Premijer Koštunica povređuje ustavna prava građana Srbije

Ekonomski stručnjaci su se ovih dana gotovo jednoglasno saglasili da je strategija pridruživanja EU vitalni interes građana Srbije. O tome su se saglasili i građani Srbije u ispitivanjima javnog mnenja. To je i deklarativno usvojena strategija Srbije. To je mišljenje i većeg dela ministara u Vladi.

Sporazum o političkoj saradnji sa EU korak je ka ostvarenju toga cilja, ali Premijer neće da zakaže sednicu Vlade koja bi za potpis toga Sporazuma dala neophodno ovlašćenje. Bez obzira što se time ugrožavaju interesi i prava one većine koja je referendumski na izborima dala svoj glas za Evropu. (Jer je on ljut na Evropu, ili…šta ?)

Slobodan Samardžić, ministar i bliski saradnik Premijera juče je objasnio o čemu se radi: “Sednica Vlade Srbije neće biti održana sve dok jedan njen deo ne odustane od potpisivanja sporazuma o političkoj saradnji.”. I još: “Sednica Vlade se izbegava zato što jedan njen deo misli da taj sporazum treba potpisati…”

Dakle, Vlada se ne sastaje jer Premijeru ne odgovara što u njoj nema većinu! Po njemu, Vlada može da radi samo ako mu je poslušna. Inače, ništa od Vlade!

(Treba samo zamisliti kakva bi bila reakcija Premijera da mu je Predsednik skupštine rekao da ne može da zakaže sednicu Skupštine dok poslanici DSS-a ne promene mišljenje o potpisivanju sporazuma?)

Ovakvim svojim postupkom, nezakazivanjem sednice, Premijer (majstor nečinjenja) povređuje prava i interese građana Srbije, ali takođe i Ustav Srbije. Dužnost Vlade je da radi svoj posao i donosi odluke, sviđale se one Premijeru ili ne, imao većinu u Vladi ili nemao.

Ne pretendujem da sam stručnjak za ustavno pravo, ali mi se čini da bi na mestu bila ustavna žalba koju predviđa član 170. Ustava: “Ustavna žalba se može izjaviti protiv…radnji državnih organa…kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska prava i slobode…”

Jutarnja kafa

Peščanik.net, 09.02.08.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)