Zašto su evropski izbori važni za novu levicu

Aleksis Cipras, lider opozicije u Grčkoj, kandidat za predsednika Evropske komisije? Jel to neka šala? Najbolji odgovor na ovo pitanje nedavno je dao italijanski filozof Franko Berardi Bifo koji je kazao “glasaću za Ciprasa, makar bilo uzalud” i onda dodao u svom karakterističom maniru: “Preći tih 200 metara do glasačkog mesta nije tako veliki napor za potpuno uzaludan čin.”

Čak i politički filozofi Antonio Negri i Sandro Mezadra, inače poznati kao žestoki kritičari izbora, priznaju značaj predstojećeg glasanja za evropski parlament.

Doskora su Negri i Majkl Hart u svojoj Deklaraciji (2012) hvalili političku zrelost “indignadosa” koji nisu glasali na španskim izborima 2011. Tada je međutim upravo nedostatak kredibilne leve partije bio razlog za apstinenciju. Ovog puta situacija je drugačija i sve je jača pan-evropska levica koja je sposobna da podrije i potencijalno svrgne postojeće stanje stvari. Negri i Mezadra tvrde da su evropski izbori u maju 2014. od suštinskog značaja: “Pitanje plata i prihoda, definicija prava i razmere socijalne pomoći, ustavne transformacije vezane za pojedine zemlje i pitanje evropskih izbornih pravila, teme su koje danas mogu biti otvorene samo na evropskom nivou. Izvan te sfere nema političkog realizma.”

Dok francuski filozof Alan Badju uporno insistira na “oduzimanju” od države, za Negrija je očito da predstojeći izbori stvaraju prostor za nametanje nove “političke gramatike”. Zbog toga je Badju pogrešio kada je u oštrom tekstu objavljenom u Radical Philosophy, govorio o “savremenoj impotenciji” levice.

Badju prvo optužuje Kostasa Duzinasa da je “deklarisani optimista”, tvrdeći da nema ničeg novog u onom što Duzinas u svojoj knjizi Philosophy and Resistance in Crisis nazvao “novi politički subjekt”. Za Badjua demonstracije na trgu Tahrir u Kairu i trgu Sintagma u Atini nisu ništa drugo do “komunističke nepromenljive”. Nema smisla ovde ulaziti u Badjuovu kritiku, dovoljno je pritisnuti Ctrl+F da bi se utvrdilo šta nedostaje u čitavom tekstu: reč Syriza. Badju ni ne pominje veliki politički uspeh radikalno leve partije Aleksisa Ciprasa koja dominira svim istraživanjima javnog mnenja u Grčkoj.

Naša savremena nemoć leži ne toliko u činjenici da sve te “nepromenljive komunizma” nisu uspele da donesu promenu u ravnoteži moći, koliko u tome što jedan deo levice nije voljan da prihvati rizik angažovanja u institucionalnoj borbi, čak ni po cenu propasti ili poraza.

Prikladna ilustracija može se naći u američkom sitkomu “Seks i grad”. Šarlota, sušta suprotinost seksualnoj predatorki Samanti, veruje u romantičnu ljubav i odlučuje da ne spava sa svojim verenikom sve do medenog meseca. Međutim, noć pre venčanja ispostavlja se da je Trej impotentan. Pokušavajući da ustanovi da li je reč o fiziološkoj ili psihološkoj erektilnoj disfunkciji, Šarlota ispituje da li se Trejeva erekcija budi kad on zaspi.

Da li je sve samo “u glavi” ili je problem fizički? Ne iznenađuje kad Šarlota jednog dana otkrije da verenik masturbira u kupatilu nad porno časopisom. “Naša savremena nemoć” upravo je takva: s jedne strane, kada treba preduzeti konkretne borbe u postojećim institucijama ili na ulicama i trgovima, nailazimo na melanholiju stare levice, dok se sa druge strane masturbira nad utopijom koja se nikad neće ostvariti.

Ovde bi trebalo upotrebiti Badjuove sopstvene reči i lekciju njegovog učitelja [maître], Mao Cedunga, koji je govorio: “Bez istraživanja, nema prava na govor”. Drugim rečima, istraživati problem znači pokušati pronaći rešenje. Evropski izbori nude priliku ne samo novim političkim strankama već i pokretima koji mogu imati svoje direktne predstavnike u postojećim institucijama, s ciljem da isporuče makar minimalne zahteve za socijalnom pravdom i efektivno suprotstave politikama Trojke (Evropska komisija, evropska centralna banka i MMF).

Ono što nam je danas potrebno kombinacija je stare gramšijevske razlike između “rata pozicije” i “rata manevra”. Postaje sve jasnije da je pokret bez stranke impotentan a da stranka bez pokreta može samo ponavljati greške iz prošlosti. Potrebni su nam i jedni i drugi. I to je razlog zašto Ciprasova nominacija za kandidata za predsedavanje evropskom komisijom nije šala. Čak i ako izgleda uzaludno, trebalo bi da pređemo tih 200 metara, kako bismo iskoračili iz svoje trenutne impotencije.

 
The Guardian, 21.01.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 23.01.2014.