nalepnica: Secret police
Foto: Peščanik

Odavno nije tajna da živimo u režimu laži, izmišljotina i temeljno kriminalizovane države. Tek ako prihvatimo tu neprijatnu istinu, koju mnogi građani još uvek ne znaju ili je ne shvataju – nije veliko iznenađenje da odrasli ljudi poveruju da su predsednik Aleksandar Vučić i njegova porodica prisluškivani 1.572 puta i više nego toliko, po rečima samog predsednika. Hajde da zamislimo da je predsednik prisluškivan famoznih 1.572 puta, ali zašto je prisluškivana i cela njegova porodica, uključujuću i „deke i bake“, odnosno predsednikove roditelje?

Kada se pažljivo pročitaju komentari stručnjaka, lako je zaključiti da prisluškivanje predsednika nije nimalo laka rabota. Predsedničke komunikacije su debelo i višestruko zaštićene zakonom i radom više obaveštajnih službi. Nekoliko službenih obruča štite predsednika od takve mogućnosti, pa se postavlja pitanje šta su te službe radile ako su predsednik i cela njegova porodica zapravo neprekidno prisluškivani, o čemu svedoči brojka 1.572. Zaista je neverovatno koliko je odraslih ljudi, među kojima ima i novinara i analitičara, i to ne samo tabloidnih – poverovalo u tu fantastičnu priču. Ona ovoga puta neobično dugo traje, gotovo kao igrani film, a to i jeste jer se izgleda i sada radi o izmišljotinama.

Sve vreme dok pljušte krupne optužbe o prisluškivanju predsednika, a sa ciljem njegove likvidacije, tužilaštvo ne reaguje. Bilo je nekoliko informativnih razgovora: jedan je obavljen sa Dijanom Hrkalović, a drugi sa jednim od najboljih Vučićevih prijatelja, Slavišom Kokezom, predsednikom Fudbalskog saveza Srbije. Na to mesto ga je postavio predsednik Vučić. Posle informativnog razgovora sa Kokezom, njegov sadržaj je u celini dostavljen Vučiću. On je od Kokeze tražio da ide na poligraf da bi odgovorio na pitanje – da li je učestvovao u pripremi likvidacije predsednika države. Kokeza je odbio poligraf, što je jako rastužilo predsednika Vučića. Ko bi mogao da prihvati takav uvredljiv zahtev i takvu jezivu sumnju? I da je još proverava popularni poligraf, a ko zna ko ga kontroliše i štimuje. I očas ispadne da si pao na poligrafu na tako stravičnom pitanju kao što je da li hoćeš da likvidiraš predsednika! I kad dežurni znalci u glas krenu da objašnjavaju kako to nema veze jer poligraf nije sudski dokaz, meni pred očima puknu prve stranice tabloida i vesti svih TV kanala da je taj i taj, u ovom slučaju Kokeza, pao na poligrafu na ovom zaista užasnom pitanju. Pa ti pričaj posle da to nije sudski dokaz.

Za sada nema nijednog pouzdanog indikatora da je predsednik bio prisluškivan, a još manje da je neko pripremao njegovu likvidaciju. To možda sanja uhapšena kriminalna grupa Belivuka koja je u zatvoru i pod istragom, a koja je i sama proizvod Vučićevog režima. Radili su obezbeđenje njegove inauguracije, kada je došlo do poznatog slučaja davljenja novinarke od strane tih bandita. Priča o 1.572 slučaja prisluškivanja predsednika Vučića, kao i priča o njegovoj ugroženosti, smišljene su da bi se prikrili stvarni odnosi između vrha vlasti i kriminalnih navijačkih bandi koje je vlast odnegovala. One su njen proizvod, a kad se više nije imalo kud do da se istina ogoli, taj svoj proizvod vlast je preokrenula u svetao primer svoje energične borbe protiv kriminalnih bandi od kojih je jedna, valjda najopasnija, ona Belivukova koja je pohapšena.

I koliko god ona cifra o prisluškivanim razgovorima predsednika Vučića izgledala vredna pažnje tužilaštva, sem pomenutih informativnih razgovora, reakcije tužilaštva nije bilo. Pošto se čaršija danima tresla od priče o prisluškivanju, a institucije neprijatno ćutale, pristigla je vest da je taj slučaj ipak stigao u tužilaštvo. A stigao je tako što je ministar policije Vulin tužilaštvu podneo transkripte svih prisluškivanih razgovora, naglašavajući pri tom da ni u jednom od onih 1.572 razgovora nema nijednog inkriminišućeg, bilo za predsednika bilo za članove njegove porodice. Vulin nije propustio priliku da takve sumnje u korenu saseče. No, sada su svi ti razgovori u tužilaštvu, pa će ono da obavesti javnost o čemu se zapravo radi. Da li će se tužilaštvo potruditi da tu aferu ispita i podnese verodostojan izveštaj, ili će se stvar otegnuti dok se ne zaboravi – ja više verujem u ovo drugo. Tužilaštvo je toliko oštećena institucija uplivom vlasti da jedva diše, pa je teško pretpostaviti da će uspeti da razreši ovaj politički scenario. Koliko je ono posustalo dokazuje pisanje CINS-a o tome kako je tužilaštvo opet uskočilo u igru da bi opravdalo onu famoznu subotnju konferenciju za novinare, na kojoj je predsednik prekršio Ustav i svoje nadležnosti prikazujući unakažene leševe koji se pripisuju Belivukovoj grupi. Tužilaštvo je taj nezakoniti i frapantni predsednikov čin opravdalo time da je on imao dozvolu tužilaštva da koristi nalaze istrage (slike ubijenih) rekavši da je „cilj objavljivanja fotografija ubijenih i unakaženih tela bio utvrđivanje identiteta lica čija se tela nalaze na fotografijama, kao i da takav postupak identifikacije neće uticati na dalji tok istrage“. Ko je trebalo da identifikuje ta lica, da li najbliža porodica? Zar tužilaštvo ne raspolaže procedurama identifikacije, nego je taj posao prepustilo predsedniku, da narod vidi slike, pa ko koga prepozna neka javi.

Pošto smo već navikli da je predsednik Vučić meta zavidnika i neprijatelja Srbije, te da je njegov život ugrožen već desetak godina, čak i državnim udarima, nije na odmet podsetiti da je priča da ga „neko ruši“ krenula još od leta 2013, kada je u raboti rušenja uhvaćen jedino Vladimir Cvijan, koji se od tada više nikad nije pojavio u javnosti, niti se išta zna o njemu, sem eto da je prvi koji je bio rušitelj predsednika. Nizale su se pretnje po predsednikovu bezbednost, toliko puta da nema smisla da na sve njih podsećamo, a i javnost je već oguglala na takve vesti. One su više služile prodaji tabloida i po svemu sudeći imale uticaj na dizanje rejtinga samog predsednika. I pošto je istraživanjima javnog mnjenja dokazano da životna ugroženost nezamenjivog predsednika služi njegovoj nezamenjivosti, ja bih ceo ovaj sadašnji galimatijas oko prisluškivanja s ciljem njegove likvidacije pripisala istom razlogu, samo u jednoj opširnijoj verziji, jer se situacija usložnila.

Mnogi stručnjaci su ovaj slučaj analizirali, a izjašnjavali su se i stranački vrhovi SNS-a. Oglasio se i Nebojša Stefanović u Informeru, kao ministar vojni, koji uzgred budi rečeno u javnosti slovi za glavnog Vučićevog stranačkog suparnika. On je rekao da je cilj zavere protiv Vučića preuzimanje vlasti. On smatra da je kriminalna namera takvog obima da nije bila moguća bez saradnika iz vlasti, bilo iz vrhova vlasti, vlade ili pravosuđa. Stefanović je dodao da se ne treba iznenaditi ako se ispostavi da su ljudi iz državnog vrha bili na strani mafije u pokušaju svrgavanja vlasti i da veruje da će zaverenici završiti u zatvoru.

Sličnu izjavu dao je i Vučević, gradonačelnik Novog Sada, samo drugim rečima. On misli da je u samom vrhu stranke došlo do okupljanja 10 do 15 ljudi koji su hteli da opkole predsednika i kriminalizuju njega i njegovu porodicu i preuzmu vlast. To mogu biti i direktori preduzeća, ljudi iz vlade, on pominje i neke ministre i druge stranačke lidere koji su nameravali da kriminalizacijom predsednika preuzmu vlast, uobražavajući da su jači od njega. A nisu jači od Vučića, što će se veoma brzo pokazati, jer predsednik uživa podršku građana. Sve u svemu, on smatra da neki ljudi iz SNS-a ugrožavaju ličnu i političku bezbednost predsednika. On ne misli da su ti ljudi hteli da organizuju ubistvo, ali da je neko s visokog položaja davao podršku takvim ambicijama i da su verovatno oni inicirali prisluškivanje predsednika.

Nisu izostala ni mišljenja stručnjaka za bezbednost. Oni smatraju da su omanule službe čija je dužnost da zaštite predsednika. Pošto je to malo verovatno, u obzir dolaze propusti u kontroli stranih službi. Do propusta službi je moglo doći i tako što su legalno, po nalogu suda prisluškivani pojedinci za koje je postojao osnov da budu na merama. I onda se dogodilo da su predsednik i članovi njegove porodice upali u komunikaciju s tim inkriminisanim licima više od 1.500 puta! Ovaj vruć krompir je prebačen tužilaštvu, kako nas je i sam ministar policije Vulin obavestio, rekavši da je sve transkripte prisluškivanih razgovora predao tužilaštvu. A ono je veoma slaba karta.

Na kraju, u javnosti je prevladalo mišljenje da cela priča ima jaku političku konotaciju, jer se radi o sukobu u samom SNS-u, o čemu je govorio gradonačelnik Vučević u Večernjim novostima. Neki ljudi iz vrha SNS-a su se navodno osamostalili i deo sistema stavili pod svoju kontrolu, uključujući prisluškivanje predsednika i njegove porodice. Treba se prisetiti da je ovo tumačenje poteklo iz famoznog Đukinog pisma Vučiću u kome ga je on opomenuo da mu njegovi ljudi pripremaju smaknuće iza leđa. Zapravo se radilo o otkrivanju teških afera koje je trebalo zataškati. Od tada je počeo da se piše scenario u Vučićevom kabinetu koji je detaljno razrađen, sve do tačke da se takve priče razvuku dok ne ishlape i polako ne padnu u zaborav. I ovoga puta je osmišljena priča u formi kampanja za dizanje rejtinga predsednika Vučića kao žrtve zavere, što je i dosada dobro prolazilo, ali ovog puta ipak sa izvesnom razlikom. Scenario je znatno opširniji, sa mnogo misterioznih nagađanja o tome ko je zapravo izdajnik. Po prvi put je težište prebačeno na razdor u samoj stranci, što dosada nije bio slučaj. Branio je Vučić Jutku, Simonovića, Babića, a ovog puta je žrtvovana stranka – u njoj se traže zaverenici za rušenje Vučića. Morala je da se žrtvuje stranka i neki važni pojedinci, bar privremeno, zato što je Vučićeva vlast uhvaćena u toliko brojnim koruptivnim i kriminalnim aferama koje je nekako trebalo zatrpati. Te afere su ogoljene u našoj javnosti, ali i za posmatrače iz EU koji su ih nabrojali i tražili da se ispitaju. Zato su izmišljotine i scenarističke nameštaljke ovog puta mnogo razrađenije i dobile su na snazi prebacivanjem na famoznu stranačku alavost i izdaju. Mafijaška vlast hvatana je gotovo na svakom koraku. A famoznih 1.572 slučaja prisluškivanja predsednika republike i njegove porodice je ono glupo preterivanje koje nehotice svedoči da je Srbiju potopila mafija i gotovo totalna korupcija.

Peščanik.net, 11.03.2021.

Srodni link: Vladimir Gligorov – Mnogo li je 1.500 telefonskih razgovora


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)