaca, lik Nika Romana nije zaživeo u kolektivnoj svesti, za Vilijarda Motlija ne zna više gotovo niko (još je manje poznata činjenica da je autor bio crnac i homoseksualac, što na njegovu prozu danas baca sasvim osobito svetlo) ali pomenutu frazu kao da poznaju praktično svi… Decenije odmiču, sustiže nas novi vek, novi milenijum, budućnost nas gleda ravno u oči, svet se ubrzano menja a ta fraza, himna posvećena erotizmu brzog sagorevanja, uporno pluta nad našim glavama po bespreglednom prostranstvu memosfere.

II Fatalizam prolazne mladosti i njen tamni zavet: I hope I die before I get old!

Naravno, živeti brzo i umreti mlad može se na više različitih načina. Pomenuti Džimi Din obavio je to na sledeći način: svojim poršeom (model 550 spyder) zakucao se pri punoj brzini u auto drugog čoveka katapultirajući tako sebe direktno u status kulturne ikone našeg doba. Na sličan način skončali su i mnogi drugi. Mark Bolan, na primer. Silvanu Armenulić ili Tošeta Proeskog da i ne pominjem.

Ostali su, jasno, odabrali drugačije načine, svako u skladu s osobitostima sopstvenog senzibiliteta. Merilin Monro je za sebe odabrala akutno trovanje barbituratima. Kit Mun, manični bubnjar grupe The Who, overdozirao je od klometiazola – tableta koje je pio da bi se skinuo s alkohola. I to u istom stanu u kom se ogromna Mama Kas iz The Mamas and the Papas, četiri godine ranije, navodno ugušila sendvičom.

Elvis Prisli doslovno se rasprsnuo od sušte, trome, južnjačke oblapornosti i to na WC šolji, s gaćama u nivou gojaznih članaka, kako i dolikuje Kralju. Njegova omiljena soulfood kombinacija: deep-fried-six-layer-peanut-butter-and-banana-sandwich, presečena svim tim silnim pilulama, koje je gutao opsesivnije i od Džonija Keša, konačno mu je došla glave.

Sid Višs i Nensi Spandžen su presudili sami sebi. Detalji poput onog ko je izbo Nensi u tuš kabini jedne najobičnije sobe u njuroškom hotelu Čelzi, suštinski su nebitni. Nije bilo šanse da njih dvoje prežive jedno drugo. Ian Kertis obesio se u svom asketskom stanu u sivom engleskom gradiću Makelsfildu, u kom je odrastao i iz kog do samog tužnog kraja nije uspeo da umakne. Kurt Kobejn skončao je pucajući sebi pravo u glavu iz neposredne blizine.

Umreti mlad može se, zaista, na najrazličitije načine, premda herion (uz druge opijate) statistički odnosi najveći broj (praktično dobrovoljnih) žrtava. Ovlašno sastavljen, neuredan, haotičan spisak kompulzivnih korisnika i žrtava heroina i ostalih opijumskih derivata, svetluca primamljivo, poput ekskluzivnog cocktail partyja. Čovek bi gotovo poželeo da se nađe na tom skupu. To što svi navedeni nisu umrli „mladi“ neće nas omesti. Namera je ono što je ovde bitno a, osim toga, heroinomani ostaju (pa i umiru) mladi čak i kad to više nisu. Pogledajmo, dakle, nakratko tu morbidnu i sjajnu listu zvanica: Džon Beluši, Majls Dejvis, Montgomeri Klift, Džeri Garsija, Bendžamin Franklin, Herman Gering, Bili Holidej, Bela Lugoši, Truman Kapoti, Čarli Parker, Vd, Čavke, Magi, Moskri, Edgar Alan Po, Elvis Prisli, Brajan Epštajn, Tomi Bolin, Leni Brus, Sid Višs, Didi Ramoun, Džoni Tanders, Džeri Nolan, Džon Entvistl, Alister Krauli, Rajner Verner Fazbinder, Kurt Kobejn, Tim Bakli, Nik Drejk, Semjuel Tejlor Kolridž, Šerlok Holms, Džudi Garland, Vilijem Barouz, Margo Hemingvej, Džimi Hendriks, Šarl Bodler, Dženis Džoplin, Malkom Oven, Fil Linot, Niko, Idi Sedžvik, Džim Morison, River Finiks – lista se ovim nikako ne iscrpljuje, samo nam prostora ponestaje a ovaj spisak mogao bi da se nastavi u nedogled.

Nebo je mesto gde se, kažu, nikad ništa ne događa, ali negde na nebesima svakako postoji VIP prostor u kom se odvija heroinsko-opijumsko-kokainsko-morfijumski divlji party bez kraja i konca. Može se, zaista, živeti brzo a može se i umreti mlad. Ništa lakše, zapravo. Ali – biti lep leš? Sve te čuvene, prerane smrti iz šezdesetih, ali i tolike druge pre i posle njih, govore nam uvek jednu te istu priču. Džimi Hendriks, Džim Morison, Dženis Džoplin, Brajan Džons: istrošeni, pokidani, izmoždeni, sagoreli, poplaveli i naduti, pronađeni u podrumu, na tavanu, u krevetu, kadi, bazenu, svi oni imali su na kraju svih krajeva samo jednu kratku poruku da nam ostave kao svoje konačno zaveštanje: smrt je ružna, ružna, ružna! Nasilna smrt pogotovo.

Pa ipak, ona je ukomponovana u sam materijal od kojeg je mladost satkana i, na izvestan način, predstavlja njen mračan zavet i njen latentni potencijal ujedno. Suština tog razarajućeg mladalačkog fatalizma? Mladost umire čak i ako je mi preživimo. Pa, zašto nas onda ne bi naprosto povukla sa sobom? Kako najlakše izbeći krizu srednjeg doba? Ne doživeti srednje doba!

Neki su se i poigravali s tom idejom. I hope I die before I get old, ključni stih iz čuvene pesme My Generation grupe The Who, napisao je Pit Tauzend a otpevao Rodžer Daltri 1965. godine. I da već pomenuti Kit Mun godinama kasnije nije ipak opravdao ovaj poklič fiktivnog mucavog ljutog omladinca iz Daltrijeve interpretacije, ne bismo tim rečima toliko verovali, ne bi nas one tako plenile, sve do današnjih dana. Obraz je, ovako, ipak sačuvan a tamni zavet (barem delimično i donekle prekasno) ispunjen.

III Tabloidska epopeja dvoje postmodernih džankija novog doba: Burn out or fade away (or finally grow up in public)?

They’re tryin to make me go to rehab, I said no, no, no – Rehab, Amy Winehouse. Oh well I never said it was clever, I just like getting leathered! – You Talk, Babyshambles

Svako vreme ima svoje džanki ikone, a u pop-kulturi nove decenije novog veka novog milenijuma, dve mlade britanske muzičke zvezde odvažno pretpostavljaju pogibeljni hedonizam uvreženom strahu od brzog propadanja i smrti. (Ta nam je igra, međutim, već predobro poznata i jasno nam je da garantuje kratko, galopirajuće postojanje uz pregršt nemira i skandala kao i preran, očekivano prljav kraj – nisu se, dakle, toliko promenili džankiji, oni naprosto žive svoje živote onako kako znaju i umeju, koliko smo se promenili mi, medijski voajeri koji sve to ljigavo, krišom posmatramo iz prikrajka.)

To su Pit Doerti, čuveni/ozloglašeni pevač bendova The Libertines i Babyshambles i Ejmi Vajnhaus, jednako čuvena/ozloglašena mlada soul, džez i r&b pevačica. Dok u muzici, liku i sveukupnoj stilizaciji Ejmi Vajnhaus pronalazimo raznovrsne uticaje, koji sežu od legendi poput Bili Holidej ili Sare Von preko girly scene s početka šezdesetih do Dženis Džoplin i novijih r&b, bluz, soul i džez artista, u kombinaciji s ranom ženskom punk rock estetikom: beehive-punđa i tone ajlajnera poput londonske proto-punk ikone Džordan, muzika i stil Pita Doertija oslikavaju nešto drugačiji splet uticaja. U njegovoj eratičnoj ali beskrajno harizmatičnoj personi, nazire se kombinacija Sida Višsa, Igija Popa, mladog Malkoma Mekdauela, ranog Marlona Branda, Morisija, pa čak i Dejvida Johansena, frontmena Njujork Dolsa, ali i Oskara Vajlda i engleskih dendija iz pretprošlog stoleća, dok njegov izgled i stil, kao i u slučaju Vajnhausove, besprekorno oslikavaju i njegove muzičke uzore (koji se kreću od garažnog roka šezdesetih, preko panka, ska i inteligentnog gitarskog post-pank popa osamdesetih, sve do brit-pop talasa iz devedesetih godina prošlog veka).

Ovo dvoje postmodernih džankija novog doba deluju nam dobro, čak predobro poznati. Kao da smo ih negde već ranije videli. Been there, done that – ima li ičeg novog na kugli zemaljskoj? Pa ipak, ne zavaravajmo se: oni su samo naizgled slični svojim legendarnim prethodnicima. Oboje su neosporni talenti i ono što fascinira, uz sve te neprestane novosti o njihovim problematičnim, haotičnim životima koje do nas stižu praktično iz dana u dan, jeste neosporan kvalitet njihovog rada kao i neobična produktivnost koja odlikuje one koji negde u zakutku svesti neprestano nose latentnu mogućnost da bi mogli uskoro da skončaju. Pa ipak, za mainstream publiku intimni životi, problemi i skandali o kojima ostrvska tabloidska štampa, sa sebi svojstvenom opsesivnošću, svakodnevno izveštava – u slučaju Doertija, pored sklonosti ka sumanutom drogiranju, to je njegova intenzivna (sada već bivša) veza s Kejt Mos, u slučaju Vajnhausove evidentan poremećaj ishrane, depresija i sklonost ka samopovređivanju, te bizaran i nasilnom strašću ispunjen dead ringer odnos s mužem Blejkom Filder-Sivilom – neuporedivo su bitniji od muzike koju ovo dvoje talentovanih mladih ljudi stvaraju. Dok su Džimi Hendriks ili Brajan Džons bili muzičari koji se drogiraju, Pit Doerti i Ejmi Vajnhaus su za današnju ciničnu, ovejanu javnost zapravo nešto slično ali u stvari sasvim suprotno: džankiji koji sviraju.

Da li će Doerti i Mosova ponovo biti zajedno te da li je Vajnhausova zaista ošišala svoju čuvenu zift-crnu punđu i ofarbala ostatak kose u plavo, današnju publiku, zainteresovanu isključivo za lako svarljive trač partije, interesuje daleko više od bilo čega ostalog. Javne licitacije oko toga hoće li i koliko će dugo poživeti češće su od diskusija o njihovoj muzici a Internet naprosto vrvi od najrazličitijih polupečenih informacija, izmišljotina i čistih fabrikacija koje se tiču onih aspekata njihovih života u koje, da postoji bilo kakav red, nikada ne bismo ni smatrali da imamo pravo da zavirimo.

Stvar je njihove hrabrosti i snage što uspevaju da žive s tim, pa i da dalje stvaraju. U vreme nemilosrdne korporativne vladavine muzičkom scenom, gde svaki novoponuđeni akt miriše ne na neku novu tinejdžersku revoluciju koja se krčkala po spavaćim sobama, podrumima i garažama pre no što je stigla do naših čula, već pre na manje ili više uspešan proizvod zahuktale muzičke industrije i njenih executives, samo još jedan boy/girl band sastavljen za jednokratnu upotrebu u isključivom cilju povećanja profita kompanije, te odbačen uskoro potom u zamenu  za nove sintetičke zvezde jednako kratkog daha i veka, u vreme nasilno produžene adolescencije zarad što uspešnijeg konzumerizma, i Pit Doerti i Ejmi Vajnhaus odišu nečim izuzetno dragocenim. Oni su, naime, neosporni, stvarni. Oni nas i plene i plaše, i fasciniraju nas i izazivaju naše gađenje, možemo da im se divimo i da ih preziremo ujedno, lepi su koliko i ružni, atraktivni koliko i odbojni. I baš kao svaka stvarna osoba na ovom svetu, oni rukovode sopstvenim životima onako kako znaju i umeju i ne pomišljajući da se zbog toga nekom izvinjavaju. Fuck off stav, to je ono što ovo dvoje muzičara, više od svega ostalog, čini tako izuzetnim.

IV Preživeti mladost: Live slow, die old and still be a cultural icon

Međutim, ne treba ni Pita Doertija a ni Ejmi Vajnhaus prerano sahranjivati. Ima džankija koji su doživeli duboku, srećnu starost i zadržali se u našoj svesti kao neosporne kulturne ikone našeg vremena. Vilijem Barouz više je nego odličan primer a i Kit Ričards i dalje živi, uprkos svemu. Kao da ni on sam ne veruje da je još uvek tu – to nam govori njegov sardonični osmeh. Kokainski zavisnici poput Roberta Daunija Džuniora ili Vitni Hjuston po svemu sudeći nameravaju da guraju još dugo. Kako je u njihovim glavama, to samo oni znaju, ali izdržljivost i žudnja za životom, u oba slučaja, jača je od potrebe za samouništavanjem ili čistog, nepatvorenog hedonizma koji se ne obazire na posledice.

Dvadeset prvi vek doba je produžene adolescencije. Izgleda da fraza s početka teksta napokon gubi na svojoj višedecenijskoj punovažnosti. Ipak je, očito, moguće živeti sporo, umreti u dubokoj starosti a i dalje zadržati status kulturne ikone. A možda su čak i rehab-centri bolji nego ranije?

E-novine, 15.07.2008.

Peščanik.net, 17.07.2008.